Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Da li zbog svojevrsnog pakta o neiznošenju prljavog veša iz kuće ("vrana vrani oči ne vadi", kaže ona narodna) ili nečeg drugog, tek, Nebojša Stefanović je do sada bio zaštićen
Svi putevi vode ka Nebojši. Tako bi se, u najkraćem, moglo opisati sve ovo što se dešava sa aferama u Ministarstvu unutrašnjih poslova vezano za grupu Velje Nevolje, koji je, nema sumnje, imao jaču zaštitu; a malo je verovatno da je to moglo proći mimo znanja bivšeg ministra unutrašnjih poslova, koga Aleksandar Vučić, predsednik njegove stranke, a i države, očinski zove Nebojša.
Posle otkrivanja afere sa „prisluškivanjem“ Vučića, a potom i hapšenja pripadnika kriminalne grupe koja je imala svoje ljude u policiji, na naslovne strane medija došlo je samo ime bivše državne sekretarke Dijane Hrkalović, koja je, prema pisanju tabloida, bila „glavni pokrovitelj“ mafije. Niko od državnih zvaničnika, međutim, nije pomenuo njeno ime. To je činio samo specijalni savetnik ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina advokat Svetozar Vujačić, u čiju radnu obavezu spada gostovanje po jutarnjim programima Pinka, Hepija i Prve televizije, gde pravi društvo analitičarima opšte prakse. Zanimljivo je da ga nema u ozbiljnim, večernjim emisijama, ko zna iz kog razloga.
ZA SADA BEZ IZJAVE
Prosto je nemoguće da Nebojša Stefanović nije pozvan da da izjavu u situaciji kad pozivaju Dijanu Hrkalović, bivšu zamenicu njegovog šefa kabineta, potom sekretara Uprave kriminalističke policije (mesto izmišljeno za nju, na koje je postavljena iako ne ispunjava nijedan drugi uslov osim visoke stručne spreme), a onda i državnog sekretara u MUP, i još uhapse ranijeg zamenika načelnika Službe za borbu protiv organizovanog kriminala, potpukovnika Gorana Papića. I to u trenutku kada ga je Stefanović „preveo“ u Ministarstvo odbrane i postavio za načelnika odeljenja za bezbednost u kabinetu ministra, u tom činu (što je izazvalo revolt oficira, ali to je druga tema).
Da li zbog svojevrsnog pakta o neiznošenju prljavog veša iz kuće („vrana vrani oči ne vadi“, kaže ona narodna) ili nečeg drugog, tek, Stefanović je do sada bio zaštićen. Prvi je upro prstom u njega Papićev advokat Branislav Tapušković tražeći da se sasluša u svojstvu svedoka u slučaju naloga za vraćanje automobila Belivukove desne ruke Marka Miljkovića.
Tapušković je medijima ispričao, a čitao je i delove iskaza u kome Papić tvrdi da ga je Stefanović zvao telefonom u aprilu 2020. godine i objasnio mu da Miljkovića, koji je tada bio zadržan u beogradskoj policiji, sasluša SBPOK, da to učine profesionalno, efikasno i da zapisnike sa saslušanja dostave nadležnom tužiocu. Potom je Stefanović ponovo zvao, ljutio se što se Miljković već pet sati nalazi u prostorijama beogradske policije, a još nije saslušan u SBPOK-u. Onda je Papić, postupajući po nalogu ministra, organizovao da se Miljković doveze u njihove prostorije, gde je saslušan u svojstvu građanina, a potom vraćen u Policijsku upravu Beograd. Papić tvrdi da tokom tih razgovora Stefanović nije pominjao nikakav automobil, kao ni on sam u razgovorima s rukovodiocima PU Beograd.
Tapušković navodi da je njegov klijent Sektoru unutrašnje kontrole rekao da nikada nije imao ni lični ni telefonski kontakt sa Belivukom i Miljkovićem, i da je izrazio spremnost da se testira na poligrafu, Vučićevoj omiljenoj spravi za „utvrđivanje istine“ („Kako je počelo, možda Vučić, umesto najavljene fabrike čipova, dovede investitora za fabriku poligrafa“, prokomentarisao je jedan „zaludni“ policajac).
PRESKAKANJE STEPENICA
Čudno je, a to je najbolji dokaz o privatno-paralelnim strukturama u MUP-u, to što ministar zove zamenika načelnika SBPOK. Zašto ne načelnika Uprave kriminalističke policije Dejana Markovića ili Papićevog šefa, načelnika SBPOK Iliju Hodobu, što bi bilo logično, jer je takav sistem rukovođenja i komandovanja? O svemu tome moći će, ako do suđenja uopšte dođe, posvedočiti ta dvojica. Ili, kako to da Papić zove jednog od tadašnjih šefova beogradske kriminalističke policije Milenka Munižabu da mu naredi vraćanje auta? Mnogo je nepoznanica i nelogičnosti.
Ono što je promaklo većini medija, a i samozvanim analitičarima-sintetičarima, ne slučajno, jeste način na koji je Papić (iskusni policajci ga zovu „konobar iz Priboja“) napredovao u službi – za šest godina je od pripravnika „avanzovao“ do zamenika načelnika SBPOK. Mnogi u policiji su time revoltirani, uključujući iskusne operativce kojima je on postao šef.
