Zbog brutalnosti hrvatske policije i neprobojnosti mađarske granice sa Srbijom sve više migranata pokušava da se dokopa Evropske unije preko Rumunije. Mnogi od njih pod nehumanim uslovima mesecima ostaju zarobljeni u Srbiji, ali niko ne odustaje od zacrtane rute ka nekom boljem životu
Suton nad vojvođanskom ravnicom, 18 je časova. Oštar vetar kosi. Grupa od pedesetak mladića, sa rančevima i vrećama za spavanje prebačenim preko ramena, odlučno korača putem koji povezuje sela Majdan i Rabe, dvadesetak kilometara istočno od Kanjiže. Ašuk iz Indije, Ahmed iz Alžira, Sirijci i Marokanci. Dve granice sa Evropskom unijom su na samo nekoliko kilometara odatle: jedna sa Mađarskom, preprečena ozloglašenom duplom ogradom visokom šest metara, sa bodljikavom žicom pri vrhu, podignuta je 2015. godine po nalogu premijera Viktora Orbana. Uz nju se nižu najsavremenije kamere, i detektori kretanja. Druga sa Rumunijom je manje čuvana. Svi će oni te večeri pokušati the game (igru), koja se sastoji od pokušaja da se izbegne policija i uđe u EU preko „tromeđe“.
foto: milica čubrilo filipovićMAĐARSKO-SRPSKA GRANICA: Sve više migranata ide preko Rumunije
Ovo je alternativna migraciona ruta koju sve više migranata koristi poslednjih meseci, iako je mnogo duža nego putanja preko Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Ovom trasom se ulazi u Mađarsku, to jest u Šengen zonu, zaobilaznim putem preko Rumunije. „Jasni pokazatelji da se povećao broj ljudi koji ilegalno dolaze iz Srbije primorao nas je da povećamo broj pripadnika patrola“, glasi saopštenje Fronteksa, EU Agencije za graničnu i obalsku stražu. Danas 87 pripadnika Fronteksa obezbeđuje granicu zajedno sa rumunskom policijom.
Od prošlog januara saradnja Fronteksa sa mađarskom policijom je suspendovana dok se zakonodavstvo ne harmonizuje sa evropskim normama po pitanju tražilaca azila. Naime, Mađarska sistematski vraća izbeglice nazad u Srbiju, ne dajući nikome priliku da podnesu zahtev za azil. Prema podacima Helsinškog komiteta, od decembra prošle godine 4000 ljudi je tako isterano iz Mađarske po kratkom postupku. S obzirom da ne postoji statistika ilegalnih prelazaka granice, najrelevantniji podaci su analize broja zahteva za azil koji je drastično povećan u Rumuniji od prošle jeseni. Sa 2626 došli su do 6156, što predstavlja povećanje od 137 odsto. Prema podacima Inspectoratul General pentru Imigrări, rumunskih imigracionih službi, od jeseni 2020. godine 92 odsto onih koji traže azil je ilegalno ušlo iz Srbije.
SAMO NE PREKO HRVATSKE
Mnogi od onih koji se nadaju da će preći tromeđu prvo su pokušali sreću preko Bosne i Hercegovine i Hrvatske. „Tamo je teško“, kaže Ahmed, Alžirac u tridesetim godinama, koji je zajedno sa petoricom svojih sugrađana našao sklonište u napuštenoj kući sa zjapećom rupom na krovu u selu Majdan. „U Hrvatskoj policajci svuda patroliraju sa kapuljačama na glavama. Uzimaju sve – novac, telefon i odeću. Znam ljude koji su prebačeni u bolnicu.“ Za Ahmeda nema sumnje, bolje je probati preko Rumunije i Mađarske.
