Glasači su 23. marta na biralištima dobili dva odvojena listića, jedan za odlučivanje o pristupanju Slovenije Evropskoj uniji i drugi za ulazak u NATO. Većina je odlučila da je najsigurnije ući u "oba carstva"
„ZA“ UPRKOS SVEMU: Referendum u Sloveniji
Iako zvanični podaci još nisu objavljeni, prema nezvaničnim rezultatima za ulazak u EU glasalo je 89,62 odsto birača (protiv 10,38 odsto), dok se za NATO odlučilo 66,02 odsto glasača (protiv 33,98 odsto). Na referendume se odazvalo oko 960.000 od 1.608.980 registrovanih, što će reći da je o ovako važnoj temi odlučilo tek 60 odsto punoletne populacije.
Pozitivan odgovor Slovenije nije bio neočekivan. Istraživanja javnog mnjenja su još pre datuma zakazanih referenduma potvrdila da će pristupanje EU-u i NATO-u proći relativno glatko. Sigurnost je bila naročito velika u pogledu priključenja zvanične Ljubljane Briselu, dok je u pogledu priključenja NATO-u bilo nešto više neizvesnosti. Konačni rezultati su unekoliko iznenadili analitičare, pošto ispitivanja veoma podeljenog javnog mnjenja uoči referenduma nisu pokazivala da je većina za priključenje. Bilo je perioda kada je bilo mnogo više protivnika ulaska Slovenije u NATO nego pobornika, na primer, tokom prošlogodišnjih izbora za predsednika države, kada je oko 39 odsto glasača na kontrolnom odlučivanju glasalo „protiv“, a 38 odsto „za“ ulazak u NATO.
SUPTILNIFINIŠ: Otkuda, onda, nagao skok popularnosti NATO-a? Najpre, nema sumnje da je za ovako ubedljiv rezultat delimično zaslužan način brojanja glasova. Dok su istraživanja javnog mnjenja uzimala u obzir celo biračko telo, rezultat referenduma iskazuje samo glasove onih koji su u nedelju izašli na birališta. Istina je da su neki političari najavljivali odnos „dva prema jedan“ ZA ulazak u NATO, rukovodeći se iskustvom sa istog takvog referenduma koji je pre šest godina održan u Mađarskoj; tada se pokazalo da su se ljubitelji NATO-a u mnogo većem broju i disciplinovanije odazvali na referendum nego oni koji su protiv. Dalje, protivnici ulaska države u NATO verovali su da će američka agresija na Irak pridoneti odlučnom „ne“, ali je Ropova vlada tokom poslednjih 14 dana krenula u suptilan (i ništa manje agresivan) propagandni finiš. Televizije su neštedimice vrtele spotove gde su se poznati privrednici, političari i javne ličnosti javno deklarisale kao pristalice NATO-a. Prvi, zato što veruju da će ulazak u NATO učiniti da „biznis procveta“, a oni drugi, između ostalog, zato što misle da će im boravak u najvećem vojnom klubu omogućiti da i sami drže NATO batinu, što može da posluži, na primer, prilikom dogovaranja sa Hrvatskom (nečlanicom) oko rešavanja traumatičnih pograničnih pitanja (deoba Piranskog zaliva, nerešena granica na kopnu)…
Osim toga, vlada je samo u poslednjih mesec dana za EU i NATO promociju potrošila oko 130 miliona tolara (oko 600.000 eura), u šta nisu ubrojane svote koje su za isti cilj potrošile različite partije i „nevladine“ organizacije. Što se ulaska u EU tiče, tu neka posebna propaganda i nije bila potrebna, pošto je konsenzus od samog početka bio velik, dok je NATO bio sasvim druga priča. Iako su se u prilog NATO-u izjasnile sve parlamentarne partije (izuzev Stranke mladih), desilo se da je probuđeno civilno društvo uspešno pariralo državnoj propagandi pa je podrška stalno varirala, između 30 do 55 odsto. Zato se u poslednje dve nedelje prešlo na viši nivo ubeđivanja, pa su slovenački zvaničnici u Ljubljani gostili razne visoke delegacije iz. Tako su pre referenduma Ljubljanom prodefilovali evropski komesar za proširenje Ginter Verhojgen, predsednik Komisije EU-a Romano Prodi, visoki predstavnik za zajedničku i spoljnu politiku EU-a Havijer Solana, nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer, mnoštvo ministara, ambasadora i drugih funkcionera iz država članova NATO-a, od Islanda preko Belgije do Nemačke i Mađarske. Vrhunac je bila poseta generalnog sekretara NATO-a Džordža Robertsona. Svaka zvanica je održala konferenciju za novinare i dala poduži intervju za TV i dnevne listove, sve hvaleći Sloveniju i obećavajući potpunu ravnopravnost države posle ulaska u NATO, gde se odlučuje konsenzusom i gde će glas Slovenije „vredeti isto koliko glas svake druge članice“ (Robertson).
