U godini kad je tako važno da ekonomske reforme uspeju, pogodilo se da Praznik rada i najradosniji hrišćanski praznik Uskrs "padnu" jedan za drugim. Ko "kec na damu" nezadovoljnoj radničkoj klasi i probuđenom pravoslavnom stadu. Prvo se u Beogradu na uranku svirala Internacionala, a onda u Mokrinu na Olimpijadi tucala jaja
USKRŠNJA POSLANICA: Patrijarh Pavle
Prvih dana maja leta gospodnjeg 2002. u Srbiji je, čini se, bio uspostavljen minimalan, ali neobičan nacionalni konsenzus. „Nadirući“ levičari okupljeni oko sindikalnih centrala i partija socijaldemokratske orijentacije i tradicionalno agresivni klerikalni konzervativci okupili su se pod jednom parolom – deset dana plandovanja. Baš kao da je u Srbiji sve potaman i kao da su se proteklih dana, meseci i godina jedni dobro oznojili radeći danonoćno, a drugi napatili krišom farbajući uskršnja jaja.
Međunarodni praznik rada l. maj poslužio je levičarima da vlastima pošalju ozbiljno upozorenje: „bolje pakt, nego rat“, komično predstavljajući sebe kao „svet rada“ i preteći da će dići na noge „radničku“ klasu Srbije ukoliko Vlada bude čačkala socijalnu „mečku“. Odmah zatim svoje zalaganje za socijalni mir (koji bi valjda, i pre svega, trebalo da podrazumeva dobre nadnice) srpska „radnička“ klasa demonstrirala je odlaskom na dvonedeljni prvomajsko-uskršnji ničim zasluženi raspust.
Nije pomogao ni vapaj ministra finansija Božidara Đelića da će Srbija za tih deset dana (odnosno dve nedelje, kad se saberu svi dani plandovanja) izgubiti bar tri stvari: milion i po eura neostvarene dobiti, pet-šest odsto rasta industrijske proizvodnje i neizmerno mnogo ugleda kod potencijalnih investitora. Milion i po eura nije malo, mada nekoliko procenata izgubljene proizvodnje koja ionako pravi samo gubitke i nije tako tragično. Mnogo je opasnije izgubiti ugled zemlje u kojoj reforme dobro napreduju i čija bi radnička klasa svojski trebalo da se trudi da one uspeju. Prema proceni stručnjaka Bank of Austria, trenutni potencijal (kapacitet) Jugoslavije za privlačenje direktnih stranih investicija iznosi oko 4,5 milijardi eura, dok će do 2010. godine porasti na celih 14 milijardi eura. Za Srbiju koja ima ambiciju da narednih godina značajno poveća društveni proizvod i privuče te strane investicije neophodno je da promeni radne navike i organizaciju rada, upozorio je Đelić, ali malo ko je na to obratio pažnju.
Srpska radnička klasa poslušala je svog duhovnog vođu, patrijarha Pavla, koji je u uskršnjoj poslanici svim vernicima uključujući i političare („onima kojima je poverena časna i odgovorna dužnost da upravljaju narodom“) poručio da za dobrobit jednog društva nije dovoljno samo to da svi njegovi članovi raspolažu potrebnim materijalnim dobrima i da uživaju relativan socijalni mir, nego da čoveku treba i nešto što će njegov život ispuniti smislom. Patrijarhu je još jednom zasmetalo potrošačko društvo (jer „ima ubrzani ritam života“) u kome ljudi imaju sve manje vremena jedni za druge. Ali, zato, ocenio je poglavar Srpske pravoslavne crkve, „Hristovo vaskrsenje uči da više pažnje treba posvetiti drugim ljudima, nego sticanju novca“.
U predahu između prvomajskog vola na ražnju i uskršnje jagnjetine ispod sača nostalgični deo Srba stigao je i da se priseti „najvećeg sina srpskog naroda“, Josipa Broza Tita. Nostalgija je bila nepogrešivo kodirana kao vreme „u kome se malo radilo, a tako dobro živelo“, s naglašenom željom da se nešto od tog samoupravnog romantizma „zlatnih sedamdesetih“ prenese i u današnju Srbiju.
Ima, međutim, indicija da bi tranzicija u narednim godinama mogla da počiva i na novoj doktrini Patrijaršije, koja se u uskršnjoj poslanici može iščitavati kroz slogan „vodite ljubav, a ne rat“ (i Crkva se, eto, umorila od ratova). U tom slučaju, Srbija bi uskoro mogla da liči na Vudstok, a sveštenstvo SPC-a na – „decu cveća“.
Nevolja je, međutim, što se u čarima nebeske Srbije ne može doživotno i jeftino uživati. To pokazuje i praktično iskustvo one „dece“ iz „onog“ (pravog) Vudstoka koja su kratkotrajno letnje ludiranje zamenili dobro plaćenim radnim mestima u institucijama potrošačkog društva.
Popovska tlapnja o „bezvrednosti novca“ i „nebeskom smislu“ pokazala se tragičnom u protekloj deceniji u Srbiji. Verujuća sirotinja, ekonomski zavisna od rđave svetovne vlasti, bila je podložna svakoj vrsti manipulacije. Zato je srpska vlada (specijalno formirana komisija koju predvodi ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom Goran Pitić) baš pred ovaj Uskrs bila primorana da na sebe uzme obavezu da za godinu dana sačini projekat iskorenjivanja siromaštva. Današnjoj srpskoj sirotinji (učenoj da „prezire sticanje novca“) neće hleba i ostalih životnih potrepština obezbediti Vaseljenska patrijaršija iz Carigrada niti tradicionalna srpska pravoslavna uzrečica „trpen – spasen“, nego Svetska banka novim donacijama i kreditima.
Da li sirotinji (u principu svakoj, pa dakle i srpskoj) treba pokloniti upecanu ribu ili je naučiti da peca? Ministar Đelić zagovara tezu da u Srbiji treba menjati filozofiju rada. Na sajmu modernih tehnologija koji je u Beogradu počeo drugog dana Uskrsa (KomTrejd komjuter šou) saopšten je podatak iz koga se, nažalost, vidi da će promena te filozofije biti teška i spora jer, na primer, samo DVA odsto građana Srbije ima kompjuter, a JEDAN odsto koristi internet.
Za početak, međutim, i ministar Đelić mogao bi da kao državni činovnik pomogne promeni radnih navika u javnom sektoru. Pošto je član Vlade, mogao bi, recimo, da izdejstvuje odluku po kojoj će se Prvi maj samo obeležiti, a ne i proslavljati kao Praznik rada (praksa modernih demokratija). Uostalom, možda priča o plandovanju i ne bi bila toliko interesantna tema da se ove godine nisu nesrećno „dopunjavali“ praznici radnika i vernika. S druge strane, međutim, može biti i dobro da društvo u tranziciji otvori još jednu neprijatnu temu koja se zove – nova radna etika.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!