Kao da se neko setio da bi kolubarski rudari, kao simbol oktobarskih promena, mogli da budu deo na tasu koji bi prevagnuo u korist jedne od strana u srpskom političkom ratu. Ali, teško da će Srbija i posle ovoga biti "remontovana"
KOPOVI BEZ RADNIKA: Kolubara u ponedeljak pre podne
Početkom oktobra, baš pred godišnjicu promena, u kojima su, po mnogima, imali odlučujuću ulogu, rudari „Kolubare“ su stali. Tražili su pare. Vlada rekla, nema para, prosek plata u Kolubari je prilično veći od republičkog (Đelić pominjao 17, izračunato da je 10.300 dinara), javio se i premijer Đinđić, rekavši da je štrajk politički, i da svi znamo ko ga inspiriše. Mada zagonetka nije bila teška, javno je rešio ministar Veselinov, javno prozvavši Koštunicu. U DSS-u odgovorili da su u vezi sa štrajkom koliko i sa golom Bekama Nemcima, i to u 93. minutu. Kako je štrajk već u produžecima, možda se i pokaže ko sve učestvuje u ovoj utakmici.
KOGAIZAŠTABOLI: No, da pođemo redom, ako ovde ima nekog reda. Kolubara je, nezadovoljna Uredbom o zamrzavanju plata javnom sektoru, dugo u navlačenju sa republičkom vladom oko isplate raznih prinadležnosti iz paketa prekovremenog rada. Bilo je tu i razgovora sa premijerom, ministrima, ali, nikako se nije stizalo do brojki koje bi zadovoljile rudare. Na jednom od tih sastanaka, 2. oktobra, na kome je iznervirani ministar rudarstva Goran Novaković sve oterao u p. m. rekavši pa ’ajde da vidim taj štrajk. To je tajno snimio predsednik sindikata „Kolubare“ Zdravko Vučetić, i po povratku pustio radnicima. Sutradan je „Kolubara“ stala. Poznavaoci kažu u nepovoljnom trenutku za štrajkače, rezerve uglja za termoelektrane su bile prepune. Onda su krenule međusobne optužbe. Rukovodstvo „Kolubare“, koje čini DSS, je podržalo štrajk, Štrajkačkom odboru, u kome ima onih iz DS-a, stižu zahtevi za smenu rukovodstva, ministar Novaković je nekako uspeo da stigne na kopove i da se živ i zdrav vrati neobavljena posla, sindikat EPS-a, koji je tražio da se prekine štrajk, zapretio je generalnim štrajkom ukoliko se ne ukine Uredba o zamrzavanju plata javnim preduzećima… Ko će se snaći u toj tarapani. Iako se, po Vladi, iz aviona vidi ko štrajkom ruši reforme, „upućeni“ drže da se sve događa ne bi li Đinđić oteo Elektroprivredu od Koštunice i priveo je reformama.
Da pođemo još jednom ispočetka, i sa lica mesta. Ponedeljak pre podne, nekoliko stotina radnika, da ne kažemo ’iljadu, u Medoševcu čeka ministra Novakovića. Kakav minimum rada, oni ili rade, ili ne rade, sad ne rade. Pronose se glasovi da batićevci pokušavaju da puste u pogon Istočno polje, niko ne veruje, sve je moguće, tamo su njegovi. Ministra nema, radnici zalegli, odemo do Baroševca gde ordinira Štrajkački odbor, nikog nema svi na Istočnom polju, da spreče… Slobodan jedino član Štrajkačkog odbora Radomir Vojčić Kraka, on će da opriča. Do jutra razgovarali sa đinđićevcima, bili mu šef kabineta Nenad Ilić i dva savetnika. Samo što je opr’o kosu, mokre glave otiš’o, vele hitno, celu noć se akali, do svanuća, ništa, nudili pola od traženog. A kako stoji stvar među ljudima gnev i naboj gori nego ikad, samo traže pare, kakva politika, nikad nije video takvo jedinstvo. Otkad su im zimus zamrzli plate, ne mogu da žive od gneva radnika, upozoravali Vladu, nije reagovala, i došlo do čega je došlo. Ne traže oni ukidanje Uredbe, nego da se isplati što im duguju, a duguju za razne stvari, rad praznicima, nedeljom, prekovremeni rad, rad u vreme pauze, dug, otprilike, jedna plata. Ništa nema napamet, sve izračunali ekonomisti, duguju im 624 miliona dinara, pristali na 114, u četiri rate, ne daju ni to. Kol’ko su puta bili kod Novakovića i Đelića, mnogo puta, oni sve nešto nemaju vremena, poslednji put, početkom oktobra, Đelić nije bio ni 20 minuta, mora na tribinu, onda i on napusti, mora i on na tribinu, šta je tada sve rek’o Novaković, da ne veruje čovek da ministar može da bude tako vulgaran i da psuje. Jeste, Vučko sve snimio i pustio radnicima, govorio mu, nemoj, sačekaj, a on pustio. I on sve čuo, kroz tapacirana vrata, boli ga za bagere, boli ga za štrajk, boli ga za Vladu, da bog sačuva. Kakva politika, politika je ubačena, klasičan socijalni štrajk, niko ne pominje politiku, stranke, samo pare. Eto, noćas celu noć, do svanuća, sa Đinđićevim ljudima, ništa, nudili 64 miliona od minimalnih 114, ko to da prihvati, ko će ljudima na oči, nema ništa dok pare ne dođu na blagajne, tad će krenuti. Nikad takvog gneva, nikad takvog jedinstva, sve zavisi od Vlade, ako se brzo ne reši može izađe na nevaljalo, oni bre rade, prebacili su godišnji plan proizvodnje, a 83 odsto tehnologije otpisano, zna šta priča, odavno je on sindikalac, nikad u partiji, učlanio se u DS u vreme najveće NATO agresije, to javno kaže, ali u duši sindikalac, pre bi se obesio nego izd’o radnike.
HEROJVUČKO: Vratimo se u Medoševac, podne, još se čeka ministar. Radnici odlaze i dolaze, javljaju da predsednik Sindikata Vučetić smiruje Istočno polje, sve je u redu, nema rada. Pristigli Kraka informiše radnike da se čuo sa Novakovićevom sekretaricom, pregovara u EPSu, čuje se da traže ministrovu smenu, ništa, prvo pare pa će ostalo rešavati u hodu, ima tri dana, tri meseca da ostanu ovde. Viču, ovo nije politički štrajk. Jedan hoće da priča samo za televiziju, premašili plan, kol’ko uzimaju a kol’ko daju, ništa nije ispunjeno, osećaju li oni krizu, treba svi da žive, i metalci i vunovlačari, šta bre politički, ko kaže politički, hoće samo svoje, i da hoće njega da puste na televiziji, on bi njima rek’o. Dođoše glasovi da je dogovor postignut, Štrajkačkom odboru otkazi, rudarima radna obaveza. Stiže ozvučenje, uze da se izlaže Milutin Nedeljković iz rukovodstva štrajka, hoće 33 odsto veće plate, koliko su zvanično veći troškovi života, i da se odvoji rad od nerada. Uze i da pita, hoće li od rudara da naprave socijalne slučajeve zarad nečijih fotelja, neće moći, šta je sa radnicima direkcije EPS-a, kojih ima preko 800, a dovoljno bi ih bilo 200…
Ali, eto heroja, Vučetića Zdravka, stiže sa Istočnog polja, sve je u redu, nema rada. Jesu ga držali celu noć, da ne može da govori, ali, drži se on. Pa se do’vati mikrofona, iscrpljen, ali bodren, bori se. Kažu da je štrajk politički, jeste, ali sa njihove strane, odobravanje, takoo jeee. Tačno su im rekli šta traže, ali ne daju 50 miliona za prebačaj proizvodnje, ne daju samo 23 odsto preko plate, pa ponovi detalje Novakovićevog nerviranja sa tajnog snimka, pa uze da pita, pa da traži odgovor, je l’ ih neko nater’o na štrajk, da li su sami hteli štrajk, jesuu, da se snimi, pa neka Novaković čuje. Pa još da ih pita, hoće li sve što su tražili ili polovično, zbog Srbije, sve, i to da se čuje, samo pita, ovo je odlučujući korak, mora da pita, svi odlučuju.
Iza dva popodne stiže vest da je ministar Novaković na Istočnom polju, pade komanda da svi iz druge smene dođu u Medoševac, da ih ne bude šačica. Al’, ministra nema, radnici nailaze, Vučko se povlači u kantinu da odrema. Oko četiri stiže ministar, opšte negodovanje, horsko pitanje, šta i gde ga ono boli. Pregovori ima da budu pred mikrofonom, nije išlo jer su radnici bili baš besni i jedinstveni. Povukoše se u kantinu, ali su radnici i tu bili besni i jedinstveni. Štrajkački odbor, sa rukovodstvom „Kolubare“ i ministrom, pređe u posebnu zgradu. Heroj Vučko je svaki čas izlazio za mikrofon i raportir’o radnicima da ministar nije kompetentan, da nisu kod njega pare i da nema o čemu da razgovaraju. I tako se teralo do u noć, i prisutni radnici polegali kad je ministar prist’o na 100 miliona, sindikalci uzeli da zatežu, i sve odloženo za utorak ujutro, da se sve stavi na papir. Utorak ujutro ministar nije doš’o, ost’o u Beogradu, pregovara sa rudarima jamskih rudnika, koji su po inerciji ušli u štrajk, sindikatom EPS-a. Tog popodneva „Kolubara“ je još stajala, u Medoševcu su čekali ministra i pisali saopštenje za javnost. Rezervi uglja ima za još desetak dana, poznavaoci prilika vele da tu ima još prostora za dopisivanje i remont koji je sve izvesniji. Kako bude, nekih rezultata će biti, a gde su rezultati, tu su i pare.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.