Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Vlasnik "Nacionala"
Nacionalbiografija: Ivo Pukanić je, bar na ovim prostorima, prvi fotograf koji je postao vlasnik prestižnog nacionalnog magazina „Nacional“. Kad se u ljeto 1995. godine razišao s Denisom Kuljišem – čovjekom koji je protiv njega, nakon otkrivanja afere Grupo (iako je afera bila pravosudni ćorak), ispisao silne kartice teksta – te usput odveo i neke novinare (otad konkurentskog) osnivača „Globusa“, bilo je teško povjerovati da će upravo „Nacional“, uz „Feral Tribune“ i malobrojne nezavisne medije u Hrvatskoj, odigrati toliko važnu rolu u rušenju hadezeovskog režima. Vrlo brzo „Nacional“ je postigao tiražni uspjeh, sve otkrivajući afere vladajućih, ali bez dotad uobičajene globusovske egide turboekskluzivno i turbosvašta na vrhu stranice.
Dnevni neuspeh: U šest godina – nedavno je proslavljena obljetnica – izlaženja „Nacionala“ Pukanić je proizveo i poslovni neuspjeh koji je, među njegovim konkurentima, izazvao poprilično zadovoljstvo. Dnevne novine „Republika“ počele su neslavno: otkrivanjem spomenute afere Grupo, koja je koštala nešto malo zatvora i povišenog šećera Pukanićevog glavnog medijskog konkurenta, vlasnika EPH novinske grupacije predvođene tjednikom „Globus“ i dnevnikom „Jutarnji list“, Ninoslava Pavića. Iako Pukanić i dan-danas tvrdi da je bio u pravu i da je na djelu bila zavjera izdavača-tajkuna da podjarme kompletan hrvatski medijski prostor, sve je ubrzo „pokrio snijeg“. Otad, navodno, traju pokušaji da se „Nacional“ uništi i da propadne, jednako kao što je propala Pukanićeva dnevna „Republika“ koja u šest mjeseci izlaženja nije uspjela postati novinama drugačijima i ozbiljnijima od ostalih na hrvatskom tržištu kao što je obećano.
Nepoćudni novinari: Pukanić je među prvima optužio Tuđmanov režim da prati oporbu i „nepoćudne“ novinare, što je danas i službeno, nakon otvaranja dosjea, potvrđeno. On i redakcija pokrenuli su i tužbu i pitanje odgovornosti bivšeg ministra policije i njegovih tajnoslužbujućih špijuna zbog toga, ali i dalje bez ikakvih rezultata. Pukanićev dosje, kojeg je vidio i, ne poslušavši vlastitu majku koja mu je rekla da „zatvori gubec, jer su ovi za svašta sposobni“, usprkos zabrani objavio što je sve u nekoliko kutija njegovog života viđenog očima žbirova našao.
Hrabrost: Ma što tko o njemu mislio, hrabrost mu se ne može osporiti. Optužuju ga i za prijateljstvo s Hrvojem Petračem, jednim od hrvatskih tajkuna kojemu, dosad bar, još ništa nije stavljeno na teret. Prijateljstva se nije odrekao.
Veliki frajer: Svi koji ga znaju kažu da je neumjereno ambiciozan. Sigurno je – to i sam kaže – da voli biti vel’ki frajer i da najviše voli fotografije ljepotica koje je, uostalom, i sam najčešće slikao u svojoj prethodnoj profesionalnoj karijeri. Zato ženski dio redakcije i gosti koji svrate, zbog zidova ispunjenih fotkama raznih misica i estradnih umjetnica, nerijetko dobiju napad feminizma, ali činjenica da je Pukanić među rijetkima koji do svojih obaveza prema zaposlenima i suradnicima drži, i tu – ako je – manu čini podnošljivom.
Duvanska afera: Kad je krenuo sa serijom napisa o „balkanskoj mafiji“ i crnogorskom (i srbijanskom, nota bene) duhanskom švercu, mnogi su se pitali što stoji iza toga, jer je poznato da je u Hrvatskoj ispod časti znati nešto o zbivanju u susjedstvu. Jer, Hrvatska je u Europi, a ostali su na Balkanu od kojeg se Hrvatska otcijepila davne ’90. Puki je tu priču „nanjušio“ i prije „provaljivanja“ na novinskim stranicama, potom mu se osladilo: nije da mnogo toga nije imalo argumenata, ali je i činjenica da je jedan njegov novinar – na primjer kod tvrdnje da je ruski avion koji je 1996. pao kod Surčina švercao cigarete, a nije! – dao mašti na volju i postupao po pravilu „tim gore po činjenice“. Svatko, međutim, tko se sjeća desetljeća za nama, sjetit će se vremena sankcija i navodne Milove opaske u crnogorskom parlamentu, nakon optužbe da je na cigare i naftu uzimao proviziju, uz opravdanje da narod drugačije ne bi preživio: „A ti ne bi!“.
Pravi prijatelji: Pukanić svakako, u toj crnogorskoj priči duguje mnogo američkom ambasadoru u svim „našim“ zemljama. Javna je stvar da je prijatelj i s gospođom ambasadoricom, koja je u njegovim novinama osvanula s upadljivim dekolteom, sve propagirajući akciju razminiravanja Hrvatske. U svemu tome važnija je činjenica da je „osumnjičeni“ Stanko Subotić tražio nakon „Nacionalovog“ pisanja otpust (koji se plaća „masnije“ od prijema) iz hrvatskog državljanstva, te činjenica da je u pravnom ratu Pukanić – Đukanović crnogorski predsjednik uspio tek da kaznu opali crnogorskom „Danu“. U Hrvatskoj je klevetu potegnuo eks državljanin Subotić, a Đukanović rat nastavlja (ili ne) s vlastitom parlamentarnom komisijom, dok od Pukanića, umjesto tužbi, vjerojatno očekuje nove nastavke duhanske „Santa Barbare“.
Beč ili Beograd: U nečemu je Puki, kako ga zovu, ispred svojih kolega medijskih magnata (jest pretenciozno, ali zvuči): shvatio je da nije točno da je Beč Hrvatima zanimljiviji od Beograda. Bilo u „slučaju Đukanović“ ili bilo kom slučaju iz pink-domena, njemu je jasno da to prodaje novine – ma koliko Hrvati šutjeli o tome. Jasno, i tim gore po činjenice!
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve