Loader

Komentar dana

Naviknite se na Ruglo – gledaćete ga zauvek

15.avgust,18:01

U naseljenom mestu koje je nekad bilo Glavni grad, u rupi koja je nekad bila trg, pred zgradom koja je nekada bila Glavna železnička stanica, izvestan lik koji nikada nije bio ništa ali je marljivo oruđe u rukama onog koji odlučuje o svemu, nadgleda završne radove pred postavljanje spomenika jednom davnom vladaru, u ime estetike koja je jedva nešto skorija od njega. A ni tada nije valjala ništa. Ili, u prevodu na srpski za one s jeftinijim kartama, to Vesić Goran ponosno pokazuje mesto gde će za koji dan, u delovima, početi da sklapaju gigantsku skalameriju od tzv. spomenika Stefanu Nemanji, u Beogradu, na Savskom trgu, pred zgradom bivše železničke stanice, koja to više nije, jer šta će železnička stanica gradu bez železnice? A koji je, grad, ionako sve manji i svojima i posetiocima sve tešnji i neprijatniji, sve smežuraniji i sve provincijalniji.

Svi koji nešto znaju i nešto znače rekli su već da je tzv. spomenik ruglo i grdoba i tugaljiv primer anahronizma i pompeznosti beznadno lošeg ukusa, i da će biti, već i zbog svoje sumanute predimenzioniranosti, otvorena rana – ni prva ni najveća poslednjih godina, ali nekako ipak najviše ponižavajuća – na telu i duši grada koji je nekada, hajde da se i mi patetično pozovemo na čuveni Lament nad Beogradom br. 2, „bacao svetla daleko“.

Ali, ako mislite da je sve ovo jako loše, mislim da imam još goru vest za sve vas/nas: proći će jednom i taj Vučić, i taj još tajiji Vesić, i sve i svi ćemo proći, ali to Ruglo će ostati zauvek da para nebo nad Beogradom i da se zabada u pogled domaćeg i stranca, dok je sveta i veka. I ona bivša železnička stanica, svakoj pravdi i logici i potrebi građana uprkos, ostaće zauvek bivša, niko je više nikada neće privesti njenoj jedinoj suvisloj nameni, niko neće, uostalom, vratiti železničke pragove tamo otkud su jednom povađeni, na sramotu onih – a to smo skoro pa svi – koji su ćutali dok su vađeni. I sav onaj tzv. Beograd na vodi, koji je izgrađen i koji će još biti izgrađen do kraja vladavine mrakobesnih ništarija, i on će ostati da stoji postojano kano klisurina u večnost, i kad svi već zaborave kako su se zvali opaki paraziti koji su to dali podići kao nekakvu tešku bolest na tkivu grada, bolest s kojom se možda i može živeti, ali nikada više zdrav, nikada više u snazi, nego samo kao invalid, sa štakama i na aparatima. I kojekakve druge invazivne intervencije u srce i u krvotok grada, koje mu bitno, a na gore, menjaju način postojanja, takođe će ostati zauvek, niko ih više nikada neće ukloniti, poništiti, vratiti grad u pređašnje stanje, i svako će naći „dobar“ izgovor za to nečinjenje, ako ga uopšte bude tražio.

Onomad smo se malo smejali sirotom Skoplju, a malo se zgražavali nad njim, nad onim što su poludeli palanački fiškalčić i njegova kleptokratsko-mitomanska družina napravili od tog duši ugodnog grada najdivnijih ljudi u ovom delu sveta. A onda je mala, provincijalna replika tiranina zbačena s vlasti i utekla krijući se u gepeku ili u ženskim haljinama kod Orban-bačija, a njegovu je zemlju preuzela vlast kud i kamo razumnijih, pametnijih i čestitijih ljudi; neke od njih lično znam, i garantujem za njih u svakom pogledu. I, šta je bilo sa Skopljem, nekoliko godina kasnije? Baš ništa. Grad izgleda tačno onako kako ga je Gruevski ostavio, delujući danas kao spomenik vlastitom razdoblju ludila u razmeri jedan prema jedan. Našli su Zaev i ekipa hiljadu i jedan „razuman“ razlog i izgovor da ne učine ama baš ništa u demontiranju jedne ne samo ružne nego i opasne, toksične nakaznosti-kao-sistema, ali svi se ti razlozi svode na jedno: na ništa. I tako su i prošli, baš ovih dana: jedva su, na mišiće i uz pomoć sa strane, nekako zadržali vlast, što jeste dobro, ali i da su je izgubili, i to bi bilo pravedno.

Ako je tako sa Zaevim, visoko kvalitetnim, principijelnim i razumnim političarem za standarde ovog tužnog poluostrva, šta očekujete od pretendenata na nasledstvo nakon kraha ibijevske Vučićeve kneževine otvorene sprdnje s pameću i dobrim ukusom bilo koje vrste? Mislite li da bi se bilo koji Đilas (koji kao gradonačelnik nije imao nikakav načelni problem s projektom Beograda na vodi, izmeštanjem železničke stanice etc.), ili Jeremić ili ne znam ko iz tužnog desnocentrističkog mejnstrima ikada usudio da demontira to nasleđe u konkretnom, javnom prostoru (i da li bi im do toga uopšte bilo stalo)? Mislite li stvarno da neće reći nešto u stilu „dete se rodilo, valja ga ljuljati“? Mislite li da bi bilo koji Boško Obradović imao stvarni problem s estetikom tog kvazispomenika, recimo, i sa svime što iza toga stoji, kao poredak vrednosti? Ili Sergej Trifunović, koji je onomad na sva usta hvalio Beograd na vodi? Mislite li da će se pojaviti neko sasvim drugi i novi, ko bi to učinio umesto njih? A i da se pojavi neko voljan, mislite li da bi mogao zadobiti dovoljno moći da to sprovede u delo?

Sve to što sada rade Beogradu, i ne samo njemu, sve to što nastaje i što se rađa, tu je da ostane, zauvek. Ne zato što je to neki „fatum“ i neki „udes“ i što je negde u zvezdama zapisano da to mora tako – naravno da ne mora. Nego zato što na ovim prostorima nikada oni „bolji“ nemaju snage, odlučnosti, vere, razuma, ukusa, pa ponekad ni pukog vremena, da ozbiljno demontiraju nasleđe onih „gorih“. Zato naposletku uvek ispadne da su im samo čuvari fotelja u zimskom periodu.

Poslednje izdanje

Mogućnost izbora mora da postoji (1)

Podele po dubini Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve