Kako se student Pravnog fakulteta u Novom Sadu obreo u policiji zbog jednog tvita u kome je samo preneo reči Dragana Đilasa, uveliko poznate javnosti
Šta sve može da vam se desi u zemlji Srbiji ako imate jasan politički stav i javno ga plasirate, kad kao nestranački aktivista govorite na protestima protiv vlasti, pišete kritičke kolumne, uticajni ste na društvenim mrežama i imate samo 23 godine? Odgovor na to pitanje vrlo dobro zna Novosađanin Milan Vujić. Možete, naime, da budete premlaćeni na ulici i da zaglavite na maksilofacijalnoj hirurgiji sa teškim telesnim povredama, i to zbog jednog tvita. A zbog drugog, opet, možete očekivati da vam na vrata dođu predstavnici manje-više svih bezbednosnih struktura, uznemire vam roditelje i komšiluk, i odvedu vas kao opasnog kriminalca u policiju, bez naloga, bez obrazloženja, i tamo zadrže čak pet sati. Dakako, možda tvitovi nisu pravi razlog, možda su samo povod, možda nekoga nervira to što stalno nešto „zakerate“, umesto da kao većina vaših vršnjaka sedite, ćutite, učite i – spremate se ili da pobegnete iz Srbije glavom bez obzira ili da prihvatite pravila igre nametnuta odozgore, među koje spada i „zavera ćutanja“.
…i izvor njegove informacije, citat iz Đilasovog intervjua
POSLEDICE DVAJU TVITOVA
U prvom je tvitu Milan Vujić, koji je – uzgred budi rečeno – ambasador Evropske demokratske mreže mladih, izneo kritičku opservaciju na račun jedne ne odveć bitne političke grupacije koja je učestvovala na prethodnim lokalnim izborima u Novom Sadu. Tim tvitom se zamerio poznaniku koji je – kanda – jedva čekao priliku da mu se zbog toga osveti. Bilo je to u avgustu prošle godine. Milan je vozio bicikl na novosadskom Bulevaru Evrope vraćajući se sa treninga, kada mu je neko iz automobila povikao da stane. Zaustavio se, ni u ludilu ne sluteći šta će se desiti. Lik je izašao iz kola i udario ga, onako iz zaleta, pesnicom u glavu, rekavši otprilike da je taj udarac reakcija na Milanovo tviterašenje, i otišao. Milana je hitna pomoć odvezla u Urgentni centar gde je zadržan na lečenju. Bio je podvrgnut operativnom zahvatu jer je imao ozbiljne povrede glave. Policija je privela napadača i podnela krivičnu prijavu protiv njega, ali sudski proces još uvek traje. Kako to već kod nas biva, napadač je na slobodi, mada mu je zabranjen prilazak i komunikacija sa žrtvom. Inače, nije Vujić prvi politički aktivista koji je fasovao batine u „slobodarskom“ Novom Sadu, u kojem se samo retki i iznimno hrabri usuđuju da prozbore ili učine nešto protiv vlasti. Prethodne godine, dakle 2019, brutalno su napadnuti, u odvojenim incidentima, studentski aktivista i član Demokratske stranke Dejan Bagarić, kao i dvojica pripadnika vazda aktivne organizacije „Krov nad glavom“ Mihajlo Nikolić i Marko Đelević.
Priča o prvom Vujićevom tvitu je surova i tragična, a o drugom – apsurdna i tragikomična. Vujić se, naime, „osmelio“ da podeli sa „foloverima“ izjavu koju je Dragan Đilas dao „Vremenu“, a koju su kao agencijsku vest preneli brojni mediji. Podsetimo, predsednik Stranke slobode i pravde je rekao da je njegova kćerka Ana doživela vršnjačko nasilje. To je posledica kampanje koju režimski mediji godinama vode protiv njenog oca, „omraženog opozicionara“, koji je, dakle, nasmrt opljačkao Srbiju i ima tajne račune u svakoj zemlji sveta. Vujić je, pročitavši intervju, tvitnuo sledeće: „Devojčicu Anu je vršnjak udario pesnicom u stomak samo zato što joj je tata Dragan Đilas; To je to, to je tvit, to je #Srbija“. Ovaj tvit nagnao je policiju da, valjda nakon duboke i stručne analize, zaključi da on ima nekakve ekskluzive informacije o napadu na devojčicu, te da treba pod hitno da se privede i sasluša. I to da ima da ga saslušava ne tamo nekakva nestručna novosadska policija, već dobro obučeni specijalci koji će doći iz Beograda.
Jedni kažu da je privođenje i petosatno saslušavanje Vujića posledica svemirske gluposti, a da su ovakve apsurdne situacije proizvod potpune dezorijentacije, haosa i voluntarizma koje su odlike bezbednosnih službi u nas. Vele da je sasvim moguće da agenti brižno prate šta biva po društvenim mrežama, pogotovo šta pišu „sumnjivci“, a da pritom propuštaju da konstatuju ono o čemu izveštavaju mediji. To otprilike znači da ako prenesete informaciju o nekakvom kriminalnom aktu koju su novine objavile na naslovnicama – može vam se desiti da budete saslušani kao potencijalni imalac važnih informacija. Drugi, međutim, vele da glupost policiji, i javnoj i tajnoj, već vekovima služi kao alibi za maltretiranje građana, te da je slučaj Milana Vujića klasičan primer zastrašivanja političkih protivnika.
INSPEKTORI KOJI NE ČITAJU „VREME“
„Tog jutra sam imao obaveza u gradu pa sam ustao baš rano, a kod majke sam stigao svega nekoliko minuta pre nego što će policija pozvoniti na vrata“, kaže za „Vreme“ Milan Vujić. „Došao sam na kratko, samo da pokupim nekakve papire. Kako sam ja rovario po papirima, vrata je otvorila upravo ona, te me pozvala dođem. Policajci u civilu su se predstavili i rekli da treba da krenem sa njima. Nalog nisu imali, ni poziv, niti su znali zbog čega me vode. Ipak, mislio sam da znam o čemu se radi, te nisam pametovao oko zakona već ih samo zamolio da me sačekaju koji minut. Izašli su sa mnom sve po protokolu, jedan ispred, jedan iza mene, kao da sam kriminalac, i tako seli u auto koji nije čak ni imao policijska obeležja. Odveli su me oko 9.30 časova. Kasnije sam saznao da su ubrzo nakon toga stigli i uniformisani policajci da me traže“, prepričava događaj
Policajci u civilu po svemu sudeći bili su BIA-trudbenici, bili su korektni i obazrivi. Po dolasku u stanicu rekli su mu da mora da sačeka neko vreme da stigne ekipa stručnjaka iz Beograda da ga sasluša. A oni su tek u tom trenutku, kako su mu rekli, kretali iz glavnog grada. Bilo mu je zabranjeno da se javlja na mobilni, a Milan, student završne godine Pravnog fakulteta u Novom Sadu, nije se pozivao na svoja prava jer je bio „ubeđen da zna zbog čega je tamo“. Radi se o delikatnoj stvari koja se tiče njegove bezbednosti i koju nije hteo da podeli sa nama.
„Kada sam skoro zadremao, negde oko podneva, stigli su inspektori SBPOK-VTK iz Beograda da me saslušaju povodom tvita o nasilju nad kćerkom Dragana Đilasa. Tvit je navodno izazvao sumnju da raspolažem saznanjima o izvršenom krivičnom delu ili prekršaju. Tek tada sam shvatio apsurd mog privođenja i u neverici objasnio da je to vest koju je objavilo nekoliko medija u Srbiji. Inspektor je nakon toga izašao iz kancelarije da obavi telefonski poziv, verovatno da se konsultuje sa nekim, a nakon toga mi saopštio da će uzeti izjavu od mene. Izjavu sam dao, objasnio da me je pogodilo to što deca ispaštaju zbog nečega što čak i nema veze sa njihovim izborom ili stavom. Nakon što sam dao izjavu ponovo sam čekao da tamo neko u Beogradu kaže da je izjava u redu i tek nakon toga sam pušten“, kaže Vujić.
Profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić ukazuje na paradoks da je Vujić priveden da kao građanin pruži policiji podatke o nečemu što je „opšte poznato“. Ona podseća da je po Zakoniku o krivičnom postupku Vujiću trebalo prvo poslati poziv na saslušanje, a ne uručiti mu ga naknadno, nakon privođenja. „On je prinudno priveden, a to je dopušteno samo onda kada se građanin ne odazove pozivu i to ako je u pozivu upozoren da će biti prinudno priveden, u slučaju da se ne odazove. Nadalje, prikupljanje obaveštenja od građanina može trajati najduže četiri sata, a u ovom slučaju je trajalo pet sati. To nije samo maltretiranje građana, to je protivzakonito postupanje policije“, kaže Rakić-Vodinelić i dodaje da je ovakvo postupanje i neetično.
Vujić kaže da privođenje doživljava kao maltretiranje, posebno što su mu „u dva navrata isprepadali majku. Mogli su mi lepo, u skladu sa zakonom, uručiti pisani poziv i ja bih seo u auto i otišao na razgovor. Međutim, neko je u Beogradu tog jutra alarmirao policiju u Novom Sadu da me protivzakonito privede. Ovo je zloupotreba državnog aparata ne samo radi vršenja pritiska na mene već i radi gušenja ono malo slobode što građani Srbije imaju na društvenim mrežama“, kaže Vujić, podsećajući da njemu „još od 2017. godine“ lepe raznorazne etikete, pa je, recimo, „Informer“ pisao još tada kako je „Soroš/NATO plaćenik“. Imao je u tom trenutku 19 godina.
Vesna Rakić-Vodinelić takođe smatra da bi motiv za privođenje Vujića moglo da bude zastrašivanje, jer je u pitanju „poznati građanski aktivista. To znači da neko iz policije motri na njegove tvitove i koristi svaku priliku da mu zagorčava život. No, ne bih isključila ni čistu glupost“, kaže ona, dodajući da bi se povodom ovog slučaja svakako trebalo obratiti unutrašnjoj kontroli policije sa zahtevom za sankcionisanje onih policajaca koju su priveli Vujića protivpravno, suprotno Zakonu o krivičnom postupku.
„Da li u radnjama policije ima kakvih drugih kažnjivih postupaka, takođe treba proveriti i reagovati prijavom zbog mogućeg krivičnog dela ili prekršaja policijskih službenika“, kaže ona.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Svi Vučićevi izbori
17.april 2024.Đorđe Vukadinović, glavni urednik Nove srpske političke misli
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
“Za građane Republike Srpske bilo bi poražavajuće da im negiranje ratnih zločina bude preovlađujući detalj za političko opredjeljivanje”, kaže za “Vreme” predsjednik Helsinškog odbora iz Bijeljine Branko Todorović. “Valjda mogu vidjeti kuda ih je ta demagoška i šovinistička retorika dovela – u bijedu, siromaštvo, odlazak. Oni moraju shvatiti da vlast takvom retorikom želi da udalji pažnju javnosti od enormne korupcije, nedostatka novca i lošeg funkcionisanja institucija RS”
Fraze „izbora neće biti“ ili „aktivni bojkot“ dobre su za gusle u grupama istomišljenika na društvenim mrežama, ali nisu politika. Ona se vodi neumornom borbom za svaki glas u svakom gradu i selu. Nema drugog načina
Predlog koji se našao u Ujedinjenim nacijama da se proglasi dan sećanja na genocid u Srebrenici aktuelna srpska vlast bi morala prva da pozdravi jer bi time pokazala jasan diskontinuitet s režimom Slobodana Miloševića, koji nije uradio ništa da bi genocid u Srebrenici sprečio. Pa zašto to ne čini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!