ŽEljENIEFEKAT: Zgodno je izabran i trenutak da Ministarstvo odbrane sa domaćim firmama ugovori velike poslove za vojsku, pa će u cilju modernizacije Slovenačke vojske železara Ravne izraditi 36 oklopnih vozila tipa „valuk“, varijantu austrijskog „pandura“. U medijima se naprasno pojavio i bivši predsednik Milan Kučan a kao razlog za ulazak Slovenije u NATO iskorišćen je i atentat na srpskog premijera Zorana Đinđića, pošto je to navodno dokaz kako region ponovo može da postane nestabilan, „protiv čega je najbolje osiguranje ulazak u NATO“. Ministri su naglašavali i kako Slovenci posle ulaska u NATO više neće morati služiti vojsku, pošto će ona biti profesionalna. U suprotnom, ako propadne ulazak u NATO, u vojsku će morati i devojke, zapretio je ministar odbrane Anton Grizold. Iako je ova izjava izazvala mnoštvo posprdnih komentara, nema sumnje da je pretnja o povratku na sistem regrutne vojske (koji će u Sloveniji biti ukinut 2004. godine) postigla željeni efekat. Na kraju su argumenti vlasti, iako su ponekad ličili na ubedjivanje „zavrtanjem ruke“, urodili plodom. Tradicionalno racionalna slovenačka javnost, posebno kad je novac u pitanju, prestala je da zapitkuje o ceni koštanja ulaska u NATO i odlučila da se prikloni „i jednom i drugom carstvu“.
Neodlučnima su NATO-kalkulaciju olakšali podaci poput onih da je Island zahvaljujući ulasku u ovaj savez lakše omeđio pojaseve za ribolov (što je melem za slovenačke probleme sa službenim Zagrebom, koji preti proglašenjem „ekonomske zone“ u Jadranu), te kako u Savetu NATO-a svi uvek pomno slušaju ne samo šta žele Mađari, nego i predstavnik Luksemburga. U celoj toj vratolomiji oko slovenačkog ulaska u NATO primećeno je nemalo „evroskepticizma“ čak i od strane najvidnijih predstavnika Evropske unije, koji su, poput Havijera Solane, isticali da EU nema samostalan sistem odbrane i da je zato „NATO – odbrana Evrope“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kao u miljama udaljenoj Gazi, gde besni rat zbog koga su izbili najveći studentski protesti u Americi nakon 1968. godine, trenutno nije jasno gde je čija teritorija. Mada su vlasti akademskih institucija povratile kontrolu na univerzitetima, sreća je u ovakvim prilikama krajne varljiva, na akademce su širom sveta nasrtala razna uniformisana lica, ali studenti do sada nisu izgubili nijednu bitku, posebno ne u demokratskim državama koje se temelje na slobodi govora i okupljanja
Tema zvana Dan oslobođenja predstavlja ozbiljnu traumu kako italijanskoj premijerki Đorđi Meloni (na slici) i njenim saborcima, tako i većini ultradesne populacije širom Evrope, uključujući opskurne balkanske prostore. Ko je koga oslobodio tokom 1944. i naredne godine, a ko bio porobljen, ostaće večita pitalica svih onih koji su u velikom ratnom sukobu bili poraženi
Duh vremena: Od buntovnika bez razloga do kulturne stagnacije
Povodom 100 godina od rođenja Marlona Branda, prethodnika buntovnika bez razloga i simbola “brutalnosti ili bešćutnosti mladosti”, koji je promenio stil glume u filmu, ovog proleća širom sveta, uključujući našu Kinoteku, ponovo se prikazuju njegovi filmovi Divljak, Tramvaj nazvan čežnja, Na dokovima Njujorka, Viva Zapata, Sajonara, Pobuna na brodu Baunti, Jednooki Džek, Kum, Poslednji tango u Parizu, Apokalipsa danas... To možda i nije izuzetak u vreme kulturne stagnacije i reciklaže proizvoda kulture, od akademskih visina do popularnih bestselera, od mode, frizura, filmova, knjiga, pesama, pop muzike, do političke teorije – kao da svi sada žive u nekoj verziji estetske 1993. ili 1983. ili 1973. ili 1963.
Portparol izraelskih vlasti pohvalio se voditelju Pirsu Morganu brojem ubijenih „terorista“ ali nikako nije umeo ili hteo da kaže koliko je civila pobijeno u Gazi
Dok studenti širom Sjedinjenih Američkih Država protestuju tražeći prekid vatre u pojasu Gaze, predsednik Bajden balansira u pokušaju da ne izgubi njihove glasove na predstojećim izborima
Kad su reporteri RTS već ceo dan pocupkivali na aerodromu, red je bio i da dočekaju druga Sija. Na užas fanova Evrovizije, a sa fanovima Evrovizije se nije šaliti
Premijer Vučević najavio je ni manje ni više „kvantni skok“ u kulturi. Šta bi to trebalo da znači i da li je Nikola Selaković solidni garant srpske kulture
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!