Filozofija
Tri veka od rođenja Imanuela Kanta: Moral nije šala
Ovog 22. aprila se navršava 300 godina od rođenja nemačkog filozofa Imanuela Kanta. Šta danas ima da nam kaže čovek koji je rekao: „Imaj hrabrosti da koristiš svoj razum“
Iako popularan do i preko granice populističkog, humor serijala "Allo, allo" nikada nije računao s prostaštvom kao saveznikom
Početkom avgusta u Londonu je preminula pozorišna i televizijska glumica Karmen Silvera. Njen je život okončan u osamdesetoj godini, u domu/pansionu za penzionisane glumce (sic!) u Nortvudu, zapadni London. Ime Karmen Silvera malo će kome ovde išta značiti, međutim, ako napomenemo da se radi o Madame Edith iz BBC-ove serije „Allo, allo“, jedva da ima ikoga ko deli transgeneracijsku „popudbinu“ odrastanja na kultnim televizijskim serijama i drugim popkulturnim artefaktima jedne još žive „bolje prošlosti“ koga neće ozariti samo spominjanje lika tog dražesnog i neodoljivog matorog gabora bez sluha, koji sa svojim zvocavim malograđanskim Pravom Zakonite Supruge povazdan kerberski stoji između svog muža Renea i njegove romantično-erotske sreće sa mlađanim konobaricama Mimi i Ivet…
Ne sećam se više kada je tačno ova serija prvi put emitovana u sistemu rahmetli JRT, ali je to svakako bilo pre, znatno pre kanibalskih južnoslovenskih ratova devedesetih, u ono koliko izazovno toliko i – u ovoj rezigniranoj retrospektivi, sada, kada o sebi znamo sve ono što bi bilo bolje da nismo nikada saznali – varljivo vreme posttitoističke nade, kada smo sebi dopuštali razumni (?) optimizam i veru da će naša šašava zemlja, taj blago nadrealni mentalno-kulturno-politički sukus jednog turbulentnog Potkontinenta, posle perioda mira i diktature krenuti ka periodu mira i demokratije… U tom je ušuškanom a ipak obećavajućem i uzbudljivom svetu YU-osamdesetih, „Allo, allo“ bio jedan od naših široko popularnih, svima razumljivih i dostupnih saveznika u borbi protiv političke, ali i kulturne Gerontokratije, odavno na vlast zasele na „klasnoj“ i ideološkoj osnovi: ironični, relaksirani, impresionirajuće blasfemični pristup jednom zapravo nepojamno strašnom ratu – u kojem su i Britanci podneli nemale žrtve – bio je toliko drugačiji od nekrofilne i morbidne Kulture Epopeja na kojoj se baziralo ovdašnje programirano i najstrože kontrolisano kolektivno sećanje na Veliki Rat (ili njegovo usmereno imaginiranje, uštambiljavanje u pod/svest posleratnih naraštaja). U seriji „Allo, allo“ čak je i Neprijatelj imao običan ljudski lik, što ni na koji način nije uistinu relativizovalo monstruoznost njegove Ideje i prakse, nego je samo – na zaobilazan način – potcrtavalo smrtoljubnu strast nacizma. Hoće se reći: iako ništa u seriji, s predobrim razlozima, nije ostavljalo ni mrvu sumnje koja je strana „prava“, a koja „kriva“, cela je freska rata u jednom zaturenom mestašcetu okupirane Francuske nužno upućivala na draž „veselog“ otkrivanja naličja pompeznosti, na onu brižno skrivanu, a autentičnu sliku rata kao zabave za ludake, a pokore za sve ostale, koji – u kakvim god krpama i odeždama bili zatečeni – zapravo žele samo da prežive Veliko Sranje, da nadžive Pir Manijaka i vrate se kući, vlastitim životima. Oh, da, i da se dočepaju skupocene Posrnule device s velikim dudama čuvenog flamanskog majstora Van Klompa, kao zaloga svoje berićetnije posleratne budućnosti… „Poruka“ ovog down–to–earth izrugivanja s „ratnim/patriotskim idealizmom“ svake sorte nije mogla biti subverzivnija, čak i u matičnom ostrvskom i širem zapadnoevropskom kontekstu, a kamoli po vukojebinama evropskog istoka i jugoistoka, gde su se na žilave plemensko-konfesionalne atavizme kalemili još i nanosi ideoloških mirko & slavko budalaština, tvoreći opasnu mutantnu miksturu od koje su vremenom pokretenjivali i najizdržljiviji.
Iako „popularan“ do – pa neretko i preko – granice populističkog, humor serijala „Allo, allo“ nikada nije računao s prostaštvom kao saveznikom; mada podatan i prijemčiv za „široke narodne mase“, taj je humor iole inteligentnijem i senzibilnijem gledaocu ipak davao više, nagrađivao ga nekonvencionalnim cakama i detronizirajućim, oficijelni-patriotizam-dekonstruišućim momentima koji su drugima promicali. U tome je njegova „revolucionarna“ uloga i diskretna spona sa vrhunskim produktima „nihilističkog“ intelektualnog TV-humora poput „Letećeg cirkusa Montija Pajtona“, serije koja je sistematski potkapala tradicionalne Stubove Društva, svodeći, recimo, popove i generale – te namrgođene simbole represivnosti svetovne i „duhovne“ vlasti – na groteskne pajace… Razume se da sitcom Allo, allo nije mogao imati onu snagu, kvalitet i prevratnički potencijal kakav je „pajtonovce“ svrstao u antologiju značajnih kulturnih dobara XX veka na globalnom nivou, ali je urnebesna travestija svih stereotipa – neretko upravo kroz sumanutu, prenaglašenu eksploataciju stereotipa, nacionalnih, političkih, polnih – koju su ponudili njegovi autori bila dovoljno ubedljiva i snažna da izdigne ovaj serijal nekoliko kopalja iznad (inače visokokvalitetne!) britanske TV-konfekcije za jednu, dve ili tri sezone. Otuda se reprize ove serije i dan-danas besomučno vrte, bezbrojne replike i gegovi se reprodukuju i pamte, a mnogi kolekcionari čuvaju sve dostupne epizode na svojim hedonistički ishabanim VHS-ovima…
Bog zna koliko je puta Na Ovim Prostorima tokom devedesetih i u ovom tužnom trećem milenijumu reprizirana ova serija, na raznim (para)televizijama Brdovitog Balkana, sa najčudnovatijim titlovima i prevodima?! Brutalno isterani iz one lažno „postistorijske“ situacije zavodljivih osamdesetih, u kojoj su i najzagriženiji antikomunisti među nama zapravo intimno verovali u jednu tipično „komunističku“ Iluziju Progresa: da je lokalna, potkontinentalna Istorija već ispričala sve ono krvavo i ružno što je imala da kaže, i da nam preostaje još samo onaj hašekovski „umereni napredak u granicama zakona“, gledali smo tu sada već staru televizijsku trakavicu iznova, novim očima, blizu svakog zla. A to zlo, ono je „banalno“ i strašno u svojoj banalnosti, ne samo kod Hane Arent nego i u ovom lakozabavnom TV-serijalu. Pred neskladnim kreštanjem i zapomaganjem te drage, nadobudne duše iz Nuviona, naše Madame Edith, mogu se uši začepiti sirom, ali pred zapovednim, krvožednim urlikanjem Stvarnoga Zla nije bilo dostojne odbrane, osim jedne: da se Zlo ne čini i da se Zlu ne metaniše i ne suflira. Siguran sam da je i Karmen Silvera, taj mali, samozatajni, lucidni svedok XX veka, znala sve o tome.
Ovog 22. aprila se navršava 300 godina od rođenja nemačkog filozofa Imanuela Kanta. Šta danas ima da nam kaže čovek koji je rekao: „Imaj hrabrosti da koristiš svoj razum“
Danas se obeležava Svetski dan prodavnica ploča, a građani Srbije moći će da, u različitim gradovima od Beograda, do Novog Sada i Niša, na berzama ploča pronađu za svoju kolekciju nove ili polovne nosače zvuka
Nikola Jokić ide ka trećoj tituli najkorisnijeg igrača NBA lige. Među pravim konkurentima za tu titulu nema nijednog Amerikanca. Kako je momak iz Sombora pomirio ljubitelje naprednih statistika i košarkaške puriste, i zašto su veće šanse da buduće zvezde stižu iz gradova poput Sombora nego sa prestižnih koledža
Ako ste još niste prijavili za naš njuzleter, sad je krajnje vreme. Prijava je prosta, sve je džabe, a tamo vas čekaju zanimljive teme, pokloni i popust na pretplatu na „Vreme“
Banuli su nam mrtvi gladni, a ničeg u kući. Imamo grapu, odlično crno, masline, neke sireve i još nekoliko gluposti tipa sladak kupus, i beli i crni luk. Evo šta je ispalo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve