Na vidovdanskoj proslavi Jugoimporta – koji vrši jedinstvenu konverziju: umesto naoružanja, proizvodi i izvozi kajmak – bio savezni premijer, republički ofarban u Šumarac boju, i bio domaćin i general Jovo koji je znao, verovao, i naučio druge da veruju
ITAKA USRED SRBIJE: Savezni premijer uz bukliju…
Kako je pisalo u saopštenju za novinare, po tradiciji, već šesti put za redom, kolektiv Jugoimport – SDPR JP dan osnivanja slavi sa svojim poslovnim partnerima i prijateljima iz zemlje i inostranstva u Koštunićima. Tom prilikom, na Vidovdan, biće svečano otvorena vila Suvoborka sa savremenom bankom, poštom i prodavnicom. O Jugoimportu piše da je javno preduzeće u državnom vlasništvu, da mu je osnovna delatnost promet naoružanja i vojne opreme, da je do sada ostvario spoljnotrgovinski promet od preko 22 milijarde dolara. Još piše da se od ’95. uspešno sprovodi program interne konverzije, čime se potencijali firme usmeravaju na alternativne programe, proizvodnju i promet civilnih proizvoda, posebno zdrave hrane. Tako se u zavisnim preduzećima, okupljenim u Jutri d.o.o., proizvode slatko, džem, voćne rakije, turšija, sušeno povrće, pečurke, čips, suši lekovito bilje, ali i ekskluzivni modeli odeće, razvija turizam…
…i opanak za izlaz u svet
Kako se to desilo, piše u časopisu slavljenika. „Do pre sedam godina, retkom putniku namerniku s puno truda trebalo je objasniti kako da stigne u šumadijsku pitominu. Preko Rajca i Suvobora, podno Ravne gore, u blizini Milanovca. I tu negde, ušuškano planinskim vencem, u žuboru potočića, među njivama i vodenicama, lepo i malo, čisto i nevino. Decenijama zaobiđeno od ljudi i događaja, živelo je svoj mali, skromni život. S nebom iznad i poljima ispred, čekalo je svoje vreme i plakalo za mnogim mladim što su ga, iako s uzdahom, ostavljali.“ I šta je onda bilo? Piše: „Jedan čovek je znao, i verovao, i pokazao, i naučio druge da veruju“. Koji čovek, i to piše: „Ono što nikada niko pre nije uradio, pošlo je za rukom generalu Čekoviću, vrednim srpskim seljacima; za svaki kilogram šljiva, platio je odmah i u kešu“. Tako u Koštunićima, to ne piše, niknuše pogoni za proizvodnju zdrave hrane, reprezentativni objekti, treba da niknu nezavršen hotel s četiri zvezdice, tereni za male sportove i golf… A piše: „Idejni tvorac projekta u Koštunićima je general Jovan Čeković. Neobičnom snagom, vedrinom, optimizmom, ponekad autoritetom i strogošću, ali uvek s ljubavlju, uspeo je – nemoguće. Nošen snažnom vojničkom voljom, u usnuli kraj uneo je život. Koliko god rasla postrojenja, fabrike, koliko god se orile mašine, mnogo više od toga raste i cveta vera u lepše i bolje. To sutra koje je pre sedam godina obećao, postalo je stvarnost“.
‘AJDEJEDANKALAŠNJIKOV: I, eto nas na licu mesta. Kapija kompleksa, levo nova crkva, desno Dom Anđelije Mišić, regulisano korito potoka, fontana, vodoskoci, nov i crn asfalt, tabla „Etno kompleks Koštunići“, dobrodošli, sve taze podrljano, samo trava da nikne. Srpsko–grčka kapija, odasvud neke dvojnice, Etno kuća, budući hotel, pod imenom Dom Srpsko-grčkog prijateljstva Milica i Panajota, restoran Ravna gora, Prodanovića magaza, apartmansko naselje Norveški vajati, sve reprezentativno, sve u materijalu. Predstavismo se u pres prostoriji, dobismo kesu sa znakom firme, jedan uze da objašnjava poduhvate, sve bila ledina, iz onog zaseoka general Čeković, generalni direktor Jugoimporta, iz onog general Momčilo Perišić, odavde, po dedi, i predsednik Koštunica.
