"Posle 5. oktobra mladi su uglavnom dolazili u zdravstvene ustanove da bi lečili telesne posledice torture, ukoliko ih je bilo, dok su psihičke tegobe uglavnom ponosno negirali"
ŽRTVE TORTURE OSEĆAJU STID: Dr Zoran Ilić
Ujedinjene nacije proglasile su 26. jun Svetskim danom za pomoć i podršku žrtvama torture, jednoj kategoriji ljudi koja se u našoj zemlji još uvek, pre svega u pravnom, ali i zdravstvenom pogledu, nalazi u svojevrsnom vakuumu između autoritarnog režima i civilnog društva. Jer, kome mogu da se požale, kome da se obrate za pomoć, savet, većina njih su izbeglice i nemaju urednu dokumentaciju ni zdravstvene knjižice. Ko da saoseća sa njima kada je veći deo populacije potpuno oguglao na ratno okruženje i posledice koje iz njega proizlaze?
U Beogradu je napravljen projekat koji je u potpunosti finansirala Evropska unija, a koji za cilj ima sveobuhvatnu pravnu i zdravstvenu pomoć žrtvama torture u Srbiji, čiji se broj procenjuje na oko 20.000.
Projekat realizuje Međunarodna mreža pomoći (IAN), u okviru koje je, po uzoru na druge svetske zemlje koje se suočavaju sa ovim problemom, osnovan Centar za pomoć žrtvama torture, uz saradnju sa Odsekom za stres Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu. Po rečima dr Zorana Ilića, jednog od psihoterapeuta zaposlenih na ovom projektu, ovo je tek početak ozbiljnog i temeljnog rada na pomoći ljudima čija su osnovna ljudska prava tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni bezobzirno gažena.
„Obični ljudi vrlo malo znaju o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP), a može se reći da i oni koji ga imaju više osećaju patnju nego što o njemu znaju. Nevoljno nametanje traumatskog iskustva kroz košmarne snove i dnevna sećanja na psihofizičko maltretiranje, bezuspešni napori i pokušaji da se ova sećanja sklone, izbegnu, kao i simptomi razdraženja izraženi trzanjem na svaki šum, teškoćama pri spavanju i u koncentraciji karakteristike su ovog poremećaja koje smo sretali kod više od 60 odsto naših pacijenata“, kaže dr Ilić o razumevanju ljudi u ovdašnjoj sredini koji imaju ozbiljan posttraumatski stresni poremećaj. „Međutim, bez obzira na to da li se PTSP razvije ili ne, može doći do trajnih promena ličnosti posle takvih katastrofičnih iskustava. Odnosi prema drugim ljudima su poremećeni neprijateljskim ili nepoverljivim stavom prema svetu, oštećen je seksualni život sa partnerom, javljaju se često pogrešna ili iskrivljena zaključivanja o drugim ljudima, preterana kritičnost prema tuđim postupcima, udaljavanje od porodice, prijatelja i kolega, osećanje usamljenosti, praznine ili bespomoćnost, hroničan doživljaj pretećeg sloma, kao da postoji stalna ugroženost. Stav okoline se takođe menja. Ovo je populacija koje se svi stide: i porodica, i društvo i vlast. Tako je bilo i sa zarobljenicima iz koncentracionih logora u II svetskom ratu, žrtvama sa Golog otoka, a doskora se dešavalo i kod nas posle ovog rata. Ovi ljudi nas stalno podsećaju na mogućnost da budemo izdani, da sve može da izgubi smisao, aktiviraju naše najdublje skrivene krivice, zbunjuje nas toliki stepen životinjske mržnje, zlostavljanja, ne želimo da slušamo njihove priče, zatvaramo i oči i uši pred njihovim patnjama. Sartr je rekao: ‘Žrtva mora da osramoti sebe svojim kricima i pokoravanjem, kao ljudska životinja. U svačijim očima, i u svojim očima, onaj ko vrišti pod torturom nije samo stvoren da govori već i da bude označen kao pod-čovek.’ Uz stid, često smo u terapiji primećivali i paradoks da žrtve torture imaju krivicu preživljavanja, osećaju da je greh što su preživeli a drugi stradali. Tako, u tišini, ovi ljudi postaju nosioci svih naših grehova, i kada naš greh postane njihov, mi izgubimo svaki kontakt sa njima i započinje ćutanje. To prestaje ikog više da interesuje.“
Kojeposlediceseteželeče? Fizičkeilipsihičke?
„Svaki oblik torture slama i telo i duh preživelog. Telo i duh predstavljaju nedeljivu celinu i svaki atak na telo je istovremeno i napad na celog čoveka, svaki vid psihičke torture indirektno ugrožava i telo. Isceljujući psihu sprečavamo nastanak i hroničnih bolesti kao što su hipertenzija, šećerna bolest, hipertireoza itd. U svim svetskim centrima za pomoć žrtvama torture lečenje započinje medicinskim pretragama, ustanovljavaju se i leče telesne posledice mučenja, preveniraju hronični poremećaji, ali i omogućava uspostavljenje boljeg kontakta sa pacijentom. Zbog toga će uskoro početi sa radom i ambulanta u našem centru čime će pored psihološke biti pružana i medicinska pomoć.“
„U poslednjih deset godina svi smo bili svedoci političke torture kakva se viđala i u drugim diktatorskim režimima. Oblici torture se vrlo malo razlikuju u svim ovim zemljama; prebijanja, zastrašivanja, nestanci ljudi, leševi po ulicama. Razvoj jedne zemlje je nemoguć ukoliko se vlast održava torturom i strahom. Velik broj mladih je napustio zemlju, mnogi od onih koji su ostali bili su izloženi torturi jer su mislili onako kako nije odgovaralo vlasti. Posle 5. oktobra mladi su uglavnom dolazili u zdravstvene ustanove da bi lečili telesne posledice torture, ukoliko ih je bilo, dok su psihičke tegobe uglavnom ponosno negirali. Od pre nekoliko meseci ostvarili smo vrlo dobru saradnju sa Otporom, u Beogradu i Subotici, i mnogi su posle predavanja i grupnih razgovora, koji su imali cilj da žrtve torture informišu o posledicama, prepoznali i psihičke posledice torture. Takođe, mobilni tim IAN-a je intervenisao i u Leskovcu i Surdulici gde su tri osobe bile žrtve iživljavanja grupe policajaca.“
„Gotovo je nemoguće pomoći žrtvama torture u procesu integracije u društvo i sprovesti njihovu rehabilitaciju dok se ne uključe bliske osobe koje su i same traumatizovane onim što se desilo njihovom najbližem i koje istovremeno imaju velike zahteve da sve bude kao pre i da ‘glava porodice’ ponovo radi i tako ishrani celu porodicu. Zbog toga se pomoć žrtvi torture sastoji i od pomoći članovima porodice da razumeju šta se dešava sa njihovim najbližim i da ga podrže. Često je potrebno da se pomogne prvo njima u savladavanju sopstvenih psihičkih tegoba. Stvaranje atmosfere podrške je neophodno u procesu lečenja pacijenta. Međutim, takođe su neophodne i edukacija celog društva i senzibilizacija na teškoće ove ekstremno vulnerabilne i traumatizovane populacije kako bi im se pomoglo u vraćanju u normalne tokove života. Praznik pomoći žrtvama torture 26. jun, nije samo njihov praznik već i povod da se o ovim ljudima nešto čuje i da otvorimo širom i oči i uši, jer ‘istorija, uprkos razdirućem bolu, ne može biti nedoživljena, ali ako se suočimo sa hrabrošću, ne mora ponovo da se doživi’, kako opominje Maya Angelou.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Direktan napad Irana na Izrael je presedan u višedecenijskom sukobu dva arhineprijatelja. Ako se Izrael uzdrži od nesrazmerno ubitačnog odgovora, to bi takođe bio presedan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.