Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Prvi glavni i odgovorni urednik i jedan od vlasnika i osnivača lista „Danas“, moj prijatelj Grujica Spasović preminuo je u 70. godini, posle duge i teške bolesti.
Naš kolega Mihajlo Kovač juče je napisao da je Grujica „uprkos svim terminološkim novotarijama vremena koje nas je zadesilo, ostao veran antifašizmu i nacionalnoj toleranciji, pa je tako mnoge žustre rasprave umeo da završi pokličem: Smrt fašizmu!“
Meni se opet čini da je podjednako važno da u ovoj prilici pomenem jednu anegdotu iz avgusta 1985. godine. „Bejbi, nema problema, rešićemo“, rekao je Grujica, tada glavni i odgovorni urednik „Duge“, sjajnom tehničkom uredniku ove revije Branku Petroviću, kad su, pred sam početak štampe, ustanovili da imaju ukrštene reči za novi broj, ali ne i rešenje iz prošlog broja. Iskusni urednici znaju da se enigmatičarima ne sme podvaljivati, pa su njih dvojica satima rešavali skandinavku, koju je sastavio neprevaziđeni Branko Polić (1953–2010), jedan od osnivača i prvi predsednik Enigmatskog saveza Srbije. Klinci bi to danas „očas posla“ izguglali, ali Grujica je ipak morao da u dva noću pozove Branka i pita: „Majke ti, koja ti je to reka sa šest slova u Indoneziji?“ On je jednostavno umeo da u svakoj situaciji nađe način kako da od „nema problema, rešićemo“ stigne do konkretnog rešenja!
Ne postoji kolega sa kojim u radnoj knjižici imam maltene iste pečate i toliko godina koje se „preklapaju“ kao sa Grujicom Spasovićem. Obojica smo primljeni za pripravnike u „Večernje novosti“ krajem 1973. godine, na čuvenom konkursu za mlade talente koji je vodio legendarni Jug Grizelj. Grujica je za sva vremena zapamtio i rado prepričavao jedan detalj pre testiranja u velikoj sali na šestom spratu „Borbine“ zgrade, kada je Jug pročitao pet, šest imena i rekao: „Možda ćete vi biti sjajni novinari, ali za vas su intervenisali sa raznih mesta i ja ne želim da na taj način ugrožavam šanse ostalih kolega i značaj ovog konkursa.“
Obojica smo počeli u Beogradskoj rubrici. Grujica je bio favorit urednika Miće Bogdanovića, a mene je zaista volela njegova zamenica Daška Žegarac, tako da nisam odmah najbolje razumeo nešto što mi je već posle nekoliko meseci pripravnikovanja rekao poznati novinar Pavle Pavlović: „Sine, ovo su sve kandidati za novinare, a vas dvojica ste pripravnici za glavne urednike!“ Bilo kako bilo, od petnaestoro „pobednika“ tog konkursa, čak trinaestoro je čitav radni vek provelo u „Novostima“, samo smo Grujica i ja otišli da „Pajino proročanstvo“ ostvarujemo na drugim mestima.
Grujica je prvo imenovan za zamenika, a ubrzo je postao i glavni i odgovorni urednik „Omladinskih novina“, glasila Saveza socijalističke omladine Srbije, koje su za njegovog vakta preimenovane u „Omladinske“, kako su ih svi prepoznavali i uvažavali.
Početkom 1984. godine Grujica je imenovan za glavnog i odgovornog urednika dvonedeljnika „Duga“, čiji su osnivači bili BIGZ i Republička konferencija SSRN Srbije. Ova revija je pod Grujičinim vođstvom utrostručila tiraž i postala jedan od najpoznatijih polemičkih poligona u tadašnjoj Jugoslaviji.
Ostalo je zapamćeno njegovo umeće da sačuva i aktivira stare saradnike, ali i okupi nove, od mlade garde iz omladinske štampe do pravih novinarskih veličina, ne samo iz Beograda. To nije prošlo nezapaženo u slobodnomislećoj javnosti, ali i u onim dogmatskim krugovima, koji su polako raščišćavali medijsku scenu Srbije za svevlašće Slobodana Miloševića, pa je početkom 1987. na jednoj sramnoj sednici Sekcije za informisanje RKSSRNS, tandem Savo Kržavac – Vojislav Mićović, potpomognut tada mladim aparatčikom Ilijom Rapajićem (kasnije imenovanim za glavnog i odgovornog urednika „Duge“), pokazao Grujici baš pravi crveni karton!
Grujica je kasnije govorio kako će jednog dana objaviti knjigu o tim događajima, prvenstveno zbog uverenja da su Ivan Stambolić i ekipa koja je kasnije poražena na čuvenoj Osmoj sednici CK SK Srbije, prvu veliku grešku napravili kad nisu odlučnije podržali ne toliko njega lično, koliko njegovu „Dugu“ kao preteču nezavisnih medija u Srbiji.
Bilo je sasvim prirodno što smo se obojica, istim redom, prvo Grujica a potom i ja, našli u redakciji „Borbe“, u ekipi koju je okupio Stanislav Staša Marinković. „Ono je bila Borba, sve ostalo je posao“, rekao je jednom prilikom naš prijatelj Dušan Vujanić, što ću veoma često citirati kao najbolju definiciju svega što smo u tih nekoliko godina, pa i kasnije, posle Stašine prerane smrti, svi mi radili i uradili u „Borbi“.
Putevi su nam se privremeno razišli u martu 1993. godine kad sam ja imenovan za direktora NP „Vreme“, a Grujica ostao u „Borbi“ do sramnog preuzimanja ovog lista od strane julovskog tandema Dragutin Brčin – Ivan Marković. Nakon toga sa većinom kolega prelazi u „Našu Borbu“, a dve godine kasnije učestvuje u osnivanju „Danasa“, u kojem je glavni urednik od prvog broja, objavljenog 9. juna 1997. godine.
Da pomenem i to da je Grujica Spasović iz „Danasa“ imenovan za ambasadora Srbije u Bosni i Hercegovini, pa se potom vratio u „Danas“ gde se poslednjih godina bavio izdavačkom delatnošću. Knjigu o „Dugi“ nikad nije objavio!
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve