Jimi Tenor je Lenny Kravitz za ljude koji nemaju para, a imaju jaku želju da budu kul. Jimi Tenor je isto tako OK, i isto tako gej, i isto tako iz Finske, i isto tako pravi prigodnu muziku za vožnju minimorisom ili bubom. Lenny Kravitz, s druge strane, nije OK, nije gej, nije iz Finske, i pravi prigodnu muziku za vožnju čirokijem iliBMW-om. Sada verovatno shvatate razlike u nijansama, kao i to koliko je muzika u prvoj vožnji bitna, a u drugoj nebitna da bi se okupirala devojčica na suvozačevom sedištu.
Svoj proboj na srpsko tržište, a slobodno se može tako reći, Jimi Tenor je napravio i istovremeno kad je osvajao Evropu. Zahvaljujući uvozničko-distributerskoj kući HMK, građani su imali priliku da se opskrbe originalnim izdanjem njegovog albuma Intervision, i to, mislim, čak i na vinilu! Jimi Tenor, kao daleki, neotkriveni rođak večitog imidžaDevedesetdvojke vrlo brzo je našao stalni boravak na plej-listama ovog radija. Njegov elektroniklovani laundž kokel Princea, Burta Bacharacha i aparata za espreso izvrsno se prilagođavao jutarnjem razmrdavanju, popodnevnom beogradskom krstarenju niotkuda nikud, kao i melanholičnom sutonu u nečemu što se kod nas zove kafić. Vremenom je Jimijeva slava, kao i kvalitet njegovih albuma, zgasnula, ali je, skoro sam u to siguran, on ostao kao jedan od likova na bedžu koji ilustruju beogradskikulklub. Pored toga, on je ostao i jedan od starova Devedesetdvojke, i otuda ne čudi što su na koncertu bili skoro svi muzički saradnici tog radija.
Na koncertu su bili još i svi Jimijevi beogradski fanovi. Možda je organizator mislio da će ih biti više… Jimi se pred publikom pojavio obučen u neku vrstu orijentalne venčanice od najlona (recimo). Međutim, boljim poznavaocima lika i dela Olivera Mandića, Jimijev kostim je u najmanju ruku delovao odveć retro. Onemanshow rasporedio je naizmeničnim sviranjem sintisajzera, saksofona i upravljanjem sempler i ritam mašinom. A raditi sve to odjednom je naporan, nezanimljiv i nepraktičan ekonomski isplativ posao. Nešto kao simfonijski koncert koji ima previše pauza, jer muzičar trči od jednog do drugog instrumenta da bi odsvirao narednu deonicu. Umesto da dobijete sve odjednom, dobijate jedno po jedno. Ali, to je oduvek bio problem s elektronskim pločama koje su napravljene u spavaćoj sobi – potreban je čitav orkestar sprava i ljudi da ih posle izvede uživo (skrozuživo!).
Međutim, Jimijev samostalni nastup (po Evropi katkad vodi još dva-tri priručna muzičara) nosi i nešto od prkosnog stava superindividue koja ekstravaganciju ne traži u maksimalnom, već je nalazi u minimalnom, što, pak, može biti jedan od parametara dobrog ukusa. Čitavom kvazipozorišnom doživljaju njegovog nastupa možda bi bolje odgovarala bioskopska sala Doma omladine ili sala Beogradskog dramskog, ali za ozbiljno promišljanje nekog koncerta ovde još ima vremena.
Ne znam šta je bilo s obećanim multimedijalnim zgoditkom u vidu prikazivanja Tenorovih filmova pre koncerta, jer sam ih u duhu tradicionalne srpske odbojnosti spram pojmova multi, medija i kultura (naročito kada idu zajedno) preskočio, a čini se i svi kojima sam se obratio za informaciju o tome. A i kakva je vajda pričati o nečemu što niste videli (ni vi, ni ja).
Nastup Jimija Tenora DJ setom potpomogli su i (u svoje doba) njegovi lični promoteri – Vlada Janjić i Gordan Paunović.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bijonse nas na albumu “Cowboy Carter” vodi kroz kompleksnu istoriju odnosa crne i bele Amerike, dajući nam do znanja kako su mnoge naoko tradicionalno “bele” stvari imale zapravo svoje tamnopute pionire, heroje i publiku. Ovo je velika ploča, bez ikakve sumnje
Svečano otvaranje Bijenala je u subotu, Srpskog štanda je sutra, a izložba „Exposition Coloniale“ Aleksandra Denića kojom se predstavljamo na ovoj najstarijoj svetskoj izložbi umetnosti, već je na listi izložbi koje se moraju videti
Komisija za nabavku muzejskih predmeta Narodnog muzeja procenila je da Venecija ne bi sistemski upotpunila stalnu postavku ove ustanove. Prema dostupnim informacijama, ova slike Nadežde Petrović je procenjena na oko 150.000 evra
“Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao”
U žiži su otpušteni, odbačeni, izigrani i na sam rub egzistencije ali i zdravog razuma proterani radnici u privatizaciji i sumnjivom požaru uništene fabrike u neimenovanom srpskom gradiću, radnici koji se u svom (nekim čudom još uvek borbenom) očaju čak okreću i onostranom u pokušaju da ponovo stignu do tačke kakvog-takvog temelja za najbazičnije preživljavanje
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!