Slanje pisma u kome se traži otpis dugova nanose štetu Er Srbiji jer će ostali poverioci početi da traže pare kada vide da je kompanija nesolventna. Takvo pismo može da izazove paniku koja će iovako teško situaciju još više otežati
„VREME„: Poslednja vest je da je Er Srbija tražila otpust 82 odsto duga od Etihada, što je Etihad odbio. Šta će sada da bude sa tim dugom?
PREDRAG VUJOVIĆ: Ukoliko država odluči da spasava kompaniju po svaku cenu, onda će morati da plati. Tu se sad postavlja pitanje – šta treba da plati? Da li samo 51 odsto tog duga, jer ima vlasništvo od 51 odsto u Er Srbiji, ili ceo dug? Pošto ne znamo kakav je ugovor o kreditu, ko je garant tog kredita, kakvi su uslovi plaćanja, kašnjenja, sad samo možemo da nagađamo. Ali, pošto se ni do sada Etihad nije pojavljivao kada je trebalo da nadoknadi razliku između prihoda i rashoda u kompaniji, nego je ta razlika dolazila iz budžeta Srbije, čisto sumnjam da će sada prihvatiti da, na primer, srpska strana plati samo 62 miliona od ukupno 120 miliona dolara, a da ostalo ide na teret Etihada. A to bi, prema vlasničkoj strukturi, tako trebalo da bude.
Ali, oni su i uzeli te pare od Etihada.
Tu je sada velika igra. Etihad je multinacionalna kompanija i sad počinje priča da taj deo kompanije koji je dao kredit otprilike nema veze sa avijacijom, kao i da Etihad avijacija, kada treba da kupi avion, uzima kredit od njih. To je moguće, ali postoji i drugi deo priče. Prvo, to plaćanje kredita nije došlo iznenada. Od 2015. kada je uzet prvi kredit koji treba da se vrati sad u septembru, neko je morao da vodi računa i da kaže – i pre tri i pre dve godine – ljudi, mi moramo da damo 56,5 miliona u septembru 2020. To se nije dogodilo. Od samog starta se ništa nije radilo na temu vraćanja dugova. Neću da insinuiram, ali to mi dosta liči na ono – uzeo sam kredit, a od starta sam znao da neću moći da ga vratim.
Tu bi moglo da se kaže – da nije bilo korone, vratili bismo sigurno…
Korona uopšte nije uzrok toga što Er Srbija ne može da vrati dug i to ne može da bude argument. Onog trenutka kada je neko pre pet godina uzeo kredit, on je trebalo da odvaja pare da taj kredit vrati. To je na godišnjem nivou oko 25 miliona dolara, jer i onaj drugi kredit dospeva samo 10 meseci nakon prvog. Ako niste odvajali ni 2016, ni 2017, pa sve do prošle godine, to onda nema nikakve veze sa koronom. Zar neko misli da bi Er Srbija u ovoj godini napravila plus od 56 miliona dolara za prvih devet meseci 2020. da nije bilo korone? Ne bi, to se vidi ako se pogleda izveštaj o poslovanju od prošle godine. Oni su prijavili neto dobit od 9,5 miliona evra, uz subvenciju države veću od 20 miliona evra.
I dalje tvrdim da je ta kompanija strukturalno pogrešno postavljena od prvog dana, od 2013. Još važnije je da je srpska strana – Vlada Srbije – kao većinski vlasnik ustupila pravo rukovođenja kompanije Etihadu. Ko vodi kompaniju dužan je da obezbedi takvo poslovanje da može da vrati kredit. Ili da kaže: „Ja sam nesposoban“ i da se skloni. A ne može da se sad okrene Vladi Srbije i kaže – ako hoćete nacionalnu kompaniju, isprsite se za 120 miliona dolara.
foto: saša petrović / tanjug
Zar nije Evropska komisija svojevremeno utvrđivala ko rukovodi Er Srbijom i utvrdila da je to Vlada Srbije, a ne Etihad?
Evropska komisija je tražila da u Upravnom odboru bude više članova srpske strane od Etihada. Ali, o menadžmentu kompanije, o svim ključnim mestima – Etihad je odlučivao, oni su dovodili ljude i za to nikog nisu pitali i nisu nikom odgovarali. Setite se kad je (bivši generalni direktor Er Srbije) Dane Kondić bukvalno pobegao u decembru 2017 – posle četiri godine na mestu generalnog direktora niko nije analizirao šta je taj čovek uradio, da li je to bilo dobro ili nije.
Ako sam ja kao većinski vlasnik dao vama kompaniju na upravljanje, ja onda od vas, ako ništa drugo, mogu da očekujem da kompanija posle pet godina nema dug. A ne da se posle pet ili sedam godina suočim sa dubiozom, a taj isti koji mi je dao kredit i koji upravlja kompanijom ne odgovara ni za šta.
Kada je reč o tom kreditnom odnosu, sam način kako je traženo da se najveći deo duga otpiše, bez obrazloženja, toliko je naivan da nemam reči. Pre upućivanja tog pisma bilo je potrebno da se vode ozbiljni razgovori na visokom nivou, a to nije sadašnji direktor kompanije Nejsmit – koji je, uzgred, u ime Etihada vodio i Alitaliju, pa je doveo do bankrota – nego da pregovara neko iz Vlade Srbije, neko ko je učestvovao, npr. Siniša Mali. A ne ovako, pošaljem pismo i kažem da nemam para. Takvo slanje pisma i takav odgovor nanose štetu aviokompaniji jer će ostali poverioci, svako ko ima potraživanja prema Er Srbiji – aerodromi, dobavljači goriva, rezervnih delova… – sad da traže pare kad vide da su ovi nesolventni. Plašim se da takvo pismo može da izazove paniku koja će i ovako tešku situaciju kompanije još više otežati.
Vučić je u aprilu rekao da su posao i plate u Er Srbiji svima zagarantovani, kao i da će Srbija u Er Srbiju ulagati mnogo više zato što sada EU dozvoljava državnu pomoć i dokapitalizaciju.
To sve nema veze sa stvarnošću. EU nije promenila svoju politiku. Ona dozvoljava državnu intervenciju u obliku kredita, sa vraćanjem tih para. Jednostrano davanje para kao grant ne egzistira nigde i tu nije EU ništa promenila. Dalje, to za plate i zaposlenost, ne treba o tome političar da govori, nego direktor kompanije da izađe i kaže da će tako da vodi kompaniju, koja će da izdrži plate i sve ostalo, a da nema prihoda, pa nek kaže i odakle će to da pokrije.
Pretpostavka je da će država da pokrije.
Nije sad samo reč o tim kreditima. Ako je tačno ono što je Zorana Mihajlović rekla u maju, da Er Srbija ima 30 miliona evra gubitke, a pretpostavka je da će do kraja godine imati i 50 miliona, ako država da tih 120 miliona dolara, moraće da da i još 50 miliona da bi održala kompaniju do 1. januara 2021. I šta će onda posle toga da radi?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!