Penzionisani pukovnik policije Josip Bogić nedavno je u intervjuu Fonetu naveo kako je njemu trebalo 5-10 godina da postane samostalan u radu, tek posle decenije se moglo reći da je iskusan, a da je načelnik jednog odeljenja u tadašnjem UBPOK postao sa 21 godinom staža. Drugi pukovnik je ispričao svoj primer – radio je u beogradskoj policiji, postizao dobre rezultate, imao 30 i neku godinu kada su ga zbog uspeha pozvali na razgovor u Republički SUP, da mu ponude da pređe tamo, što je bilo izuzetno profesionalno priznanje. Pohvale oni njega, pitaju ga koliko ima staža u policiji, on odgovori – pet godina, jer je pre toga radio u advokaturi. I ti ljudi iz Republičkog mu se zahvale i izvine što ne mogu da ga prime pošto je osnovni uslov da imaš bar osam godina staža, i tu nema kršenja pravila, koja su bila jasna, bez obzira na uspehe.
Čak ni u vreme ministrovanja Dušana Mihajlovića nije bilo odstupanja od pravila, kod Dragana Jočića i Ivice Dačića je već počelo, a kod Stefanovića je kulminiralo. Glavnu reč je, naravno, vodila Dijana, žena kojoj niko ništa nije smeo, tvrdi jedan od izvora „Vremena“ iz MUP-a, navodeći da je ona dovela 250 ljudi u razne službe i odseke, uglavnom proverene partijske kadrove sa raznim „sega-mega“ fakultetima.
„A ona sama nije prošla iole ozbiljnu bezbednosnu proveru. Kao partijski kadar primljena je sa dvadeset i nekom godinom u BIA, tamo provela šest meseci, od toga četiri na kursu za operativca, da bi bila prebačena u MUP. Šta je ona mogla naučiti za šest meseci? Ništa. Ali, prirodno inteligentna, obrazovana i beskrupulozna, brzo se nametnula. Da joj je rađena prava bezbednosna provera, nikad ne bi bila primljena u BIA, ali ovako, kad partija naloži, gde ćeš bolje provere“, konstatuje taj izvor.
KLJUČNI ČOVEK
U MUP je, tvrdi on, poprilično rasulo, jer svako strahuje od svakoga, da li će neko iskoristiti priliku da zauzme nečiju poziciju „opanjkavajući ga“ i plasirajući Vulinovom kabinetu izmišljotine kako bi se izborili za funkciju, a neki i amnestirali. Vulin menja ljude, raspoređuje, preraspoređuje, kažu da je zapadno krilo SIV-a, gde se nalazi MUP, sada već prebukirano, puno je onih koji su smenjeni pa dobili fiktivne funkcije – čak se i pomoćne prostorije, ostave za četke i metle, preuređuju u kancelarije.
Kada je „prisluškivanje“ u pitanju, situacija je komplikovanija s obzirom da postoje dokazi, i to čvrsti, za razliku od omiljenog poligrafa. Kada smo već kod poligrafa, Vučić i Vulin su slavodobitno objavljivali da je pet policajaca „palo“ na istom pitanju, a zaboravili su jednu stvar – da ih zbog toga ne mogu ni optužiti, ni otpustiti iz MUP-a, čak ni disciplinski kazniti, jer to samo po sebi ne znači ništa.
Ključni čovek u svemu je bivši načelnik Službe za specijalne istražne metode (SSIM) Dejan Milenković, kome su kolege zbog tog imena i prezimena dale nadimak Bagzi, po kriminalcu „zemunskog klana“. On je, a kolege tvrde da je pošten čovek, istovremeno i u najtežoj poziciji, i svestan je kako je jedini način da se spase zatvora da progovori i postane „svedok-saradnik“. Zašto? Pa zato što je izvršavao usmene naloge Dijane Hrkalović (a izvesno i Stefanovićeve) za prisluškivanje određenih ljudi, i sud mu neće poverovati – sva krivica pašće na njega jer on je kršio Ustav i zakone. Na to ga je, kažu izvori, upozoravao njegov zamenik Tomislav Radovanović, iskusni policajac sa završenom Vojnom akademijom, koji je svojevremeno bio komandant beogradske Interventne jedinice, a potom policijski ataše u Parizu. Radovanović je, tvrde ti izvori, revoltiran svime, odneo diskete sa snimljenim razgovorima kod Vučića. S obzirom da se radi o iskusnom profesionalcu, teško je poverovati da prethodno nije pokušao da ih da ministru, da ga upozori na to, i da je naišao na zatvorena vrata.
Na pitanje kako je SSIM mogla da neovlašćeno prisluškuje, jer se to radi preko opreme BIA, izvor odgovara – lako, nabavili svoju opremu i „otkačili se sa linka BIA“, da ne ostane trag.
A kako su BIA i VBA, koja takođe poseduje zavidnu tehničku opremu, dozvolile da budu prisluškivani Vučić, koga kontraobaveštajno štite, kao i članovi njegove familije? Najkraći odgovor je da to govori o stanju u tim službama, iz kojih profesionalci beže čim ispune uslove za penziju. Oni kojima je penzija blizu, znaju tačno u dan koliko im je još preostalo da rade, kao nekada vojnici u JNA.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve