Normalan čovek bi teško izdržao ono što se "radi" sa Stefanovićem, tako zaključuje deo javnosti u Srbiji. I oni koji su ga upoznali kao lažnog doktora, kao bespogovornog sledbenika i desnu ruku Vučića, kao da žale kada vide "šta mu rade njegovi". Sada im je nekako i žao od kad su "njegovi" počeli da ga zovu Slina, da ga prozivaju da je deo zavereničke grupe i da je američki čovek
Novi obrti u sezoni napada na ministra odbrane dr Nebojšu Stefanovića: posle vikenda u kome je bio predstavljen kao osoba pod čijom komandom je formirana paralelna policijska struktura koja je radila o glavi predsedniku Srbije, sam Aleksandar Vučić ga je javno pohvalio na Sajmu naoružanja u Beogradu 12. oktobra, rekavši da je sve što je imao sa Stefanovićem raspravio još pre godinu dana; to je sve što ima da kaže o ministru odbrane.
Inače, Stefanović je Vučića pratio kao senka. Tu i tamo je čak i nešto uspevao da progovori dok je njegov šef obilazio štandove. Ostalo vreme je proveo stojeći mirno i gledajući ispred sebe. Nije ni treptao, kao da mu je neko vezao očne kapke i, kao uvek do sada, nikakvu emociju nije pokazivao.
Samo tri dana ranije, u subotu 9. oktobra, Stefanović je održao jedinstveno javno obraćanje u Domu vojske. Razlog je taj što je prethodne večeri najstrašnije optužbe na njegov račun do sada izneo njegov nekadašnji kolega iz MUP-a Tomislav Radovanović, šef Sektora za specijalne istražne metode (SSIM) Kriminalističke policije MUP-a Srbije. Pored optužbe da je organizovao i prikrivao nelegalno prisluškivanje Vučića u kome, kako tvrdi, nema ničega što bi Vučiću naškodilo, ovaj policajac je „pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću“ optužio Stefanovića da je i američki špijun, odnosno da je celu akciju pokrenuo uz pomoć „američkog faktora“.
A danima pre toga u tabloidima se vodila kampanja kojom se od Stefanovića pravi zaverenik prve kategorije i njegovo delovanje predstavlja kao primer izdaje svojih najbližih saradnika. Na sreću, kako je javnost mogla da čuje od predstavnika vlasti i medija koji brane vlast, svrgavanje Vučića je sprečeno tako što je zavera otkrivena, raskrinkana i demontirana.
Na TV Pinku, i potom u svojim novinama „Informer“, Dragan Vučićević je „objašnjavao“ da su slučajevi prisluškivanja Vučića, Jovanjice i Belivuka povezani i da su predstavljali tri etape istog plana – nasilno uklanjanje Aleksandra Vučića. Na istom kanalu, drugi blizak Vučićev saradnik, šef Izvršnog odbora naprednjaka Darko Glišić, ponavljao je isto, dodajući detalje koji se odnose na medijski deo „hobotnice“, i poručio „da svi oni moraju da budu procesuirani“ i da će „to sigurno da se desi“.
foto: privatna arhivaNebojša Stefanović i Aleksandar Papić
Novost je takođe bila što je Stefanović po prvi put javno pomenuo ulogu Aleksandra Papića, svog dugogodišnjeg pajtaša i čoveka u čijoj kući mu stanuju žena, deca i majka. Moguće je da ga je javno pomenuo zato što je Papić, kao jedan od vlasnika najmlađeg tabloida „Objektiv“, lider u napadima na Stefanovića, ali i zato, kako je sam naveo u saopštenju, što je tražio da se Stefanovićeva familija iseli iz njegove kuće jer valjda ovaj ništa ne plaća godinama.
IMENIK PROGONITELJA I PRESUDITELJA
Pogledajmo u ovom kratkom nedeljnom pregledu koliko se aktera pominje, a to je nepotpuna lista. Junaci ove drame su još i ministar unutrašnjih dela Aleksandar Vulin, direktor policije Vladimir Rebić, bivša državna sekretarka u MUP-u Dijana Hrkalović, šef odeljenja beogradske policije za suzbijanje narkotika Slobodan Milenković i drugi policajci koji su učestvovali u hapšenju Predraga Koluvije i njegove grupe u novembru 2019. godine, plus Vojislav Šešelj u ulozi sveznajućeg televizijskog analitičara i vlasnika znanja i informacija u odsustvu Aleksandra Vučića, te Vladimir Đukanović, njegov klijent Koluvija, ali i ražalovani i osuđeni policajac Ilija Milačić u ulozi novog Đukinog sagovornika.
U zbiru skoro 20 imena, koja su „aktivno“ sudelovala u medijskoj istrazi, saslušavanjima i presudi Nebojši Stefanoviću za sada, a možda i Rebiću, Milenkoviću i drugim policajcima koji se bore protiv trgovaca narkoticima.
Presudu je doneo Vučić i citirana je na početku teksta, što bi moglo da znači da je on taj koji brani Stefanovića od svih ovih napada i da on jedini razume ovo medijsko ludilo kome su građani izloženi svakoga dana po pola dana – druga polovina je rezervisana za „prave“ rijaliti programe, „Parove“ i „Zadrugu“.
Ništa od svega što je javnost mogla da čuje ne ukazuje da će se voditi bilo kakav postupak u slučaju „Prisluškivanje“ ili da zaista postoji veza između tog „slučaja“ (u znacima navoda jer nema nikakve istrage) i onih koji jesu pred sudom („Jovanjica“ 1 i 2) i onog koji tek treba da bude pred sudom (Veljko Belivuk i ortaci). Javnost se zatrpava imenima, svedocima, proceniteljima i presuditeljima, tenzija se podiže sa TV stanice na TV stanicu, sa tabloida na tabloid, iz jutarnjeg programa u jutarnji program, iz obraćanja naciji u obraćanje naciji… Gomilaju se priče, dojave i uvrede i, kao u svakoj sapunici, odlaže se „konačan odgovor“ i prećutkuju se nezgodni detalji. Pitanje je šta se zaista dešava, šta sve ovo znači i čemu služi, pa brojni akteri u javnom životu pokušavaju da iz dana u dan daju neki odgovor na ova pitanja.
KAKO JE DVOJAC OSTAO BEZ KORMILARA
Normalan čovek bi teško izdržao ono što se „radi“ sa Stefanovićem, tako zaključuje deo javnosti u Srbiji. I oni koji su ga upoznali kao lažnog doktora, kao bespogovornog sledbenika i desnu ruku Vučića, kao da žale kada vide „šta mu rade njegovi“. Sada im je nekako i žao od kad su „njegovi“ počeli da ga zovu Slina, da ga prozivaju da je deo zavereničke grupe i da je američki čovek.
Vlast na ovakve pojave, tumačenja, reaguje spremno i ruga se tom delu javnosti: pristali biste i sa Slinom da se udružite samo da Vučiću vidite leđa, argument je u virtuelnoj i usiljenoj raspravi. Stefanović je posle afere sa lažnim doktoratom, te pričom koja pokazuje da je on verovatno lažirao i fakultetsku diplomu, pravi izazov doživeo u aferi „Krušik“ kada se pokazalo da je lagao o poslovima svog oca Branka. Naime, BIRN je još 2018. godine pokazao da je trgovina oružjem neka vrsta porodičnog biznisa, ali i tada, kao i sada u slučaju „Mali“, vlast ne veruje dokumentima, a tužilac ne radi ništa pošto vlast ne veruje dokumentima. Uhvaćen tada u laži, Stefanović je naišao na podršku svog mentora, kuma i političkog oca Vučića, koji ga je prigrlio, zaštitio i ostavio na mestu ministra policije.
Čak ni docnije, par meseci nakon toga, kada je BIRN objavio priču o otimanju Hotela „Šumadija“ u Beogradu i pokazao kakva je bila uloga Branka Stefanovića i, još zanimljivije, Aleksandra Papića, apsolutno se ništa nije dogodilo. Upad fantoma, razbijanje hotela, preuzimanje hotela, nuđenje 300.000 evra u kešu nekadašnjem vlasniku, prvo od strane oca Nebojše Stefanovića a potom i Aleksandra Papića, ništa nije bilo dovoljno da se slučaj ispita i istraži.
Ovaj Papić koga danas Stefanović naziva tajkunom koji želi da ga uništi, dokazani je saradnik samog Stefanovića i njegovog pokojnog oca. Bilo da je reč o tome gde stanuje porodica Stefanović, bilo da je reč o preuzimanju hotela u Beogradu i Vrnjačkoj Banji, izgradnji sportsko-hotelskog kompleksa u Nemenikućama kraj Sopota (o čemu su detaljno izvestili novinari istraživači BIRN i Vladimir Kostić za KRIK), bilo da se radilo o otvaranju ili preuzimanju ekskluzivnih lokala u Beogradu – svuda su njih dvojica u paru, pa sada zaista izgleda bizarno da se javno svađaju.
