Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Kada se ravničarski blag čovek kao potpredsednik Savezne vlade Miroljub Labus iznervira i potraži olakšanje u razgovoru sa novinarima, svako objektivan bi se ozbiljno uplašio, a pogotovu kada se zna da je iznervirani Labus govorio o stranoj pomoći Jugoslaviji.
I nije toliki problem što pomoć ne stiže u obećanim, a pogotovu neželjenim količinama, već je problem što, kako potpredsednik jugoslovenske vlade kaže, “ izgleda da posle ubeđivanja stranaca da nam daju pomoć treba da ubeđujem ljude u zemlji da taj novac prime, a pri tom sa strancima imam, izgleda, mnogo više uspeha“.
Strani donatori su odmah posle 5. oktobra jasno stavili do znanja našoj zemlji koji su uslovi za normalnu saradnju sa njima. Velikih problema s tim u vezi nije bilo sve do proleća 2001, jer je bilo potpuno jasno da bez inostranih donacija nema struje i grejanja. Međutim, čim je lišće počelo da zeleni, domaći političari su počeli da dopunjavaju istoriju ljudske gluposti proizvodima „Made in Serbia“.
Odmah u aprilu smo naljutili pravoslavnu braću Grke, jer se ugovor o donaciji 80 miliona dolara, sa potpisima svih nadležnih sa njihove strane, nedeljama kiselio u nekoj fioci republičke vlade. Ljudi su na kraju pitali: da li vama uopšte treba pomoć?
Slično ili isto pitanje mogu da postave mnogi naši ljudi iz dijaspore, uz logičan dodatak: šta uradiste sa parama koje smo vam dali u proteklih desetak godina? Po kuloarima se priča da je već pominjani Miroljub Labus pre nekoliko dana imao neprijatan razgovor na tu temu sa grupom donatora, koji su pomoć slali u Niš.
Stranci se od kraja prošle godine, zbog odnosa Srbije i Crne Gore, sve češće pitaju: kakav je to garant za prosleđivanje pomoći i adresa za slanje iste – SRJ, kada se sve manje vidi ima li je? Na kraju će se ispostaviti da je Jugoslavija najduže ostala očuvana u kancelarijama UN-a, Svetske banke i MMF-a.
Potpredsednik federalne vlade Labus je, istina, rekao da je prihvatio obavezu da, dok se ne reši sudbina Jugoslavije, stranim donatorima ponudi prelazna finansijska rešenja za primanje pomoći koja će se primenjivati posebno u Srbiji i Crnoj Gori. Drugim rečima, zemlje donatori ne žele više da gube vreme sa našim lokalnim političkim cirkusom.
A da je cirkus – jeste. Saveznoj skupštini je trebalo mesec dana da ratifikuje već odobrenu pomoć Svetske banke od 30 miliona dolara za energetiku, razvoj finansijskog i privatnog sektora i za socijalnu zaštitu. Opozicioni poslanici su, razumljivo, stavljali mnogobrojne primedbe na uslove donacije, diskutujući čak i o visini honorara za strane eksperte, koje, uzgred rečeno, plaća donator. Na kraju je sednica Veća građana prekinuta i zakazana za petnaestak dana, da bi se DOS i SNP dogovorili o glasanju za skidanje imuniteta nekim poslanicima. Kap koja je očigledno prelila Labusovu čašu bio je nastup Vojislava Šešelja, koji je kritikovao Saveznu vladu da zloupotrebljava mogućnost za donošenje zakona po hitnom postupku.
Zbog svega ovog sve je jasnije da je pred nama još mnogo vremena dok ne pređemo u drugu fazu reformi: sa donacija na direktne investicije u domaću privredu. Za tako nešto nam nedostaju najmanje dva suštinska kvaliteta: pravni sistem kompatibilan sa svetskim i politička stabilnost na duži rok.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve