Mnogi božićni rituali imaju svoje korene u paganstvu, ima i onih koji su kasnije iskrivljeni ili jednostavno nakalemljeni. Svako je proslavio rođenje "bogomladenca" onako kako tradiciju, berićet, pomirenje i zajedništvo zamišlja
BEOGRAD: Juriš na zlatnik Cara Lazara
Otkako je još u četvrtom veku ustanovljen, Božić je praznik okupljanja, spajanja i praštanja, pre svega je porodični praznik ali i praznik zajednice. Poslednjeg dana posta, na badnje veče, porodica se okuplja oko trpeze, pevaju se prigodne pesme, pali se badnjak kao simbol novog početka, u ponoć je u crkvi liturgija i posle nje pričest. Ujutro se razmenjuju pokloni i lepe želje, lomi se „česnica“, božićna pogača u koji su umešena znamenja berićeta: novčić, zrna pšenice i kima, bosiok, perce…
Mnogi božićni rituali imaju svoje korene u paganstvu, ima i onih koji su kasnije iskrivljeni ili jednostavno nakalemljeni. Svako je proslavio rođenje „bogomladenca“ onako kako tradiciju, berićet, pomirenje i zajedništvo zamišlja.
Stanari solitera u ulici Franca Rozmana naložili su badnjak u „peskarniku“ parkića koji soliteri okružuju. Komšije su ćaskale, dečurlija je trčkala naokolo uprkos niskoj temperaturi i tako se družili do pred ponoć, kada su se razišli. Ko na večeru, ko na liturgiju, ko u neki dalji provod. Bez usiljenog svečarenja, bez prevelike pompe, čak i bez tradicionalno neizbežne flaše. Jednostavno, zajedno su obeležili praznik. Lepo za videti.
U jednom drugom soliteru, na Zvezdari, iskazan je veoma visok nivo organizovanosti. Ulazni hol ukrašen badnjacima i balonima, trpeza sa božićnim đakonijama – suvim smokvama i šljivama, orasima-postavljena, slama prostrta, deca darivana solidarno kupljenim poklonima, vatra naložena i zajednička česnica podeljena. Radosna vest: komšije se druže.
Pred ponoć tekle su reke Beograđana ka svetosavskom hramu. Na platou ispred okupilo se mnoštvo ljudi, hiljade njih, omladine najviše. Početak liturgije označen je zvonjavom novih zvona nedavno dopremljenih iz Austrije kojima je „rukovodio“ ministar vera Vojislav Milovanović. Ni uz najveće naprezanje nije se mogla razaznati himna Svetom Savi, ako je uopše bila i „svirana“, i ni govora da se čula u celom Beogradu. Već na Slaviji jedva, kod Beograđanke uopšte ne. Muk iščekivanja pravog zvuka zvona i najavljene himne razbio je šenluk koji se čuo nadaleko. Dok je u crkvi trajala liturgija, petarde su praštale na sve stane, ako se oni rafali, topovski udari i šta sve ne još petardama mogu uopšte nazvati; Plato je ubrzano ispražnjen. Kao kontrast velikoj vatri koja je gorela ispred ograde gradilišta titrale su malobrojne sveće pobodene u sneg ispod drveća u parku. Saobraćajni kolaps u okolnim ulicama trajao je dugo, otprilike koliko i pucnjava. Tom prilikom izmenjeno je mnoštvo ružnih reči uprkos u božićnoj poslanici izrečenom patrijarhovom pozivu na povratak na „put mira i pomirenja sa samim sobom i drugima“. Do kraja liturgije hram je bio poluprazan, plato ispred sasvim.
Sledećeg dana, pola sata pred podne, na Terazijama, lomljena je zajednička česnica svih Beograđana, prečnika metar i po, poklon Unije privatnih pekara i poslastičara Beograda. Već godinama ta manifestacija se završavala otimanjem o pogaču, na sramotu, ni zbog čega drugog već zbog zlatnika. Da bi se blam izbegao, sada je česnica bila ograđena metalnom ogradom otvorenom sa jedne starne, gde se pružao dugačak i uzak krak kojim se jedino moglo prići. Badava. Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta jer je nekolicina koji su prvi stigli otkinula komade veličine vekne hleba tako da mnogi do „svog“ parčeta nisu ni stigli. Tek kada je zlatnik pronađen, stampedo se smirio ali tada ni od pogače nije mnogo ostalo. „Za sledeću godinu ćemo se još bolje pripremiti“, rekao je za „Vreme“ Đorđe Ilić, predsednik Unije. „Prolaz će biti još uži“.
I u Crnoj Gori Božić je proslavljen po novouspostavljenoj tradiciji, sa dva „zvanična“ badnjaka i kordonom policije između. Ove godine je uvedena i nevesela inovacija: uz petarde „radile“su i duge i kratke cevi. Na Cetinju i u Podgorici bilo je kako-tako, dok je u Beranama bilo dramatično. Nekoliko hiljada „pristalica Srpske pravoslavne crkve“ predvođene sveštenicima (!) i gradonačelnikom (!) silom je sprečilo paljenje badnjaka „pristalica kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve“, njih tridesetorice. Umešala se i policija, pucalo se i te kako, pale su batine i hapšenja a desetina izgrednika se od policije sklonilo u kasarnu Vojske Jugoslavije (!). Srećom, niko nije povređen. Mir Božji.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!