Državni radio je sada negde između bivšeg partijsko-etničkog i budućeg Javnog: medijske babaroge su se povukle u svoje pećine (stroge), ali još uvek se diše na škrge...
ZVUK SRBIJE: Radio Beograd
Radoznali, otvoreni i avanturistički raspoloženi (za potrebe ovog teksta prevashodno beogradski, pošto je FM etar prilično lokalna stvar, i njegova se konfiguracija veoma razlikuje od mesta do mesta) FM-surferi doživeli su i preživeli 2001. godinu kao svojevrsnu laboratoriju, workshop iliti work–in–progress: kako se prvi izdžikljali zameci nečega što ambiciozno nazivamo „demokratski preobražaj društva“ odražavaju na poredak veličina i vrednosti u prašumi (savani?) beogradskog i okolnog javnog FM radija, u frekventnom opsegu od 87,5 do 108 mHz? Naime, do mitskog Petog Oktobra stvari su bile jasne: postojale su tek dve-tri frekvencije na kojima se moglo čuti nešto suvislo – osim kad im se ovlaži koaksijalni kabel ili, pak, Gazdina sekcija socijalno retardiranih Omladinaca poželi da se igra radio-stanice – dok je sve ostalo bilo ili lavež najgnusnije profašističke propagande za koju bi utamničenje po kojekakvim hoteloidnim Scheveningenima bilo sasvim nezaslužena nagrada, ili pak grozomorna mešavina turbaškog i denserskog njanjanja i zapomaganja, kombinovana s debilnim „kontakt programima“ ni-o-čemu, u kojima se jedan no–brain divio i radovao drugom no–brainu (i obrnuto), a sve to kao idealna, društveno podsticana i poželjna zvučna kulisa duboke „ratne pozadine“ čiji je patriotski zadatak da pusti da je šišaju, da poletno pevuši songove za one čiji IQ dramatično raste u rikverc ne zaustavljajući se čak ni na nuli, i da ne postavlja suvišna pitanja.
USTALISPATOSA: Sada je, kao, gotovo s tim: Neslobodni su Oslobođeni, Nezavisni su legalizovani, programirano-glupi su se programirano opametili… Kad bismo se zezali. Ipak, ne može se poreći da je barem onaj relevantniji deo FM programa – pre svega onaj koji svi mi, hteli-ne hteli, finansiramo – doveden, ako ništa drugo, do nivoa podnošljive suvislosti i korektnosti, kao baze za budući minuciozniji rad na kvalitetu i profesionalizmu. U prvom delu ovog ovlašnog, sumarnog pregleda bavićemo se upravo onime što svi finansiramo, dakle Radio Beogradom i Radio Novim Sadom, kao najvažnijim FM delovima RTS-ovog mastodonta. Radio Beograd se odlepio od dna (života), od patosa na kojem je, onako poluonesvešćen i nadrogiran „patriotskim“ psihoaktivnim supstancama, preležao cele devedesete, buncajući u bunilu najneverovatnije gluposti. Razna FM-strašila, anđame i babaroge povukle su se u svoje pećine (stroge) iz kojih su svojevremeno puštene ne bi li potrovale sve živo – seća li se još iko svih tih milika šundića, dejana „kaži, deki“ erića, dušanki radmilović, ana andrić etc.? – i vazduh je pročišćen bar do izvedivosti disanja na škrge, a ako nismo baš nadžak prestrogi – onda i više od toga. Na čelo nacionalnog radija došao je iskusni Rade Veljanovski, a njegov je Prvi program (94,5 mHz) – po možda staromodnim, ali još uvek široko prihvaćenim kriterijumima svojevrsni „ogledni primerak“ javne radio-difuzije u jednoj zemlji – preuzeo prevejani zanatski lisac Dušan Radulović, čovek inače blag, ali lekovito nespreman na suvišne kompromise sa onima koji su se deset i kusur godina javno uneređivali usred radio-studija, umesto u za to predviđenim nusprostorijama. Čistoća je pola zdravlja!
Radulović, pouzdano znam, veoma drži do programskešeme, svestan – lokalnim cyber–džiber trendovima uprkos – da radio nije isto što i DJ kabina iliti postmodernidžuboks, nego samo i jedino ono što ima, da prostite, program: i Prvi je program tokom 2001. vaistinu ponovo počeo da liči na Radio. Informativni program je upristojen s više umešnosti nego što je to bilo moguće na spolja i iznutra fizički i mentalno razorenoj TV-posestrimi, pa su Novostidana i Hronika ponovo postale slušane i izvan famoznih međugradskih autobusa koji landaraju zemljom Srbijom, „narodnjački“ duh je gotovo istrebljen, kreirano je nekoliko novih, obećavajućih prepodnevnih i poslepodnevnih magazina koji bi trebalo da dosegnu slavu nekada kultnih „Radioskopa“ i „Argumenta više“, i (kasno)večernji program je počeo da dobija čvršće konture, mada razlozi za nostalgiju za neprevaziđenim „Programom u boji“ i dalje postoje… Neki odbegli i oterani ljudi vratili su se na Prvi i ostale programe, neki koji su tavorili u senci dobili su šansu da se iskažu, bilo je nekoliko dobro pogođenih autorskih akvizicija, poput prelaska uvek pouzdane i kreativne Tanje Milekić sa Drugog na mnogo slušaniji i u potencijalno dobrom smislu „populističkiji“ Prvi program; kao nadaleko čujni Zvuk Srbije, Radio Beograd 1 čini da „plastično“ shvatite u čemu je, uopšte, bit Promene: ubuduće, kada negde na dalekim putovanjima uhvatite na svom tranzistoru njegov krkljavi i šuštavi MW ili SW zvuk, više se nećete stideti što je to zvuk baš Vaše zemlje…
KULTURAOPŠTEPRAKSE: Drugi program ostao je veran svom osnovnom kultura–light duhu, ali je programska šema sada „rastresitija“, podeljena na mahom jednočasovne segmente; pored standardno solidnih, mada hronično isuviše bezbojnih emisija o „kulturi opšte prakse“, o klasičnoj muzici ili džezu, Beograd 2 je osvežen novim autorskim projektima poput vanredno zanimljivog i provokativnog „Grada“ Snežane Ristić i Radonje Leposavića, „Stepenika“ Marijane Radulović posvećenog „fenomenima političke kulture“, „Prizme“ neumornog radioarhivskog istraživača Đorđa Malavrazića, emisije „Kod Pelikana“ koja se nestereotipno, a ipak ozbiljno bavi aktuelnom književnošću, dnevnog termina „Reč više“ okrenutog analitičkom premeravanju društva etc, a sve to s minimumom reklama i decentno upakovano, gotovo kao nekakav daleki odjek onoga što je BBC-ijev Radio 4, možda najkvalitetniji radio program na svetu namenjen obrazovanijoj publici; ovaj bi ostrvski radio, uostalom, i trebalo da bude model za ovakvu stanicu. Još kad bi se neko opsetio da vaskrsne „Nevidljive ljude“, taj preslatki magazin posvećen samom radio-mediju i njegovim neiscrpnim mogućnostima, i da makar tako pokaže da Radio još uvek poseduje nekakvu samosvest! Treći program je najveći uspeh u 2001. ostvario samim tim što je preživeo, pošto mu je ozbiljno zapretila jedna od (di)verzija Skadra na Bojani zvanog Zakon o radio-difuziji; bilo bi idealno da, kao u Sloveniji i Hrvatskoj, Treći program dobije zasebnu frekvenciju za celodnevno emitovanje – ne verujte secikesama i licemerima koji će vam reći da je to skupo: nekomercijalni, pa još „umetnički“ radio je, u osnovi, medij neviđeno jeftin i lak za održavanje, samo kad se zna šta se i kako se radi!- a „razumni minimum“ za blisku budućnost je očuvanje dosadašnjeg obima produkcije uz mnogo smelije otvaranje ka „stvarnosti“, mimo mimikrijskih eskapističkih strategija koje je Beograd 3, čini se, mestimično primenjivao ne bi li u komadu preživeo „olovne godine“. Nebojša Spaić se poduhvatio reanimacije odavno malaksalog i obezličenog – čast autorskim izuzecima – Beograda 202, i to je dobro: prvi se rezultati već vide. Ono što nije dobro jeste olako kljaštrenje (valjda zarad Dogme o potpuno-novoj-šemi) takvih institucija kakav je „Sav taj džez“ Raše Petrovića, koji je odnedavno prepolovljen, valjda zato da bi notorni Vlada Džet dobio još malo mesta za svoje neprobavljive Anahronizme kojima je odavno potrovao i na stranputicu naveo celu srbijansku rock-palanku! Aman zaman!
KONFEKCIJSKAKOREKTNOST: Što se tiče Radio Novog Sada (87,7 mHz) – i dalje u RTS-u, ali verovatno ne zadugo – tamo je protofašistička Devastacija bila još potpunija nego u Beogradu, pa je i Terapija teža; ipak, umivanje je dalo početne rezultate, a istraživanja pokazuju da se slušaoci vraćaju ovoj pravedno ignorisanoj i prezrenoj frekvenciji. Info-program je na mišiće „dignut“ tek do bezlične, konfekcijske korektnosti, i još je isuviše u senci onog beogradskog, sa premalo vojvođanskih sadržaja kao svog prirodnog ishodišta, u kojem RNS-u, po prirodi stvari, niko ni „spolja“ ni „iznutra“ ne bi mogao biti dostojna konkurencija (a ne da ih klinci s Radija 021 – 92.2 mHz – rasturaju „Vojvođanskim dnevnikom“, bar tamo gde se čuju). Neki kultni muzički sadržaji poput „Randevua s muzikom“, „Pop ekspresa“, „Džez scene“ ili „Uz svetlost ponoćne lampe“ (kao i nekoliko izdanja Noćnog programa tokom nedelje), s autorima poput Bogice Mijatovića, Anđelka Maletića ili Vitomira Simurdića – sve imena koja (mi) izazivaju reminiscencije na Slatku Pticu Najranije Mladosti… – preživela su nekako Olovne Godine na RNS-u i, iako te emisije nemaju onaj elementarno informativni i „prosvetiteljski“ značaj i značenje kao u vremenima naše medijske nevinosti, jer je sada FM skala prenapučena svakovrsnim „dragstor-sviračima“, njihov opstanak u etru ima smisla kao negovanje Novih, Gradskih Tradicija i dokaz da postoji mogućnost izboraprošlosti i ličnih mitologija te uzgajanja pluralizma tradicija, dokaz da nije baš sve ovde bilo i ostalo praziluk, „đedovsko ognjište“ i gusle… Uostalom, kada je ona konvencionalnije shvaćena tradicija u pitanju, i tome Radio Novi Sad doprinosi emisijama koje se bave panonskim, ali i ostalim muzičkim nasleđem (i njegovim kvalitetnim derivatima, varijantama, inovacijama…), po strani od psihogenocidnog „narodnjaštva“ tek minule epohe Nadirućeg Prostaka, ali i od površne i šminkerske worldmusic pomodnosti. Kada je uže, sasvim „građanski“ shvaćena kultura u pitanju, dogodio se jedan od valjda tipično tranzicijskih paradoksa: ranije je kulturni magazin „Spektar“ imao tri jednočasovna izdanja nedeljno – u prepodnevnim satima – ali je bio dosledno eskapistički: tačno se znalo i ko i šta se ne sme pojaviti u takvom programu… Sada tabua, čini se, nema – ali je „Spektar“ sveden na jednu jedoipočasovnu emisiju (petkom uveče), što je uvredljivo, potcenjivački malo i tesno skrojeno i za tu pokrajinu, i za taj grad, i za taj medij. Na drugoj strani, iz radiodramskog arhiva izvučeni su komadi niza dugo prećutno nepoćudnih autora, onih koji su se suprotstavljali naci-euforiji, poput Vojislava Despotova i Vujice Rešina Tucića; treba podsetiti da je nekada upravo dramski program RNS, zahvaljujući urednicima poput pokojnog Voje Despotova, bio „najavangardniji“ u SFRJ okvirima. Odškrinuvši barem vrata društvenim kontroverzama i škakljivim temama, RNS je pokrenuo seriju diskusionih emisija „Forum“ (četvrtak, 20 h), a u prvim mesecima svog „oslobođenog“ emitovanja pripremao je i „Intervju dana“ i slične poslepodnevne govorne programe koji su, međutim, još letos zamenjeni benignim evergrinima, tobože zbog „letnje šeme“… koja traje, evo, i na -15 stepeni Celzijusa?!
„Državni radio“, dakle, više nije (na onako primitivan način) Partijski radio ili (č)Etnički radio, ali treba još dosta da se uradi da bi uistinu bio Javni radio. Ipak, 2001. je nesumnjivo bila godinauljuđivanja. Samo onaj ko nije, makar iz antropoloških razloga, slušao riku svih onih Razjarenih Kanibala može misliti da je to malo!
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.