Sama svečanost, grandiozno zamišljena i uz neukusan glamur, bila je kilava. Profesionalno, estetski i suštinski. Donekle i uvredljiva
ČESTITKE: Zoran Žižić i Nebojša Pavković
„Čija smo mi, uopšte, vojska?“ mrmljao je jedan viši oficir posle svečane akademije povodom Dana Vojske Jugoslavije, iskreno deprimiran uočljivim odsustvom zvanica iz državnog vrha, uglednih ličnosti, političkih i javnih radnika, što je donedavno bilo nezamislivo.
Gradonačelnik Čačka i jedini neraspoređeni dosovac tvrdio je u „Utisku nedelje“ da „mnogi lideri olako svojataju vojsku“, dok je Nebojša Čović konstatovao da su „Pavkoviću na svečanosti nedostajali samo Sloba i Mira“. Niti je, videlo se, ko svojata, niti su baš ono dvoje nedostajali. Vojsci je potreban, videlo se i to, neko ko predstavlja narod ili to bar tvrdi za sebe, da svojim prisustvom demonstrira jedinstvo vojske i političke vlasti da bi vojska imala razlog svog postojanja. Isključivo zbog toga se Svečana akademija i održava.
Sama svečanost, grandiozno zamišljena i uz neukusan glamur, bila je kilava. Profesionalno, estetski i suštinski. Donekle i uvredljiva. Postrojavanje pitomaca sva tri vida Vojne akademije pored prilaznog puta i garde bez naoružanja ispred ulaza u Dom vojske kao žive ograde ukazivalo je na ponižavajuć odnos prema budućim oficirima, načelnicima i komandantima ali i elementarno nepoznavanje Strojevih pravila. Špalir, naime, u vojsci ne postoji, a garda se postrojava isključivo naoružana i u strogo određenim prilikama, a takve prilike, pokazaće se, nije bilo.
Vidno nezadovoljan odazivom uzvanica, general Pavković je prisutnima čestitao prvi Dan Vojske u novom milenijumu, održao kratak govor o tome kako je Vojska do sada sve svoje zadatke uspešno i časno obavljala i da će se, sledstveno opštoj sirotinji, razvijati u skladu sa mogućnostima, znači smanjivati se i tako jačati koliko god to nelogično zvučalo. Pomenuo je materijalno siromaštvo „uvijeno“ saopštavajući podređenima da se nemaju čemu nadati.
Prikazani prigodni program posebna je priča, „parada neukusa i kiča“. Moralno uzdrmana, tražeći novo uporište, Vojska se kopernikanski odrekla vere svojih otaca u socijalističko bratsko-jedinstveno bolje sutra i zamenila je verom svojih praotaca u višnju pravdu na onom svetu naivno se nadajući da je Crkva neophodno potrebna isceljujuća koheziona sila. Primeri iz novije istorije kao „Vojnici, junaci…“ pa do „deset na jednog… o, da li se i to može“ zamenjene su porukama iz praskozorja srpskog pravoslavlja o ulozi vojske u borbi za „Veru, Crkvu i plemenitost roda“. Ipak, uprkos očiglednoj tendenciji Crkve da školstvo „preuzme“ sveti Sava, bolnice Kuzman i Damjan, a vojsku sam Bog, u publici je od svih pozvanih velikodostojnika bio samo vladika bački Irinej nasuprot, primera radi, zastupljenosti crkvene hijerarhije na osrednjoj žurki BK kompanije. Proslavi su prisustvovali, pored organizatora i učesnika, predsednik Srbije Milan Milutinović, ministar vojni dr Slobodan Krapović, viši i poneki niži oficiri sa suprugama, dva voda vojske dovedeno za popunu praznih sedišta i Ostareli Roker. Nedostajali su čak novinari i fotoreporteri, tako da je do fotografije proslave sada đavolski teško doći.
Po Pravilu službe, „uoči Dana Vojske Jugoslavije predsednik Savezne Republike Jugoslavije priređuje prijem za profesionalne pripadnike Vojske koji su postigli izuzetne rezultate u radu“. Tom prigodom uručuju se odlikovanja i unapređenja, odnosno zahvaljuje se na saradnji i šalje u zasluženu penziju. Predsednik je, na užas prisutnih, prvi put od proglašenja Republike, bez ikakvog objašnjenja, izostao. Vojska, nekada narodna uzdanica i gotovo svetinja, čini se da je napuštena.
„Poslednjim unapređenjima u vrh vojske došli su naši najbolji ljudi, sem ponekih vrhunski stručnjaci u svojoj oblasti, bez mrlje u karijeri“, zaključuje oficir s početka teksta. „Došlo je vreme za odgovor na moje pitanje.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!