Vremensko-prostorni transporter nije science-fiction! Svaki novinar koji je poslednje godine proveo u tzv. nezavisnom sektoru može to da posvedoči, ako je počeo da radi u nekom od donedavno režimskih medija. Ulazak u „dvestadvojku“ u roku od samo nekoliko sati materijalizovao me je negde u Moskvi, krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih, u ruskom državnom radiju. Tako je tamo moralo izgledati. I, zaista je zabavno, kao u nekoj SF antiutopiji. Da je ovaj tekst predložak za scene tog filma, one bi izgledale ovako:
Scena1: „Kod tebe, za razliku od drugih programa, ima kompjutera“, govorili su mi ljudi. I stvarno, nekoliko 286 i 3 pentijuma. Jedan od njih za glavnog urednika. Ponosito stavljam disketu, da prekopiram svoj adresar. Disketa – upadne u kompjuter, odvaljen flopydrive. Nije se polomila.
Scena2: U pokušaju da shvatim koliko ima para za programske potrebe, dva sata razgovaram sa čovekom iz nečega što se zove Poslovna Jedinica Plan i Analiza, ili još gore, s tim što je ono „plan i analiza“ sigurno tako. Shvatim, u načelu, koji su to fiksni, a koji varijabilni troškovi, iako su neki fiksni troškovi promenljivi, a neki varijabilni nepromenljivi, i lepo se dogovorim šta i kako može da se troši. Sutradan – hladan tuš. Nisu mi dali odobrenje za jedan preko potreban programski trošak. Jer, u planu i analizi, kao što i ime kaže, to i rade – planiraju i analiziraju. Plaća – treći, nekakav finansijski deo, a posle će plan i analiza da analiziraju da li je planski platio, ili šta će već da rade.
Scena3: Razgovaram sa tehničkim direktorom. Interesuju me planovi kompjuterizacije, koja su strateška opredeljenja, šta sa emisionom tehnikom, da li se razmišlja o stereo srednjem talasu i digitalaudiobroadcastingu (DAB), i čovek zaista ima šta o tome da kaže. Ali, upozorava da imamo preči problem – nekoliko meseci ni jedna jedina baterija za kasetofon, ona obična, od 1,5 volti, nije ušla u radio. O kasetama da ni ne govorimo. Shvatam zašto sam u sefu u svojoj kancelariji našao dve kutije disketa od 5,25 inča, onih tankih, velikih, koje se odavno nigde ne koriste. Bilo je to pravo blago.
Scena4: Festival A književnosti. Dogovorimo se da nam u emisiju dođe neko od pisaca iz ex-YU. Pojavljuje se neočekivan problem – stranci mogu da uđu u zgradu samo uz odobrenje nečega što se zove, na primer, Poslovna Jedinica za Međunarodne Odnose RTS-a, a oni ljudi su, normalno, u petak popodne već otišli. Inače, čak ni na kolegijumu kod direktora Radio Beograda, ljudi koji su u toj kući bili sve ove godine pa bi trebalo da znaju, nisu uspeli da se saglase da li je za to nadležno ono međunarodno odeljenje u Progresovoj zgradi ili ono na Zvezdari. Naravno, ako nije ono u Košutnjaku, a nije, ako je uopšte još u Košutnjaku. I, uopšte, nije čudno što ne znaju.
I tako, svaki dan nešto potpuno fantastično. Nikako, dakle, nije dosadno, to se mora priznati. Pravo uživanje. U tom iščašenom scenariju, sličnom, rekao bih čak i po scenografiji, Delikatesnoj radnji, sve liči na urnebesni, nadrealni, bolesni košmar. Očekivani problemi za nekog ko dolazi iz jednog sasvim drugačijeg sistema bili su tehnika, pare i ljudi. I zaista, problemi su veliki. Tehnika je raspadnuta, potpuno zastarela jer se ništa nije promenilo u proteklih deset godina istorijski najbržeg tehnološkog napretka. Pa mu isto dođe da li je oprema stara deset godina ili je na nivou parne mašine. Para nema, ali – uopšte. Otkako je ukinuta taksa na brojilo, sistem se finansira slučajno. Od prilike do prilike. Bukvalno slučajno, ako, na primer, Elektroprivreda uplati neke pare koje nije uplatila još od takse na brojilo, ili tako već nekako. Ljudi – slušali ste i gledali, a ako niste – blago vama. Ali, daleko najveći je taj problem organizacije. Prosto je toliki da je – zabavan.
E, sad. Pored same zabave, uživanje je i u tome što se nešto može učiniti uprkos svemu. Što ima ljudi koji shvataju kako bi trebalo da se radi i koji hoće da rade. I što se promene već mogu ćuti – i na „dvestadvojci“, i na Prvom programu, i u drugim programima unutar celog sistema. Još malo pa ćemo smeti da krenemo i u reklamnu kampanju, da i šira publika sazna da se to slušati – može.
Najveće uživanje, jeste, naravno, u izazovu da se sve to promeni. A naročito u izazovu da se od sadašnjeg RTS-a napravi javni servis, na usluzi svim građanima. I to je samo po sebi popriličan posao, utoliko teži što bez zakonskih okvira ni makac ne može da se napravi. Čak ni Komrakov da se otpusti, nego čovek još tamo radi, istina kao čuvar, šta li, na nekoj njivi koja je vlasništvo RTS-a.
Postoji, naravno, mogućnost da se političarima ne dopadne ideja da ostanu bez kontrole nad „ministarstvom istine“. Što uživanje čini još većim, postalo je dosadno otkako je Sloba iza rešetaka.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.