Beograd
Rekordan broj učesnika Beogradskog maratona
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Šta je ostalo iz godina u kojima su u zadarskoj oblasti dalmatinskog priobalja snimani filmovi
Između 1962. i 1968. godine snimljeno je 11 filmova jugoslovensko-nemačke produkcije o Vinetuu, poglavici Meskalero Apača i njegovom krvnom bratu, nemačkom inženjeru indijanskog imena Old Šeterhend, legendarnim junacima romana Karla Maja. Istorijska je odluka produkcije i režisera bila da većinu scenografija smeste u regiju Velebita i Like u Hrvatskoj. Oblast u kojima se produkcija kretala bilo je neposredno okruženje Starigrada, Nacionalnog parka Paklenica koji se nalazi u neposrednoj blizini, kao i negostoljubivi obronci dalmatinske strane Velebita (posebno čuvene Tulove grede), kanjon reke Zrmanje i delom kod Plitvičkih jezera. Dakle, većinom u zadarskoj oblasti dalmatinskog priobalja. Kamen i golet ovih predela zaista dobrim delom podsećaju na Apalačke planine, sa brojnim skrivenim kanjonima, sezonskim rekama i zaklonima u stenama. Oskudno rastinje je karakteristično za Dalmaciju i Mediteran više nego za severnu Ameriku, a često izostaju tipične crvene stene Novog Meksika i Teksasa, ali malo ko na to obraća pažnju. Uostalom, i Karl Maj je pisao Vinetua na osnovu mašte ni ne videvši Apače uživo.
Priča o snimanju filmova o Vinetuu pominje se na tim prostorima kao urbana legenda. Na pitanja gde su tačno snimani filmovi, meštani će slegnuti ramenima i nehajno pokazati prstom ka Velebitu. Često se sreću prodavnice i kafane sa imenom „Winnetou“. Jedna od njih se nalazi u selu Jasenice, na putu ka Starigradu, odakle se pruža sjajan pogled na Tulove grede. Ispred kafane je crtež Sijuksa umesto Apača, ali ni za to verovatno niko ne mari. U Starigradu se pominje da je očuvan motel u kome je bila smeštena filmska ekipa. Sada pripada stranom kompleksu hotela, ali deo građevine je preuređen u muzejsku postavku „Vinetu“. Radno vreme je tipično mediteransko: po sat vremena dnevno, i to ne baš svakog dana. Naći zgradu je još teže, jer nema nikakvog znaka ili putokaza. Za znatiželjne – veoma brzo po ulasku u Starigrad iz smera Selina, sa leve strane puta pa unutar hotelskog kompleksa. Ulaz je slobodan.
Ispred zgrade muzeja je kran sa snimanja svih filmova o Vinetuu. Napravio ga je „Jadran film“ 1949. godine za potrebe snimanja filma Zastava Branka Marjanovića. Potom je ustupljen produkciji Blaga Srebrnog jezera i ostao je zauvek deo Vinetua. Slična je sudbina tri reflektora sa snimanja, sada takođe u posedu muzeja.
Šest soba nekadašnjeg motela „Alan“ krcato je uspomenama na snimanje filmova o Vinetuu. Od rekvizita sa snimanja kao što su indijanska i odeća američke vojske, revolvera, sedla, buradi, pa sve do autentičnog indijanskog kanua koji je nekada plovio obližnjom Zrmanjom u nekom od ovih filmova. Deluje kao nov iako je reč o pravom plovilu napravljenom za potrebe filma pre više od pola veka.
Tu su i gramofonske ploče sa muzikom iz filmova, plakati na nemačkom i srpsko-hrvatskom jeziku (da, tako se zvao jezik u to vreme), kao i brojna izdanja romana Karla Maja. Neizostavan deo su i crteži delova scenografije korišćeni za potrebe izrade rekvizita. Sve je u znaku Divljeg zapada, od kočija, kanua, oružja, pa sve do izgleda indijanskih vigvama.
Na kraju, poslednje dve sobe ostale su kao uspomena na boravak dvojice glavnih protagonista u filmovima: Vinetua i Old Šeterhenda. Naravno, reč je o sobama u kojima su boravila dvojica glavnih glumaca iako natpisi na ulazu u prostorije nose imena likova koje su glumili. Deluje kao da su apački poglavica i njegov krvni brat, nemački inženjer sa indijanskim imenom, i dalje tu. Nehajno obešeni kostimi, šešir, sandale i Vinetuovo oružje. Čak je tu i stara flaša šljivovice i mala kafanska čašica u Vinetuovoj sobi. Old Šeterhend izgleda nije cenio domaću rakiju pred spavanje.
U to vreme je snimanje Vinetua u Jugoslaviji bio važan događaj o kome su pisale i novine, iako su se lako mešala imena indijanskih plemena, pa su tako Apači prekršteni u Sijukse u domaćoj štampi. Ipak, znamo i za zanimljiv podatak sa su statisti u filmu skupljani po obližnjim selima i gradićima, kao i da je plata za dan snimanja bila za to vreme izvanrednih 5000 dinara. Novine takođe beleže da su članovi ekipe imali poteškoća u traženju statista. Lički muškarci su, naime, bili suviše kršni za Apače, a i nerado su se odricali brkova koje Indijanci nisu nosili.
Glavni glumci su bili oduševljeni boravkom na prostoru Like i Dalmacije. Na primer, Leks Barker je tokom snimanja prvog filma izjavio: „Neobično sam iznenađen krajem u kojem snimamo ovaj naš film. Do sada sam mislio da se takvi filmovi mogu snimati samo u Teksasu, Koloradu ili Oklahomi. Sada vidim da je to moguće i ovde. Impresioniran sam panoramom Plitvičkih jezera kraj kojih takođe snimamo.“
Barker nije doživeo da filmovi o Vinetuu dostignu nivo kultnih ostvarenja. Preminuo je 1973. godine.
Filmski Vinetu Pjer Bris jeste doživeo da isprati punu višedecenijsku slavu ovih filmova. Kada je preminuo 2015. godine, novine u Francuskoj, Nemačkoj i pokoja na našim prostorima objavili su tekstove uglavnom naslovljene „Vinetu otišao u Večna lovišta“. Više puta u toku karijere izjavio je da su mu šest godina tokom kojih je glumio Vinetua najsrećnije u životu jer „su filmovi snimani u prelepoj Jugoslaviji“.
Rekord po broju učesnika na vogodišnjem Beogradskom maratonu već je oboren, iako je do njega ostalo još mesec dana, javlja Beoinfo pozivajući se na organizatore
Okončana era dizela za Volvo koji planira da proizvodi samo električna vozila od 2030. godine
“I u Holandiji ima mnogo ljudi poput mene, mi smo mešavina Indonežana i Holanđana, a ima, naravno, i Indonežana. A ljudi teško razumeju kakva je razlika između nas. Razlika je u našoj istoriji”
Prevodilac i pisac Nikola Bertolino napisao je ovaj tekst pre 22 godine. Bez te informacije, čitaocu će delovati kao opis današnjeg vremena. Tekst dosad nije objavljivan. U prvom delu feljtona razmatrano je pitanje odgovornosti intelektualca za ratove devedesetih, nacionalističke elite, fanatizovane gomile, Gazimestana, Miloševićevog kontramitinga, o počecima preobražaja čoveka-gomile u čoveka-pojedinca, i o opijenima koje valja trezniti
Parole koje su najčešće izvikivane 27. marta 1941. godine bile su „Bolje rat, nego pakt!“ i „Bolje grob, nego rob!“. Želje su nam se ispunile: dobili smo rat, dobili smo grobove, ali nam je zato Čerčil u ime slobodnog sveta odao priznanje da smo spasili dušu
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve