Intervju - Verica Mirović Bratović, psihološkinja Sigurne kuće u Podgorici >

Najgori deo života u sto sati

S.Č. (žrtva trgovine ljudima iz Moldavije) je bila zbunjena, slabe koncentracije, konfuzna, njene izjave pratile su pojačane glavobolje, bilo joj je teško da održava orijentaciju u vremenu i prostoru. Imala je već razvijeno "osećanje krivice", koje spada u jednu od mogućih reakcija na traumu. Okrivljavala je sebe što nije u pravom trenutku osetila da joj preti opasnost, što je imala želju da živi bolje no što joj je njeno mesto omogućavalo, što je poželjela da zaradi novac… Stidela se. Osećaj srama je pratio svaki njen iskaz

Verica Mirović Bratović, psihološkinja, radi u Sigurnoj ženskoj kući od početka 2000. (Sigurna ženska kuća u Podgorici postoji od avgusta 1999. godine). Prvo je radila sa ženama žrtvama nasilja u porodici, a kada su počele da pristižu žene žrtve trgovine ljudskim bićima, preuzela je poslove psihološkinje vezane za njihovo preživljavanje traume. Zajednički smeštaj žena koje su izašle iz porodičnog nasilja i žrtava seks trafikinga otežavao je situaciju u skloništu. Od pre godinu i po dana SŽK je otvorila poseban deo za žene žrtve trgovine ljudskim bićima.

"Trauma nije dio naših svakodnevnih iskustava. Većina ljudi rijetko ili nikada ne doživi traume. Trauma se razlikuje od stresa koji jeste dio iskustava većine ljudi. Stres može biti posledica brzog životnog tempa, gubitka posla, razvoda, bolesti nekih nama dragih bića… Pod određenim uslovima stres može djelovati kao trauma. Trauma je pak posledica događanja koja nisu uobičajena, koja nam preokreću život. Na primjer, čovjek preživljava traumu ako se nađe u razornom zemljotresu, poplavi, zoni ratnih operacija. Za javljanje posttraumatskog sindroma odlučujuća je težina traume, vrijeme njenog trajanja i prethodna traumatična iskustva koja čovjek ima. Da li su prethodne traume razriješene, koliko je ličnost ojačala kroz njihovo razrješavanje i da li je razvila adaptivne snage – od svega toga zavisi kako će ona/on i kojim tempom prevazići novonastalu traumu", kaže Verica Mirović.

"VREME": Postoje li razlike između žena žrtava nasilja u porodici i žena koje su žrtve trgovine ljudima?

VERICA MIROVIĆ BRATOVIĆ: Nasilje je element iskustva i žena žrtava porodičnog nasilja i žena žrtava trgovine ljudskim bićima. Ono što bitno otežava položaj žena žrtava trgovine ljudskim bićima jeste iskustvo učestalog seksualnog nasilja, višestruko ponavljanje silovanja. Silovanje, nažalost, poljulja ženu iznutra, uzrokuje duboke i dugotrajne traume. Pored toga što silovanje ugrožava tjelesno zdravlje žene, žena gubi osjećanje ličnog dostojanstva i samopoštovanja, razara joj identitet i sliku koju ima sama o sebi. Posljedica je i gubitak povjerenja u druge ljude.

Koliko je žena žrtava trgovine ljudima do sada prošlo kroz Sigurnu žensku kuću?

Pedeset jedna.

U Sigurnu žensku kuću su i tokom protekle dve godine dolazile žene žrtve trgovine ljudskim bićima. Vi ste pokušavale da javnost upoznate sa problemom trgovine ljudskim bićima. Sve je ostajalo nekako na margini. Šta je presudilo da slučaj S.Č. iz Moldavije dospe na prve novinske stranice?

Tačno je da se već dvije godine trudimo da probudimo savjest građanki/građana Crne Gore. Vodile smo medijske kampanje (spotovi, džinglovi, propagandni materijali… ), edukovale policajce, ljude iz centara za socijalni rad, žena iz tužilaštava, sudova, članice ženskih grupa i imale smo svijest da je to nedovoljno, da većina ljudi ne prima poruke koje im upućujemo, da se slabašni glas jedne ženske grupe prima sa dozom nepovjerenja. A trgovina ljudima je eskalirala. Nisu samo Moldavke i Ukrajinke bile u lancima trafikanata. Bile su tu i djevojke iz Srbije, Bosne, Crne Gore… Istina je da ljudi radije zatvaraju oči pred neprijatnom pojavom, no što su spremni da je sagledaju i suprotstave joj se. Rijetki istražni i sudski procesi su ili zataškavani ili završavani bez ozbiljnog kažnjavanja za ozbiljan delikt. Žene kojima se trguje i ranije su davale izjave policiji. Iz policije je to prosljeđivano ili nije prosljeđivano, tek ozbiljnog suočavanja sa problemom nije bilo. Imala sam utisak da sve završava u fiokama nekolicine ljudi. Valjda su u jednom trenutku i te fioke popustile.

A žene su uglavnom deportovane u zemlju porekla?