Još u proleće 2019. godine, kada je BIRN upoznao javnost Srbije sa Papićem, čak je i za laike izgledalo da je tonski snimak koji su novinari objavili i u kome Papić nudi bivšem vlasniku keš da prestane da ide okolo da govori o „svom slučaju“, može da bude vrlo solidna osnova za pokretanje neke istrage koja bi nam pokazala ko ima kakvu ulogu u tom upadu.
foto: andreja vukelić / tanjug
Bizaran detalj u ovoj medijskoj drami jeste činjenica da danas za Papića radi Vladimir Đukanović koji je prvi posredno pa potom direktno i javno napadao frakciju Nebojše Stefanovića po objavljivanju istraživačkih tekstova, i tražio da budu procesuirani i izbačeni iz partije.
Međutim, i tada, kao i sada, Stefanović je ponavljao samo jedno: sve su to neistine i kraj priče. Danas, ako ništa drugo, ako je Papić lažirao sve u vezi sa Stefanovićem, ako su njihove zajedničke fotografije iz beogradskih klubova i restorana lažne, obojica priznaju da imaju tu jednu nekretninu, i to je dovoljno da se ispita priroda veze. A može i sam Stefanović da pokaže ugovor o zakupu i objasni kako uspeva da preživi sa malom platom a visokim životnim troškovima.
NEBOJŠA IZ BEOGRADA
Dok se to ne dogodi i dok se ne dogodi ta dugo najavljivana skupština SNS-a, koju Vučić odlaže već godinu i po dana, izvori iz stranke kažu da se ništa posebno neće dogoditi. Iako postoji deo u vrhu partije koji je otvoreno protiv Stefanovića, to nije iz razloga o kojima se govori na TV stanicama i po tabloidima. Ako je u poslednjih godinu dana stranka „očišćena“ od skoro svih koji bi mogli da budu „Stefanovićevo krilo“, svima je jasno da od njegovog disidentstva nema ništa. On, kao ni bilo koji drugi visoki član SNS-a, nema nikakav politički ugled i težinu. Ako je bilo komentara prošle godine, kada je Stefanović pomeren sa mesta ministra policije na mesto ministra vojnog, da će to biti dobro za njegov ugled i rejting jer se vezuje za vojsku, a vojska ima dobar ugled u Srbiji, to se u ovih godinu dana druge vlade Ane Brnabić nije dogodilo. Stefanović se mesecima nalazi pod snažnom medijskom paljbom i ljudima izgleda da će „nešto da se dogodi“.
No, kao da sukob postoji samo „u medijima“, a u „realnosti“ Vučić i Stefanović rade zajedno kao i do sada. Pored toga, Vučić hvali Stefanovićev doprinos na mestu ministra vojnog, a zajedničko im je da su obojica postali veoma aktivni na društvenoj mreži Instagram. I kako se dublje i dalje sagledava ova priča, tanje se veze o kojima je bilo reči u ovom tekstu, ostaju samo njih dvojica. Učitelj i učenik dakle, vođa i verni pratilac, čija je jedina konstanta od trenutka kada se čulo za njega u javnosti: „Ovde Nebojša iz Beograda, glasam za predlog u kome je Vučić.“
Da mu ne bi ostao dužan, Vučić je posredno objasnio šta se sve ovo dešava i šta znači. Rekao je novinarima na Sajmu naoružanja kada su ga pitali o odnosu sa Stefanovićem da je u samo nedelju dana bilo preko 5000 medijskih objava sa negativnom konotacijom i da na njega „otpada“ 60 procenata. Ovo ostalo valjda ide na račun Stefanovića i političkih protivnika, što valjda govori o slobodi medija u Srbiji i zatvara usta onima koji tvrde drugačije. Vučić kao da poručuje: „Evo, Nebojšu napadaju oni za koje godinama pričate da ih ja kontrolišem i uređujem, a rekao sam vam da među nama nema nikakvih problema.“
Na sreću, to još nije saopštio, tako da sleduju novi i novu zapleti, koje ponekad ne mogu da prate ni oni koji ih sastavljaju.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!