Humanitarne organizacije već dugo upozoravaju na preteranu revnost hrvatske policije. Situacija se znatno pogoršala prošlog leta, kada je u bosanskom Unsko-sanskom kantonu nastao haos, a nasilje hrvatske policije dodatno eskaliralo. Prošlog oktobra je evropska komesarka zadužena za unutrašnje poslove Ilva Johanson osudila „nehuman i ponižavajući tretman“ migranata, obećavajući „detaljnu raspravu“ sa vlastima u Zagrebu. Savet Evrope je pozvao hrvatske vlasti da zaustave policijsku torturu i kazne počinioce.
Ali, na terenu su se stvari samo pogoršavale. Krajem decembra prošle godine izbio je požar u kampu Lipa blizu Bihaća, i dok su se vlasti BiH prepirale oko toga ko je odgovoran, stotine ljudi se treslo od hladnoće na otvorenom, u snegu, a dolasci u severni deo Srbije su se povećavali. „Samo u selima Majdan i Rabe od ove zime stalno boravi više od 300 migranata“, kaže koordinator Lekara bez granica (MSF) u Srbiji Žeremi Ristor. Većina utočište pronalazi u napuštenim kućama pripadnika mađarske i rumunske manjine kojima su Budimpešta i Bukurešt izdali pasoše nakon integracije u EU. Potom su oni masovno otišli u potrazi za boljim životom.
ZAGLAVLJENI U SRBIJI
Siri, Palestinac čija je porodica našla zaklon u izbegličkim kampovima u Siriji šezdesetih godina prošlog veka, skvotuje u staroj trošnoj panonskoj kući od naboja na ulazu u Rabe. Devetoro ih je, uključujući tri devojke. Ovaj mršavi 27-godišnjak sa glavom umotanom u šal je pobegao od borbi u Alepu 2011. godine. Prešao je Jordan, Liban i Tursku, pre nego što je krenuo Balkanskom rutom u nadi da će se pridružiti delu svoje porodice koja se nastanila u Nemačkoj blizu Štutgarta.
Pre nekoliko dana, Siri je preko Rumunije stigao do Segedina i ponadao se da je blizu cilja. „Policija me je uhapsila, pretukla i opet sam završio ovde. Bez ičega. I patike i jaknu su mi uzeli“, izgovara sa uzdahom, trudeći se da zadrži osmeh na licu. Svoju priču priča u dvorištu u kome su se okupili da založe vatru kako bi skuvali šerpu krompira. Sa telefona se čuje „Get up, stand up“ kralja regea Boba Marlija.
„Imamo para za malo hrane i cigarete“, kaže jedna od devojčica sedeći na dušeku na podu male sobe zagrejane raspadnutim šporetom na drva. Na zidovima se i dalje vide tragovi zelenih šara koje su nekad krasile vojvođanske kuće. „Sreća, u kupatilu su ostale kada i klozetska šolja, pa napunimo bidone i operemo se. Mnogo nam to znači, iako je voda ledena“, objašnjava Lejla. Prekida razgovor da bi preko Skajpa razgovarala sa majkom u Nemačkoj.
foto: simon ricoIZBEGLIČKI PRIVREMENI SMEŠTAJ: Selo Rabe
DESNIČARSKI GNEV
Beogradski kolektiv Klikaktiv jedna je od retkih humanitarnih organizacija koja dolazi svake nedelje i pruža migrantima pravnu pomoć i psihičku podršku. „Radije borave što bliže granici nego u udaljenim prihvatnim centrima u kojima su uslovi daleko bolji, kao u Somboru i Kikindi“, objašnjava pravnica ove organizacije Milica Švabić.
„Van kampova se susreću sa sve većim antagonizmom lokalnog stanovništva. Retorika se promenila poslednjih godina. Više se ne govori o izbeglicama već o „migrantima koji su došli da islamizuju Srbiju i Evropu“, ističe socijalni radnik Klikaktiva Vuk Vučković. Tako je poslednjih godinu dana sve učestalije marširanje ekstremno desničarskih organizacija poput Narodne patrole, koja je prošla kroz Rabe i Majdan uz povike „Srbija je naša“ i sa željom da „počisti zemlju od đubreta“. Nijedan pripadnik te organizacije nije priveden, a stanovnici su čak i potpisivali peticije podrške.