Siđosmo, pa poniže, do mesta proslave, bina, pano, „Koštunići na Vidovdan“, iz njega izašle zastave, govornica, znak firme, okolo šatre, ispred bine, pod šatrom, svečana tribina. Upoznasmo domaćina, direktora, idejnog tvorca, generala u penziji Jovana Čekovića. Dvoredo teget odelo, pripadajuća kravata, fotogrej naočare, saznajemo, manifestaciju otvara savezni premijer Dragiša Pešić, republički ministar Šumarac, kao i predsednik Upravnog odbora, ministar Mihajlović, neće doći, na Vidovdan čuvaju poredak, ali zato stigli Crnogorci, sami ministar Đukanović.
Sunce upeklo, biju svirale, maknusmo se, pomerismo pod šatru. General dočekuje goste, prima pod šatru, predstavlja trubače, kaže da je orkestar njegove ćerke, na dobošu piše: „Mali duvački orkestar Etno art, menadžer Milica Čeković“. Pa general stane sa strane, pa kaže: „Ajde jedan Kalašnjikov za ministra finansija“, pa bude dumba-dumba. A gostiju još, direktor jedne banke, direktor druge banke, to bi rukovanja, to bi poljubaca, to bi čestitanja. Kad eto ti, pa tačno na vreme, u 11 h, premijera Pešića, odelo, cipele, pa i kravata, sve u tonu, sve u nijansi, naočare za sunce, farban li je, nije, jeste, nekako u Šumarac boju. Sede gde mu je mesto, s desne strane Čekovića, levu zauzeo v.d, ministar finansija Veroljub Dugalić.
Voditelj programa, pa ko nego Orlović Mića, objavi da Grci kasne, da sve kasni. Čeković, kako nego u poverenju, informiše Miću da umesto najavljenog predsednika Milanovca, govori Velja Ilić, ali, ništa politika, ništa partije. Stigoše Grci, samo što nije počelo, preko veze javiše popu da pusti zvona, jedan informiše da zvona biju, žamor, ne čuju se. Mića dohvati bežični mikrofon, stade za govornicu s mikrofonom, reče o jubileju, da su šesti put ovde, reče i da sunce greje nemilosrdno ali prija, pozva domaćina. Čeković ustade, prikopča sako, odmah dobi aplauz, izađe, pozdravi se s Mićom, dobi aplauz, otvori plavu fasciklu, aplauz, reče da je u Srbiji običaj da se s prijateljima podeli sve što se ima, aplauz, da je srećan što deli radost nove pobede firme Jugoimport, aplauz, pa uze da pozdravlja, Pešića, pa redom, pa uz aplauze, naglasi da je konverzija za koju su se odlučili jedinstvena u svetu. I pozva Dragišu, da se Dragiša kaže. Izađe Dragiša, otvori fasciklu, obema rukama stisnu govornicu, uze da se drži teksta, čestita Vidovdan, čestita visoki jubilej, požele još mnogo uspeha u radu i poslovanju. Pa uze dalje da se drži teksta o radu i uspjehu, putokazima, izazovima, opšti žamor, Dragiša se ne čuje, pokušaše da smire šatre, jok, ne čuje se Dragiša, ali on nastavlja k’o da se naglas preslišava o resursima, konvencionalnom naoružanju, potvrdi ispravnosti političkog opredeljenja, jedino ispravnom rešenju, Ustavnoj povelji Srbije i Crne Gore, da je Jugoslavija snažan i nezaobilazan faktor mira, da je najvažniji politički zadatak pisanje Povelje, i, kad su već svi digli ruke od njega, još jedanput sve pozdravi.