Da, u većini slučajeva su, nakon kratkih izjava datih policiji, deportovane.

Čini mi se da su naše kampanje primane sa nevjericom i nepovjerenjem. Čula sam u gradu komentare da je "to tamo neka ženska rabota". Kod dosta ljudi žensko organizovanje još izaziva otpor. Slučaj S.Č. su nekako od prvog dana preuzeli mediji. Od 12. novembra 2002. sve su to tretirali suviše senzacionalistički. Naslovi su aludirali na učešće poznatih ličnosti u aferi, a ljudi su naročito na to prijemčivi. Ako postoji primisao da je neki političar umiješan, odmah se pobudi radoznalost. Naravno, to je za nas koje radimo sa žrtvama u drugom planu i interesuje nas samo u mjeri u kojoj moć tog čovjeka može dodatno da destabilizuje ženu.

Kad je S.Č. došla u kuću, može se reći da je bila u poodmakloj fazi posttraumatskog sindroma. Žena je provela četiri godine na našim prostorima (u Vojvodini, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori). Sve vrijeme je prolazila kroz strašna iskustva. Bila je izložena fizičkom, psihičkom, emocionalnom i seksualnom zlostavljanju. Dakle, bila je dugo izložena užasnom nasilju, što znači da su svi simptomi posttraumatskog stresa imali povoljno tlo da eskaliraju i razviju se. Ona je pokušavala da se bori, prilagođava situacijama, da gradi mehanizme preživljavanja, ali traume su bile jače od njenih odbrambenih mehanizama. Traume su promijenile njenu percepciju svijeta, njene emocije, tijelo i dušu. Mogla bih da tvrdim da se udžbenički na S.Č. moglo pratiti kakve posljedice na sve strukture ličnosti ostavlja trauma. Bila je zbunjena, slabe koncentracije, konfuzna, njene izjave pratile su pojačane glavobolje, bilo joj je teško da održava orijentaciju u vremenu i prostoru. Imala je već razvijeno "osjećanje krivice", koje spada u jednu od mogućih reakcija na traumu. Okrivljavala je sebe što nije u pravom trenutku osjetila da joj prijeti opasnost, što je imala želju da živi bolje no što joj je njeno mjesto omogućavalo, što je poželjela da zaradi novac… Stidjela se. Osjećaj srama je pratio svaki njen iskaz.

Treba znati da trgovci ljudskim bićima uvlače žene, protiv njihove volje, u različite deliktne radnje, da ih potom time ucjenjuju i prenaglašavaju njihovo učešće u deliktu. Žene često nemaju realnu sliku o tome šta su učinile, za šta su, a za šta nisu krive. Dakle, i S.Č. su pratile sumnje šta je uradila a da to nije željela ni htjela da uradi. Imala je fleš-bekove, nametnute misli. Neki blagi podsticaj ili impuls mogao je u njoj da proizvede neočekivano burnu reakciju, koja je ličila na reakciju u traumi. Riječ je, zapravo, o nekim situacijama koje su je asocirale na stvarno traumatična događanja. Njeno stanje moglo bi se opisati kao stanje stalne potrebe da govori o traumi i straha da neće izdržati da izgovori ono što je muči. Fleš-bekovi, nametanje slika i situacija, prekid misli dio su njene svakodnevice.

Kakva je bila vaša uloga u odnosu sa S.Č.?

Prijee svega profesionalna. Trebalo je dati joj prostor da niveliše bujice ružnih slika, zvukova, neprijatnih dodira koji su je obuzimali. Bilo mi je važno da joj prenesem poruku da nije kriva za ono što joj se dogodilo, da to nije ni njena krivica ni sramota, da sramotu treba da osjećaju oni koji su je gurnuli u sve to i držali u ropskom položaju. Za nju je riječ profesionalke mjerodavna. Iz te pozicije lakše je prenijeti joj da je stanje u kome se nalazi normalna reakcija na užase koje je prošla, da ne bi bilo normalno da nema osjećanja koja ima. Strašna glavobolja, bolovi u mišićima i stomaku, nepovjerenje u ljude – sve su to normalne reakcije na ono kroz šta je ova žena prošla. U pauzama ispitivanja u policiji i sudu nastojala sam da joj dam što temeljitija objašnjenja onoga što osjeća tjelesno i duševno, da joj probudim nadu da je moguće izaći iz tog stanja.

Kako je na S.Č. delovao tok istražnog postupka?

Izgledalo je kao da sve ponovo preživljava. Prvo je davala izjavu policiji, u više navrata. Onda je pred kamerom ponovila to što je prvo rekla u policiji. U cjelini, s policijom je razgovarala dvadesetak sati. Poslije policije na red je došao istražni postupak kod istražne sudijke. Gospođa Ana Vuković je vrlo pažljiva, dobronamjerna i krajnje profesionalna osoba. S.Č. je stekla povjerenje u nju. Ipak, bio je to za S.Č. iscrpljujući maraton kroz proživljene i već više puta objelodanjene muke. Dolazila je u SŽK krajnje iscrpljena. I zbog nas iz SŽK i zbog drugih djevojaka koje su još u rukama trgovaca ljudskim bićima, ona se naprezala do krajnjih granica, pokušavala da iz sjećanja izvuče imena koja je potiskivala, mjesta na kojima je bila mrcvarena i silovana, detalje onoga što su joj "korisnici usluga" i trafikanti radili…

Ponavljanje životne priče u postupcima istrage zapravo je ponavljanje traume. Sasvim je drugo kad žena tokom terapeutskog postupka priča o traumi jer u tom postupku ona vlada pričom, govori koliko može u tom trenutku i terapeutkinja nalazi način da zatvori priču tako da žrtva doživi olakšanje.

U istrazi, osim sudijke, pitanja postavljaju i branioci okrivljenih. U slučaju S.Č. izređala su se četiri advokata koji su bili potpuno bešćutni prema žrtvi. Nisu prezali da insinuiraju, da zabadaju strelice svojih pretpostavki na mjesta na kojima je žrtva najranjivija. Na primjer, iskopali su da joj je otac Rom i natuknicama sugerirali da su sve to "ciganska posla". Naravno, da je takve opaske žena morala doživljavati kao dodatnu nelagodu. Isto tako su sve vrijeme pokušavali da joj se obraćaju kao prostitutki, nastojeći da je takvim etiketiranjem omalovaže kao svjedokinju. Moram da kažem da mi je bilo izuzetno mučno od onoga što su advokati radili toj ženi u istražnom postupku. Ipak je žrtve potrebno zaštititi od takve dodatne torture koja ugrožava njihovo dostojanstvo. Upravo to je izazvalo pred kraj ispitivanja njenu totalnu emocionalnu iscrpljenost i oduzimanje ekstremiteta.

Traumatiziranoj osobi je jako važno da povrati kontrolu nad svojim životom i postupcima. Za početak dovoljno je da sama odredi kada će jesti, da li će i kada piti kafu, kupati se, šetati. Sve to je bilo teško obezbijediti joj u SŽK. Neke greške su dio naše želje da joj pomognemo, a neke su uslovljene razlozima njene bezbijednosti. Ma koliko se mi trudile da ona bude sigurna, njeno kretanje je moralo biti ograničeno, struktura dana uslovljena istražnim postupcima…

Kad se zamislim, nakon njenog odlaska, imam problem sa činjenicom da je i ovaj period u njenom životu bio prožet nasiljem. Naravno, ne nasiljem koje je preživjela, ali ona jeste morala da izdrži mnogobrojne pritiske institucija, medija, a pitanje je kako je i nas doživljavala jer smo i mi bile dio jednog za nju mučnog postupka.

Koliko sati je S.Č. davala izjave?

Kad bi se sabralo stotinak sati – priče policiji, nama u SŽK, istražnoj sudijki, odgovaranje na pitanja, prepoznavanje objekata… Sto sati morala je da proživljava najgore stranice svog života. I nije unaprijed znala koliko će to trajati i kada će se završiti.

Kakve šanse S.Č. ima da izađe iz traume u kojoj živi?

Nažalost, vrlo sam skeptična. Pred njom je dugačak put. Prvo, mora da se izbori sama sa sobom, a potom da pokuša da se uklopi u treću sredinu, u drugačije kulturne obrasce, da povrati povjerenje u ljude, da uspostavi kontakt s djecom koju nije vidjela četiri godine, što će možda biti najteže… Pod idealnim uslovima, njen put će biti vrlo trnovit i težak.

Kako je medijsko praćenje svedočenja S.Č. uticalo na nju?

Izuzetno loše. To je bila neljudska, neprofesionalna, dodatna agresija na nju. Pa, jedan dnevni list je na početku objavio njeno puno ime i prezime. Pri kraju njenog boravka u Crnoj Gori "Publika", a potom i neki drugi listovi objavili su njene fotografije. To su užasne povrede ličnosti i izazvale su strašnu patnju. Ne mogu da shvatim zašto su joj to uradili.

Ali, da njena priča nije izašla u javnost, o seks trafikingu bi se i dalje pričalo kao o pojavi koja se događa negde drugde, a ne tu u našem komšiluku.

Tako je. Crna Gora je profitirala od njenog svjedočenja. Danas, teško da bi se u Crnoj Gori mogla naći osoba koja ne zna šta je seks trafiking. Naša djeca će poslije svega ovoga valjda biti opreznija. Preventivno, S.Č. je uradila jako mnogo na suzbijanju ove jezive pojave.

Sve češće u Sigurnu žensku kuću dolaze i žene sa naših prostora. Dakle, žrtve trafikanata nisu samo Moldavke, Ukrajinke, Rumunke?

Naravno, postali smo i zemlja porekla, a ne samo zemlja tranzita i destinacije. Za mene je tužno saznanje bilo kada smo S.Č. odvele u treću zemlju, da smo u kući gdje je smještena susreli i djevojke iz naših krajeva. Ali, to jeste realnost ženskih života danas i ovdje.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net