„Ljudi se sada plaše izbeglica. Uglavnom su stari ostali ovde. Ima nas sve skupa jedva 150 u Majdanu i Rabe“, kaže šezdesetogodišnjak Abraham Rudolf, koji živi u skromnoj kući na ulazu u Majdan naslonjenoj na ruševinu u kojoj skvotuju kandidati za game. „Tačno je da su napravili veliku štetu i da nema ko da to nadoknadi narodu. Greju se gredama, žive u strašnim higijenskim uslovima… Povremeno ukradu krompir sa njiva. Ali hladno je, i oni su gladni. U stvari, nikoga ne povređuju, kupuju u prodavnici koja je procvetala. Oni samo hoće da idu dalje, neće da ostanu ovde. Jednom sam im pozajmio sekiru da cepaju drva, polomili su je ali su mi doneli pare da nadoknade štetu i koka-kolu“, kaže Abraham, vozač mesne zajednice u penziji koji sada obrađuje zemlju.
SVE JE POSTALO RUTINA
Iako je tromeđa manje opasna od putanje kroz Hrvatsku, ne manjka policijskog nasilja. To je navelo MSF da se usredsredi na pomoć žrtvama. „Što policija ima više iskustva, to ostavlja manje tragova batinanja. Zato se više vidi kada deluju rumunski policajci. Više od 30 odsto naših konsultacija odnosi se na fizičke traume, većina je počinjena tokom fizičkog odvraćanja migranata da pređu granicu, dok su ostale posledice nesreća“, kaže koordinator Žeremi Ristor.
Tako je Hanan pala skočivši sa mađarske ograde. Nikada nije lečena i od tada ova 33-godišnja Sirijka blagog lica ima bolove dok hoda. Ali ne odustaje od svog cilja da stigne do Nemačke zajedno sa suprugom i dvanaestgodišnjim nećakom čiji su roditelji ubijeni u borbama u Alepu. „Isprobali smo sve puteve“, kaže ona, dok sedi pored puta kako bi skupila snage da nastavi dalje. Bivši student engleske književnosti besprekorno govori i francuski jezik. „Dva puta smo prelazili Dunav kako bismo se dokopali Rumunije. Ovde na tromeđi smo pokušali dvanaest puta. A granice Hrvatske i Mađarske pokušali smo da pređemo sedam puta.“ Ovog puta rumunska policija proterala ih je na granični prelaz Rabe. „Teško je, ali nemamo izbora. Moj muž je napustio Bašarovu vojsku sa svojom puškom. Ako se vrati, biće osuđen na smrt.“
Bez obzira na visinu zidova i prepreka postavljenih na njihovom putu i policijsku represiju, uporni u potrazi za boljom budućnosti, skoro svi će na kraju preći granicu EU. Kao što ih je prešlo preko milion od 2015. godine, uglavnom bežeći iz Sirije, Iraka, Avganistana, sa Srednjeg istoka i iz Afrike. Bezbednosna politika samo pogoršava ranjivost izbeglica i njihovu izloženost trgovcima ljudima koji naplaćuju prelazak svake granice oko 2000 evra.
Da li će EU primeniti svoje principe poštovanja humanitarnog prava i Ženevske konvencije i primorati svoje novije članice kao što su Hrvatska, Mađarska i Rumunija da ih se pridržavaju, ili će ih koristiti kao graničarske pse čuvare kojima je implicitno dozvoljeno da batinaju? Kada su vlasti u Beogradu u pitanju, reakcija skoro da nema. Mađarska i rumunska policija često ne obaveštavaju svoje srpske kolege o proterivanju izbeglica. Sve je postalo rutina. Samo ih prebace sa druge strane granice. Da li je u pitanju stav da se komšijama ne treba zamerati? Ili je u pitanju diplomatsko ćutanje u kontekstu jačanja saradnje Srbije sa Fronteksom? „Usputna izbeglička stanica“ Srbija mogla bi u narednom periodu da postane „sigurnosna komora“ EU.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!