ZAMASLINUZNAMO: Pa izađe Ilić Velja, sa znakom Nove Srbije na strani srceta, pozdravi se, pa s Mićom, pozdravi braću i sestre, čestita praznik, bi aplauz na otvorenoj sceni, pa još jedared, biše ovacije. Velja strča i ode, pa dalje u kampanju. Onda bi Nićifor Nik Aničić, predsednik Društva srpskih domaćina, koji izjavi da je ponosan na sebe što je upoznao Čeković Jovu, pa, sve s prevodilicom, bi Grk k’o dva Grka, Vlasis Kamburoglu, pa Orlović Mića uze da bude nadahnut, pa Orlović Mića uze da bude inspirisan, pa se dade u priču o Odiseju, koji je tako po svetu hodio pa se u neko doba vratio na rodnu Itaku. Pa Orlović Mića udari paralelu, i Koštunići su dali svetskog putnika, svoga Odiseja, i general Jovo po svetu ‘odio dok ga zvezdano nebo nije vratilo u zavičaj, tako poznao on Koštuniće, a Koštunići njega, i 3300 godina posle Odiseja vratio se Jovo. U to ime i na licu mesta bratimiše se Itaka i Koštunići, predstavnici potpisaše i razmeniše ‘artije, poklone, ključeve, gradonačelnik Itake dobi topuz od ključa. Uz ostalo, gost domaćinu predade sadnicu masline, reče da je maslina tradicionalno drvo mira i Grčke, domaćin otpozdravi, „za maslinu znamo“.
Pa bi još svega po programu, folklor iz Grčke, domaći folklor, general Jovo primi još poklona, bi i modna revija s modelima iz Koštunića, i Orlović Mićo pozva ministra finansija da krene da otvori vilu Suvoborku. Krenuše domaćin i visoki gosti, za njima trubači, za njima ostali narod, gore sitan folklor, uđoše u odeljenje banke, uđoše u prodavnicu s proizvodima iz Koštunića, general dohvati kačicu s kajmakom, podiže kačicu sa sirom, otvori, nema laži, nema prevare, u kačici i sir i surutka, premijer Pešić pozdravi radnju sa bravo, bravo. Ima i čipsa, opet se iskaza premijer, ima, čips „čix“, bravo, bravo. Šta će, pođoše dalje, pa u početnom rasporedu, napred general i savezni funkcioneri, domaćin poverava da onima koji dođu da otvore objekat ništa ne zaboravlja. Kad eto ti ga opet kolce, mala a letnja pozornica, ženska grupa pevača razvezla, „Oj Moravo“, general utišava, pod velikim suncobranom đakonija red, zdravičar s buklijom, izreče se: „Dižem ovu čašu za našu Srbiju i Crnu Goru, da se u zajedničkoj državi slože, da se množe, i da im niko ništa ne može“. Iz buklije nazdraviše i visoke zvanice, grupa pevača prešla na, „Mesečina Jovo, mesečina Jovane“.
Onda udariše nizbrdo, na svakom koraku sitno kolce, visoki gosti u visoki Dom Anđelije Mišić, manje visoki gosti u restoran Ravna gora, policija, učesnici programa, drugi gosti, novinari, u betonsku halu. Ručak. U sali redovi stolova, redovi klupa, muzika čisto srpska, dve harmonike, bas, začudo gitara, kad se stiže do pečenja bi: „Oj vojvodo Sinđeliću“, gosti iz Grčke skočiše, pravoslavno se dohvatiše s domaćinima, to oplete, gošće raspustiše kose i ekstremitete… Osobe iz protokola pitaju što ne ostanemo, sutra stiže 40 ambasadora, šta da kažu, čovek sve preporodio. Bi i dobronamernih saveta, a što cene „Vreme“, a što cene autora…
Napolju se i šatre probudile, svuda usitnilo, pred Domom Anđelije Mišić, gde su najviše zvanice obedovale, kordon obezbeđenja, unutra muzika, ne čusmo generalovu omiljenu, „Oj sokole sivi tiću, generale Čekoviću“… Zato sutradan, pa preko televizije, videsmo da je proslava nastavljena, bilo diplomata, bila smotra folklora, sivitić u’vaćen kako duva u trubu, kako dolikuje, na bini.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!