Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Iako vizuelno i uslovno faktografski ukorenjena u ne tako davnu prošlost, ova serija ima dosta toga da kaže o neuralgičnim tačkama i aspektima uvek varljivog sveukupnog, nadrasnog i nadetničkog panameričkog identiteta
Izrazito je zanimljiv i za analizu veoma podatan tok i razvoj karijere Džordana Pila, koji nam je ovde bitan u svojstvu jednog od ključnih autora Lavkraftove zemlje, nove serije iz ponude ponovo kreativno upadljivo razmahanog HBO-a.
Pil je sveobuhvatniju pažnju na sebe skrenuo kao polovina komičarskog dvojca Ki i Pil (Key and Peele), gde je baštinio raspojasano-beslovesni humor sa primesama zauzdane političke korektnosti, da bi samo par godina docnije bio kovan u zvezde na račun onoga što je pokazao režijom horor filma Beži (Get Out). Beži je bio horor po meri preferenci i trpeljivosti mahom glavnotokovske kritike prema hororu kao izrazu, ali su ubrzo i oni suzdržaniji morali da krenu put rafalnih i bezrezervnih pohvala na njegov račun kada je u bioskope stigao njegov odličan zono-sumrakasti (a Pil je oživeo i Zonu sumraka, u TV mediju) film Mi (Us), gde je postalo kristalno jasno da je žanrovski film dobio važnog autora, koji se, uz sve to, domogao pozicija sa kojih može da bira šta će i kako naredno da radi.
Tako je posle Zone sumraka, na manje ekrane nedavno pristigla i serija Lavkraftova zemlja (Lovecraft Country), ekranizacija i u prevodu na srpski jezik prisutnog istoimenog romana Meta Rafa (u izdanju Čarobne knjige). U slučaju ove nove serije iz kataloga HBO-a, Džordan Pil je, uz nezaustavljivog udarnika Dž. Dž. Ejbramsa, jedan od najprepoznatljivijih kreatora ove već sada gotovo pa unisono hvaljene premijerne serije. I zaista – mimo literarnog predloška kao osnove i nekakvog graničnika, Lavkraftova zemlja pred gledaoce donosi Pilov filmski svetonazor, odnosno, ono što su strpljiviji i usredsređeniji poznavaoci i poštovaoci horora kao autohtonog žanra primetili i prepoznali kao već sada potpuno zaokruženu autorsku poetiku Pila u pomenutim filmovima Beži i Mi, te i u njegovom, osveženo-remiksovanom viđenju čuvene Zone sumraka. Naime, serijska Lavkraftova zemlja iznova donosi (moglo bi se već u ovom trenutku to ustvrditi i naglasiti – tipičan pilovski) balans između žanrovske čistote i ideološke osvešćenosti u finoj međusobnoj razmeri, a sve pod krovom višeslojne priče koja funkcioniše i kao smisleno-promišljena angažovana parabola, i kao ekranizacija romana, i kao samosvojan televizijsko-serijski „proizvod“ jasnog žanrovskog belega. Naravno, uz lako primetno prisustvo Lavkrafta i njegovog zavodljivog fantazmagoričnog mraka kao krunskog nadahnuća – i za romanopisca Rafa, i za autore ove vrsne nove serije.
Na planu, nazovimo ga u prenesenom značenju tako, pukopojavnog zapleta, Lavkraftova zemlja kreće od priče o pokušajima mladog američkog tamnoputog povratnika iz rata u Koreji da uđe u trag misteriozno nestalom ocu, da bi uskoro, u društvu svoga strica i devojke koju je doskora gorljivo voleo, naleteo na svet arijevskih okultista, ala, karakondžula i ostalih nemani, a sve to u okruženju lako osetne i vidne rasne netrpeljivosti u Americi tih dana i godina. Za ljubitelje avanturistički intoniranih i postavljenih priča već to bi moglo da bude dovoljno; ali tu na „scenu“ stupa već pominjana višeslojnost, koja priču, ono što je prate, propratna i naknadno pridodata značenja, kao i sveukupno „pakovanje“ usmerava put sveobuhvatnog vibrantnog prikaza uzbudljive identitetske pometnje u intrigantnom društvenom kontekstu, čime stižemo do druge važne kote u priči o idejnoj arhitektonici Lavkraftove zemlje. Ova serija zadovoljava i na tom planu, iako vizuelno i uslovno faktografski ukorenjena u ne tako davnu prošlost, ova Lavkraftova zemlja ima dosta toga da kaže o neuralgičnim tačkama i aspektima tog uvek varljivog sveukupnog, nadrasnog i nadetničkog panameričkog identiteta.
