Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Epilog blokade Beograda je kompromis koji je postignut sa predstavnicima Vlade da dugovanja nastala do 30. juna ove godine taksisti plate u četiri mesečne rate, da prestane prinudna naplata i započnu pregovori o realnom tempu vraćanja dugova shodno ekonomskoj snazi taksista
Poziv lidera Demokratske stranke Zorana Đinđića upućen taksistima pre više od godinu dana da kao akt građanske neposlušnosti prema ondašnjoj vlasti ne plaćaju porez, sada se kao bumerang vlaća Vladi na čijem je on čelu. Naime, nova poreska politika podrazumeva i plaćanje zaostalog poreza, s kamatama razume se, a bez potvrde da je dugovanje izmireno mnogi poslovi ne mogu da se obave, uključujući i vađenje novih dokumenata poput produženja vozačke dozvole ili registracije automobila. Ako se zna da se mnogi građani, pa i taksisti, ne lome preterano da daju pare državi, onda je jasno da je dugovanje poprilično naraslo, baš kao i pritisak države da utera štogod para u budžetsku kasu.
POSEBNE TABLICE: Poslovično drčni, ali i tradicionalno opoziciono nastrojeni zbog čega žestoko zameraju Đinđiću na „dvostrukoj igri“, taksisti su se prošlog ponedeljka odlučili na štrajk upozorenja na beogradskom Ušću, a podržale su ih sličnim akcijama i kolege iz Novog Sada, Niša, Vrbasa, Kragujevca i Šapca. Tražili su, između ostalog, otpis kamate na poreze i doprinose iz ove godine, reprogramiranje zaostalih dugovanja iz ranijih godina i mogućnost plaćanja na rate. Prva runda pregovora završena je neuspešno posle čega su taksisti u Beogradu blokirali centar grada izazvavši saobraćajni haos kakav prestonica odavno nije videla. Tako nešto nije im bilo teško da učine s obzirom na to da prema nekim procenama u glavnom gradu ima oko 14 hiljada taksista od kojih barem polovina radi na crno.
„Ma polovina ni ne radi taj posao, ponekad izađu, jer objektivno Beogradu je dovoljno najviše šest hiljada taksista“, kaže za „Vreme“ Zoran (51) koji ima respektabilno dugačak staž na ulicama grada. „Ranije vlasti su rešavale socijalu dajući dozvole svima koji su ih tražili, a mnogi su samo koristili beneficije u vreme bonova za benzin i sličnih poslova iz sive zone.“
Taksisti koji su posvećeni svom poslu traže da se „divljacima“, kako nazivaju one koji rade bez dozvole, zabrani taksiranje i čini se da je jedan od rezultata pregovora s Vladom i najava uvođenja posebnih registarskih tablica za one koji legalno rade taj posao. Pasionirani čitaoci crnih hronika znaju da je proteklih godina ne samo u Beogradu bilo žestokih okršaja i između članova pojedinih udruženja i unutar njih, nekoliko okršaja vatrenim oružjem u kojima je bilo i mrtvih i ranjenih, a bilo je slučajeva da su „upozorenja“ slata tako što su automobili leteli u vazduh ili bivali zapaljeni. I sami taksisti su svesni da je trijaža neophodna i da na gradskim ulicama nema mesta za sve, pogotovo u situaciji kada malo koji građanin može sebi da priušti vožnju po sadašnjoj tarifi, za koju, pak, sami taksisti tvrde da je niska. Čini se i da država sa svoje strane nema mnogo interesa da ozbiljnije zavede red u toj oblasti, ne samo zbog problema u pronalaženju kriterijuma kome dati, a kome oduzeti dozvolu, već i zbog činjenice da više obveznika znači i više para u budžetu.
Drugu stranu, pak, možda ponajbolje ilustruje anegdota koju je doživeo jedan kolega kome se tokom vožnje taksista požalio na visoke poreze i doprinose uz konstataciju da mu „ne pada na pamet da bilo šta plati“ jer ima „ženu koja radi kao medicinska sestra i koja zarađuje sto maraka mesečno“. Zbog usputne opaske da će „njegova žena imati tako malu platu sve dok ljudi o porezu budu razmišljali po sistemu ‘ne pada mi na pamet da platim’, jer država nema odakle da namakne novac za zdravstvo osim kroz poreze“, neoprezni novinar umalo nije dobio batine. Sva naknadna objašnjenja da je reč o izmirivanju obaveze koja je svugde u svetu normalna stvar samo su malo ublažila ljutnju gnevnog taksiste koji nikako nije mogao da poveže malu platu svoje žene sa njegovim neplaćanjem poreza. Tokom ovonedeljnog štrajka upravo slične priče bile su najčešće u razgovorima novinara i taksista.
KOMPROMIS: Epilog blokade Beograda je kompromis koji je postignut sa predstavnicima Vlade da dugovanja nastala do 30. juna ove godine taksisti plate u četiri mesečne rate, da prestane prinudna naplata i započnu pregovori o realnom tempu vraćanja dugova shodno ekonomskoj snazi taksista. Republički ministar finansija Božidar Đelić izjaviće potom da Vlada „nije popustila pred taksistima“, već da je nađen „zajednički jezik“, da je reč „o produžetku programa regulisanja dugovanja koji je Vlada Republike Srbije usvojila pre dve nedelje, razjašnjavanju i ulasku u detalje o onome šta će se dešavati sa jednom profesijom kao što su taksi vozači“. Ti „detalji“ moraće da obuhvate pre svega sređivanje situacije u taksi udruženjima, ma koliko bolno bilo oduzimanje dozvola i slične mere čije odlaganje sigurno neće ničemu pomoći. A pred Vladom će tokom ove sedmice protestovati i zdravstveni radnici. Možda će među njima biti i žena onog taksiste kome „ne pada na pamet bilo šta da plati“.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve