Milan Milutinović ponekad i ponegde neželjen je gost
NEPOŽELJNI I OBZIRNI: Bračni par Milutinović
Mesto događaja: Atelje 212. Vreme radnje: premijera predstave DomBernardeAlbe, 18. oktobar 2002. Akteri: predsednik Srbije Milan Milutinović sa suprugom Olgom (van scene), gradski sekretar za kulturu Gorica Mojović, upravnik Ateljea Svetozar Cvetković i glumica Svetlana Bojković. Nezvanična verzija glasi otprilike ovako: pre izvesnog vremena, na nekoj od premijera u Ateljeu, pojavljuje se gospođa Mojović i tom prilikom, u svojoj blizini, u publici primećuje predsednika Srbije sa suprugom. Obaveštena da bračni par Milutinović redovno dolazi na slične događaje uz obezbeđene rezervacije, gospođa Mojović, bar tako se priča, odmah ulaže protest upravniku Cvetkoviću. Ovaj se raspituje kod Aleksandra Grudena, zaduženog za protokol, što se završava izostankom Milutinovića sa premijere 18. oktobra. Pošto se stvar pročula, Svetlana Bojković se obraća upravniku, ali zove i gospođu Milutinović. Ova, pak, kaže samo da nema snage da o tome priča.
Prema verziji koja je dospela do redakcije „Vremena“, neposredno pre premijere Aleksandar Gruden obavestio je gospođu Olgu da joj se prethodno obezbeđene rezervacije otkazuju. Ta verzija dakle podrazumeva da se predsednik nije pojavio u pozorištu, da je imao dobru nameru da to učini, ali da ga je neko iz neznanih razloga u tome sprečio. „Jesam zvao Olgu Milutinović pre premijere, ali joj nisam rekao da se rezervacije otkazuju. Pošto smo dugogodišnji prijatelji, rekao sam joj samo da se desilo to, to i to, a ona je zatim sama odustala od dolaska rekavši da to čini zbog integriteta Ateljea 212 i upravnika Cvetkovića“, objašnjava za „Vreme“ Aleksandar Gruden. Odgovor na pitanje šta konkretno znači „to, to i to“ ne dobijamo, ali se u Ateljeu nezvanično saznaje kako su „iz Skupštine grada pravili pitanje da li će Milutinović biti prisutan ili ne“. Kad se to ima u vidu, svi demantiji do kojih dolazimo čine se logičnim, ali i (opet apsurd) nedovoljno uverljivim.
Prvi stiže iz gradske skupštine. „Ne mogu da verujem šta me uopšte pitate! Ne samo da priču demantujem nego moram da se upitam kakav je to zaludan svet koji smišlja takve priče. Nemojte da se izmotavate! Atelje 212 je jedino pozorište koje me je pozivalo na premijere i dok sam bila u opoziciji, redovno tamo odlazim i nikada, pa ni sada, nisam pitala ni ko će biti prisutan, ni gde ću, ni pored koga sedeti“, kaže na početku Gorica Mojović. Prema njenim rečima, nikakvih problema na liniji gradska vlast – protokol Ateljea nije bilo, kao što nisu postavljana nikakva pitanja u vezi s Milutinovićem. Upravnik Cvetković se na pitanje „Vremena“ samo nasmejao i prokomentarisao da sve to spada u domen „rekla-kazala“. Nešto konkretnije od toga? „Apsolutno ne. Rekla-kazala“, ostaje uporan upravnik. Sličan odgovor dobijamo i od Svetlane Bojković: „Sa upravnikom niti bilo s kim nisam o tome razgovarala. Znam isto koliko i vi. Nemam nikakvih proverenih informacija.“
IZOLACIJA: Čak i nezavisno od ovog slučaja, vođenje protokola u Ateljeu 212 nije baš jednostavan posao jer između ostalog podrazumeva dobru informisanost o aktuelnim političkim gibanjima. Kao što je poznato, narodni i stranački predstavnici u raznim državnim organima imaju buran dan – tu su razni prijemi, skandali, saopštenja, rešavanje za državu i narod egzistencijalnih problema. Zbog svega toga, red je da im veče, posvećeno kulturnom uzdizanju i zasluženom odmoru, protekne bez stresova s kojima se susreće običan (čitaj: nepolitički) svet. Kako je u drugim pozorištima ne znamo, ali u Ateljeu se o svemu tome strogo vodi računa. Ukratko: politički neistomišljenici i pripadnici zavađenih struja unutar neke stranke mogu istovremeno da uživaju u nekoj predstavi, ali smešteni na bezbednu udaljenost jedni od drugih. Pamti se tako da je početkom devedesetih na premijere dolazila i opoziciona i vladalačka elita, a da pri tom nikakvih problema nije bilo. Povremeni problemi sa zavađenim stranačkim kolegama jesu zabeleženi, ali „davno, toliko davno da se više i ne sećamo“. Kako je aktuelni politički trenutak ipak nešto specifičniji, stvar se rešava tako što gradski predstavnici imaju rezervisana mesta – gospođa Mojović sedi u drugom redu, a recimo gradonačelnica u redu iza nje – dok se posle najave drugih funkcionera da će doći na ovu ili onu predstavu, mesta naknadno određuju.
U ovoj priči važno je da predsednik Srbije voli pozorište i da je u njega do sada ulazio bez problema. „Najčešće pozovu on ili njegova supruga da nas obaveste o svom dolasku. I dolaze često, ne samo zato što to red nalaže“, kaže Aleksandar Gruden. Pošto obaveste nadležne, Milutinovići najčešće sede u prvom redu galerije „na mestima malo zaklonjenim, ali ne izolovanim, da ne iritiraju publiku, a i zbog obezbeđenja“. Ovakav uhodani sistem ipak nije bio dovoljan za premijeru 18. oktobra.
Činjenica da, prema sopstvenim rečima, gospođa Mojović nije protestovala, kao i činjenica da upravnik Ateljea sve komentariše sa „rekla-kazala“, ne znači istovremeno da protesta (s neke strane) nije bilo i da incident nije „zabašuren“ pre nego što je do njega uopšte došlo. Kako Olga Milutinović do zaključenja ovog broja „Vremena“ nije odgovorila na naše telefonske pozive, nije poznato da li bi i zvanično stala iza navoda prenetih u privatnim razgovorima. Ako, međutim, imamo u vidu da ona u ovom trenutku ima i prečih poslova nego što je izmišljanje priča o problemima s kojima se suočava i da je Aleksandar Gruden ipak pozvao pre premijere, čini se da je teza o neobznanjenoj nepoželjnosti (ili svojevrsnoj lustraciji) aktuelnog predsednika ipak na snazi. Čijom odlukom i na čiju inicijativu, za sada može samo da se nagađa. Do neke od sledećih premijera. Kada bismo možda i mogli da saznamo šta znači „to, to i to“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!