Svi konci vode ka centrali Državne bezbednosti, dakle prema Miloševiću i šefovima RDB-a Stanišiću i Markoviću
„USPOMENE ZA ČITAV MILENIJ“: Dafina Milanović
Srpsku „bankarsku majku“ Dafinu Milanović nemačke vlasti izručile su Beogradu 10. aprila 2003. godine – gotovo tačno u dan kada je pre deset godina, 12. aprila 1993. godine, njena famozna piramidalna Dafiment banka konačno zatvorila šaltere i ojadila oko 200.000 ulagača za oko 1,1 milijardu tadašnjih nemačkih maraka (dakle, oko pola milijarde današnjih evra). Da njena nesreća bude veća, u beogradski Centralni istražni zatvor stigla je baš u vreme kada se, posle atentata na premijera Đinđića, obračun sa „bratstvom kriminala“ u Srbiji više nije mogao odlagati i kada napokon gotovo više ne postoje izgledi da se njena afera može ikako dalje zataškavati. A Dafina Milanović bi, poput Remboa, mogla da kaže: „Uspomena imam za čitav milenij“.
Prvo pitanje koje će gđi Milanović verovatno morati da postavi istražni sudija Branislav Todić biće koliko ju je je potkraj 1999. godine koštao pasoš sa kojim je izbegla u inostranstvo, a koji joj je, prema pisanju štampe, uručio lično Rade Marković, šef Državne bezbednosti Srbije. I koga je pored njega, od samog starta Dafiment banke (9. oktobra 1991), pa narednih skoro deset godina, plaćala da bi dobila državnu „licencu“ za prevaru stoleća i da bi posle sloma njene banke početkom 1993. godine nastavila da živi na slobodi, a da se nad njenom bankarskom ruševinom nikad ni stečaj nije otvorio (ovaj slučaj će se proučavati ne samo na svim ekonomskim nego i na svim pravnim fakultetima i institutima u svetu, a ko uspe da objasni izostanak njenog sudskog gonjenja dobiće verovatno Karićevu nagradu).
Povratku Dafine Milanović u Beograd i njenom smeštaju u CIZ, gde sada vlada takva gužva da u protekli ponedeljak navodno nije mogla biti nađena prostorija u kojoj bi počelo njeno saslušanje, ne raduje se sigurno mnogo ljudi u Srbiji, pošto će mnogi morati biti barem saslušani, da bi se utvrdilo ko je sve krao iz Dafininog džaka. Sama gđa Milanović je još u intervjuu koji je s njom u „Dugi“ (16. aprila 1994) sačinila spisateljica Ljiljana Habjanović-Đurović (verovatno „selektivno“) spomenula 90 imena tadašnjih „javnih ličnosti“ koje su u danima sloma Dafiment banke „izvukli“ svoje depozite i raju njenih deponenata ostavili na cedilu. Na ovom spisku se, između ostalih, nalaze i pokojni paravojni komandant Željko Ražnatović Arkan (348.000 DM), eks-predsednik Skupštine Srbije i šef za moralno-političko delovanje Vojske Jugoslavije tokom NATO bombardovanja Aleksandar Bakočević (1.000.000 DM), nekada čuvena „srpska lobistkinja“ i ministarka Radmila Milentijević (500.000 USA dolara), Borislav Mikelić, nekadašnji predsednik Vlade RS (106.500 DM), nekadašnji gl. i odg. urednik RTS-a Dragan Milanović (38.370 DM), eks-savezni premijer Radoje Kontić (38.000 DM), pa (sa ulozima tek nešto ispod 10.000 DM) i eks-ministar spoljnih poslova Vladislav Jovanović, nekadašnji šef Udruženja Srba iz BiH Gojko Đogo i mnogi drugi.
U spomenutom intervjuu u „Dugi“, Dafina se setila kao „prijatelja kuće“ i sve sile patriota i junaka jugoslovenskih ratova, sa kapetanom Draganom na čelu, ali i gotovo svih lidera ondašnje opozicije, uključujući i pokojnog Zorana Đinđića. Neke od ovde spomenutih ličnosti još tada su javno demantovale iznesene podatke, što nije nelogično, s obzirom na niz činjenica koje ukazuju na zaključak da je gđa Dafina suđena za laži i prevare još pre nego što je osnovala banku – ali je neobično da vlast nikada nije ni proverila Dafinine navode, bolje reći nije o tome izvestila javnost. Dafina Milanović je prvo zgodno poslužila za pljačku naroda u Srbiji, a kasnije je Miloševiću i njegovom DB-u bila zgodna za „ucenjivanje“ svih nepodobnih ili nepouzdanih. Nikada nije potpuno razjašnjeno, dakle, ko je sve u suštini činio njen stvarni „upravni odbor“ i nije li taj odbor zapravo bio kolegijum tajne policije Srbije – pa je vreme da se ta hipoteza najzad potvrdi ili demantuje. Manje je verovatno da je taj vrhovni odbor bio u vrhu ekonomske vlasti, iako ni tu varijantu ne treba isključiti. Na primer, Savet NBJ, u kome su tada sedeli i neki današnji vodeći srpski bankari, nije, dok je guverner Avramović bio u Londonu, dozvolio da se otvori stečaj nad Dafiment bankom, 12. aprila 1994, što bi, jednostavno rečeno, mnoge stvari isteralo na čistinu i što bi državna preduzeća i nominalne zajmoprimce izložilo velikim obavezama. Tek kada je u NBJ za guvernera došao Mlađan Dinkić, protiv Dafine Milanović je podnesena krivična prijava, pa on, možda i zbog toga, nije omiljen u vrhu državnog i privrednog establišmenta.
Ako se pogleda spisak preduzeća u koje je Dafina „legalno“ ulagala novac, onda se u njen lobi najpre može zavesti Milutin Mrkonjić, tadašnji šef CIP-a (preko koga su išla ulaganja u „brze pruge“ od 15 miliona DM i 25 miliona u željezničko podzemlje kod Vukovog spomenika), pa i Milomir Minić, tadašnji sekretar SPS-a i direktor ŽTP-a Beograd, a i mnogi drugi Miloševićevi „drugovi i pouzdani prijatelji“. Svi konci ipak vode ka centrali Državne bezbednosti, dakle prema Miloševiću i šefovima RDB-a Stanišiću i Markoviću. Taj put istrage trasirala bi najviše jedna temeljno utvrđena priča o klanu koji je nekada vodio Željko Ražnatovič Arkan, priča koja je ostala neobjavljena do današnjeg dana, mada se bez nje ne mogu sastaviti nikakve „bele knjige“ o državnom kriminalu Srbiji i „junacima“ ratova u okolini.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!