Tu, pak, nailazimo na sijaset fino ukomponovanih i inteligentno pozicioniranih finesa koje su posejane za pažljive gledaoce i/ili one koje u pričama ovog profila idu više koraka dalje u odnosu na brzopotezne i kvazistručne analize viđenih CGI/VFX ukrasa pri prikazu onoga što bi bio prvoloptaški očigledan danak pripadnosti žanrovskom opsegu horora uz melanž fantastike. Po pitanju tih finesa, u Lavkraftovoj zemlji tako zatičemo nisku sjajnih i dragocenih detalja – minimalističke a efektne prikaze zakonski tek privremeno i ovlaš zauzdane netolerancije kada je o integraciji crne rase u dominantni belački poredak stvari reč, teskobe kod afroameričkog stanovništva kada su u pitanju njihove identitetske „neravnine“, otvoren prezir višegeneracijski ekonomski krajnje relaksirane visoke belačke klase, koja uvek može da računa na nežan zagrljaj i otvorenu zaštitu i organa zakona, reda i mira, prema beloj sirotinji, bez obzira što je baš ona počesto i prva i poslednja linija odbrane ako dođe do potresa i korenitijih društvenih promena. Amerika u ovom serijskom viđenju (a ta je dimenzija dodatno naglašena u odnosu na ono što se može naći na stranicama Rafovog romana) zemlja je sveprisutnog mraka, ali i konstantne borbe da se taj mrak zatomi, da se njime ovlada… A premda očekivano prpošni i proaktivistički skočni i preduzetni, glavni junaci ipak su zarobljenici nametnutih klasnih, društvenih i nazovi-identitetskih uloga, iz čijih se mengela ipak ne da tek tako uteći. Čak i u oblandi žanrovski precizno postavljenog i predočenog dela, nametnuta nelagoda ostaje vid represije kojom je lako manipulisati, dok pobeda nad tlačiteljima i u tako obojenoj Lavkraftovoj zemlji nosi utisak silovite transformativne moći. A što ne mora nužno da dovede do srećne završnice (radi se o deset jednosatnih epizoda, serija je u ovom trenutku tek u prvom mesecu prikazivanja, te je prerano za predviđanja glede krajnjeg ishoda).
Kao moguće a skorije analogije i referentne tačke ovde bi mogle da budu navedene serije Američki bogovi (po romanu Nila Gejmena) ili Propovodenik (po grafičkim novelama); međutim, Lavkraftova zemlja je (na dosadašnjem uzorku, naravno) sasvim samosvojan rad, čiji dometi lako prevazilaze i polazne okvire romana čija je ovo ekranizacija. U odnosu na gorenavedene, ova serija se izdvaja i po pitanju lako primetne ambicioznosti, koja očito seže duboko u koren svih iole značajnijih dimenzija ovog dela, ipak skrojenog za širu upotrebu. I upravo ta ambicioznost, baš kao i umerenost pokazana u izradi finog i diskretnog veza na spoju ta dva značenjska pola priče – žanrovskog i ideološkog, čine da Lavkraftova zemlja već sada figurira kao jedan od najuspelijih serijskih radova u 2020. godini, pritom ponosno i zaslužno stajući u red sa Pilovim ranije i u ovom prikazu već navođenim radovima, što se ponajpre odnosi na izvrstan film Mi, a u kome Džordan Pil problematizuje dosta toga o čemu je u nekom vidu i u nekoj meri reč i u ovoj seriji. Američki ogranak horora na filmu je tako, možda i nenadano, definitvno dobio značajnog autora krupnih i sve odvažnijih ambicija. Pitanje je samo koliko su oveštale žanrovske matrice, kao i fanovski doživljaji sveta, kadri da u sebe integrišu jedan tako ozbiljan prevratnički zahvat.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve