Veronauka u školama se ne može pravdati poštovanjem osnovnih ljudskih prava
POGLED ODOZGO: Đaci u jednoj beogradskoj osnovnoj školi
Jedna od najvećih podvala zagovarača uvođenja veronauke u nastavu je tvrdnja kako veronauka u državnim školama spada u osnovno ljudsko pravo. Pre nego što pokažem da veronauka u osnovnim školama nije osnovno ljudsko pravo i da, kada bi se odlučivalo pozivajući se isključivo na ljudska prava, veronauka u škole ne bi ni trebalo da se uvede, utvrdimo najpre liberalno shvatanje ljudskih prava. Smisao liberalne demokratije je da se zakonima svima garantuju osnovna ljudska prava, a onda se ljudima na volju ostavlja kako će ta prava upotrebljavati u ostvarivanju svojih životnih ciljeva. U liberalnoj demokratiji svako ima pravo na veroispovest, a svaka religija može da širi svoju veru pod jednakim uslovima. Smisao institucije ljudskih prava jeste da se sve religije i pojedinci tretiraju bez diskriminisanja i privilegija u širenju vere i mogućnosti za veroispovest, odnosno da u tome ne postoje prepreke – pravne ili faktičke.
Ko god makar površno prati religijski život u srbijanskom društvu primetiće da u Srbiji danas nema kršenja prava na veroispovest, barem ne od strane državne vlasti. Ko god makar površno prati državni i poneki privatni TV program u vreme bilo kog pravoslavnog praznika (a i van njih) jedva će odoleti iskušenju da pomisli kako je pravoslavlje jedina državna i TV ideologija. Otkud onda izjave da je verska nastava u školskim klupama ljudsko pravo koje tek treba da se ostvari? Ministar vera u saveznoj vladi Bogoljub Šijaković, koji prednjači u popularizaciji ovog argumenta, vezuje uvođenje veronauke za tvrdnju po kojoj „ne postoji precizno jemstvo za to kako ostvariti pravo na ispovedanje“. Dakle, pošto nije sasvim jasno šta znači pravo na veroispovest, hajde da prihvatimo da ono može da znači kako je potrebno uvesti veronauku u škole jer se time precizno definiše u čemu je smisao prava na veroispovest u srpskim uslovima. Ovo je najobičnije štimovanje premisa kako bi se dobili željeni zaključci. Pravo na veroispovest, kako je spomenuto u prethodnom paragrafu, znači odsustvo prepreka (pravnih ili faktičkih) za bilo koga ko hoće da veroispoveda. Ako po tako shvaćenom pravu na veroispovest za sve vernike koji danas žive u Srbiji postoje prepreke da nedeljom idu u crkvu, kače ikone svetaca na zidove svojih stanova, slave krsnu slavu i ostale verske praznike, poste sredom i petkom (a ako žele i ceo februar, mart i april), a svoju decu obrazuju i vaspitavaju u skladu sa religijskim moralom i običajima, onda nije jasno kako bi im veronauka u školama u tome mogla dodatno pomoći.
U Srbiji danas ne postoji sukob između liberalnog shvatanja ljudskih prava i prava bilo koje religije na širenje vere. Postoji, međutim, sukob između onih koji u državi vide instituciju koja će se angažovati u širenju pravoslavne vere i izgradnji srpske nacije. Nacija ima pravo na održavanje svoje vere i na njeno širenje. Ali, iz toga nikako ne može da sledi da je veronauka u osnovnim školama – što predstavlja jedan od oblika širenja vere – osnovno ljudsko pravo. Još manje može da sledi kako je država Srbija vlasništvo onih koji njene građane zamišljaju kao delove organskog srpstva u okvirima pravoslavlja. Tačno je da se veronauka može pravdati nacionalnim razlozima po kojima je pravoslavlje srpska tradicija, za srpstvo najpogodnija i jedina ispravna. To je, uzgred budi rečeno, jedan jedini koherentan argument na koji se mogu pozivati zagovarači uvođenja Srpske pravoslavne crkve u osnovne škole. Ovako nešto je, međutim, nespojivo sa konceptom građanskog društva i građanske države. U građanskom društvu država ljude tretira kao građane, a ne kao pripadnike ovih ili onih nacija, odnosno kao ove ili one vernike. Liberalna politička teorija je ozbiljno shvatila ovakav koncept društva i razvila iz njega princip neutralnosti države.
Smisao principa neutralnosti države jeste da se država ne može koristiti za promociju bilo koje koncepcije dobrog života. Pravoslavlje je jedna koncepcija dobrog života. Isto kao i srpstvo. Ako neko od Srbije hoće da napravi teokratsko ili nacionalno društvo, onda ove dve koncepcije dobra mogu imati privilegovan status. Ali, ko god savremeno društvo vidi kao pluralističko društvo, u kome nema jedinstvene i opšteprihvaćene koncepcije dobra, razumeće da je smisao ljudskih prava garancija jednakosti položaja i onim koncepcijama dobra koje nisu spojive sa pravoslavljem i srpstvom. Za religiozne Srbe je pravoslavlje jedino prihvatljivo. Ali, za homseksualce je jedina prihvatljiva koncepcija dobra ona koja im dozvoljava da život vode kao homoseksualci, a da ih popovi i nacionalni radnici po televizijama i novinama ne proglašavaju nenormalnima i izopačenima. Princip neutralnosti države temelji se na pretpostavci da niko ne može da tvrdi kako je njegova koncepcija dobrog života superiornija u odnosu na ostale. Ukoliko bi se dopustila veronauka u školama, to bi značilo upravo to. Država, međutim, ne može da se bavi širenjem religije, već mora da stvara uslove da pojedinci slobodno i neometano ispovedaju svoju veru i žive kako im drago. Tu se posao države završava.
Razloga za odbacivanja predloga da se veronauka uvede u osnovne škole i obdaništa ima mnogo. Ovde se samo tvrdi kako veronauka nije nikakvo osnovno ljudsko pravo. Uvođenje veronauke u škole simbolično najavljuje da će jedna vera u Srbiji imati prioritet, odnosno dobiti beneficije i povlašćenja za svoje širenje. To vređa osećaj za pravičnost ne samo kod ne-Srba i ne-pravoslavaca već i kod Srba ateista. Tvrdnje naših nacionalista kako se „mogu gajiti nacionalna osećanja a da se ne povrede osećanja drugih naroda“ stoga je moguća samo ako se država ne bude angažovala u gajenju religijskih osećanja većinske nacije, odnosno ako po ovom pitanju ostane neutralna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!