Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Nakon okončanja Igre prestola, HBO je, barem do novog, prekomponovanog naleta zmajeva, štitonoša, ratnika ove ili one mistične fele, otvoreno posegnuo za serioznijim i kreativno prestižnijim i ambicioznijim sadržajima
Kako je sve stvar sinhroniciteta, ukažimo na još jedno zgodno preklapanje – nedavno se i u prevodu na srpski jezik pojavila studija Bog u potrazi za čovekom – duhovna autobiografija Simone Vejl, a iz produkcije i ponude HBO-a i dve premijerne serije u kojima junaci, između ostalog, tragaju i za zaturenom verom u Boga i u ono što on predstavlja.
Mnogo je cenjenih i često uposlenih filmskih reditelja na uzorku poslednjih desetak godina pronašlo barem privremenu sigurnu luku u televizijskoj (serijskoj) produkciji; u tom smislu, reditelj Derek Sijenfrens kreće se po stazi koju su prtili drugi i to je sasvim razumljiv potez. Posebno, imajući u vidu da je nakon okončanja Igre prestola, HBO, barem do novog, prekomponovanog naleta zmajeva, štitonoša, ratnika ove ili one mistične fele, otvoreno posegnuo za serioznijim i kreativno prestižnijim i ambicioznijim sadržajima. Sijenfrensova serija za ovog emitera, I Know This Much is True, upravo je i ukratko sve to – ozbiljna, kreativno artikulisana, ambiciozna. A reklo bi se da ovaj okvir od šest epizoda od po sat i kusur (završna epizoda traje čak 80 minuta) posebno prija Sijenfrensu, koji na filmu obično kuburi upravo sa razmahanom minutažom i upinjanjem da što više toga (na planu ideja, motiva, izraza, stilskih zahvata i ukrasa…) udene u ipak ograničavajući okvir filma koji je pravljen prevashodno po meri buduće/skore bioskopske distribucije.
Već samo po toj osnovi gledano, I Know This Much is True, jeste potpun trijumf, jer Sijenfrans napokon ima dovoljno i prostora i vremena za detaljistički prikaz pipavih i neretko poprilično apstraktnih psihičkih i duševnih stanja svojih junaka. A junaci, zapravo, „junaci“ te povesti su zlosrećni blizanci Domenik i Tomas; Tomas je šizofreničan, sve teže održava sponu sa zbiljom i realnim svetom, a Domenik, i sam na poviše životnih, emotivnih i sveukupnih egzistencijalnih nizbrdica, ipak mora da bude i sigurna tačka oslonca i zaštitnik brata. Sve kulminira u trenutku kada Tomas u javnoj biblioteci samom sebi odseče ruku, ponukan unutrašnjim glasovima, odnosno, Božijim pozivom da pokuša da okaje grehe intervencionizma, ratnog profiterstva i destruktivnosti otadžbine Amerike. Već samo ovo upravo pomenuto bilo bi dovoljno za izgradnju silovite i upečatljive drame krize identiteta, ali se Sijenfrens tu ne zaustavlja, hrabro grabeći u pravcu, kako se na mahove jasno učini, hipertrofirane porodične tragedije sa odrešitom gradacijom i čemera i vidova nesreća na koje može da naleti običan čovek, neznatan i mahom pokoran civil na putu ka kakvom-takvom egzistencijalnom spokoju. Tako se iz epizode u epizodu nižu porodične tragedije, pogrešni izbori, brzoplete odluke, smrti voljenih, tajne kojima ipak nije suđeno da ostanu zakopane, bolesti, jasne naznake ludila na putu bez povratka… Srećom po gledateljstvo, ali i vlastiti autorski renome i pristup, Sijenfrens kao pobednik izlazi iz tog samoiniciranog boja sa čemerom i mrakom iz stvarne dimenzije života, kakvih se ne bi postideli ni, recimo, najturobniji među ovdašnjim crnotalasovskim filmskim klasicima.
A očigledno je da nakon tako radikalnog Tomasovog pokušaja da stupi na put pravde i pravičnosti ni za autore ove serije i njene priče nije bilo mogućnosti za povratak na kotu uprizorenijeg, smirenijeg, uvreženijeg, tipičnijeg, sigurnijeg… Takav početak naprosto je iziskivao pomenuto gradiranje i u stvarnosti spoznatljivih užasa, baš kao što ni potonji tragizam Tomasovog stradalničkog lika (a posledično i Domenikovog, koji već i sam po sebi i sam sa sobom mora da žonglira sa podosta toga zahtevnog i nezgodnog) nije mogao tek tako biti zauzdan i sproveden put snevanog srećnog ishoda. Uostalom, kao što narečena Simona Vejl primećuje u Bogu u potrazi za čovekom (prevela Aleksandra Mančić, objavio Službeni glasnik): „Utvrđena postavka jeste da u svakom fenomenu dolazi do transformisanja energije koje je takvo da, bez obzira na sve, kada se fenomen jednom desi, nema nikakvih načina da se vrati u početno stanje.“
I baš kao što se šestodelna serija podužih epizoda pokazala kao najpodesniji narativni i drugi okvir za scenaristu i reditelja Dereka Sijenfransa, čiji filmovi (a bilo ih je i zapaženih i cenjenih – Blue Valentine, The Place Beyond the Pines) obično pate od narativne zagušenosti i „raspričanosti“, oličenih u već pominjanom i lako uočljivom višku motiva, koji, da stvar bude gora, kod njega ide ruku pod ruku sa tropama tzv. sporog filma, tako je I Know This Much is True u isti mah napokon pravi okvir za podsećanje na glumačke potencijale i posebnost sveukupne glumačke pojave Marka Rafala, koji već dugo gubi vreme i harizmu u superherojskim manje-više budalaštinama. Sijenfrans se, osim toga, ovde znalački poslužio i zahvatom koji i inače često rabi – postupnim i krajnje delikatnim širenjem motivskog opsega priče i uvođenjem novih likova i dramskih rukavaca, čime se stvara i zgodan manevarski prostor za niz drugih, takođe uspelih glumačkih kreacija (Rouzi O’Donel, Imodžen Puts, Ketrin Han, Arči Pandžabi, Rob Hjubl, Džulijet Luis, Melisa Lio, Brus Grinvud…) i glumačke saigre ostalih sa vidno nadahnutim Rafalom. Jedina iole validnija i krupnija zamerka ovoj vrlo dobroj seriji sa pričom na relevantne teme i uz filmsko pakovanje istih (uključujući fino iznijansirani kolorit diskretno zrnaste slike) mogla bi da bude posve izlišno prisustvo naratora iz off-a, a koja već u drugoj epizodi zapada u zamku samodovoljnog manirizma.
Na drugoj strani, u slučaju serije Peri Mejson, takođe iz najnovijeg HBO-ovog kataloga, već negde pri sredini druge epizode upada u oči upravo suprotno – manjak materijala; naime, na dosadašnjom uzorku i viđenom u njoj, za novog televizijskog Perija Mejsona svakako bi bilo bolje da je pred gledaoce došao u vidu filma nešto kabastije minutaže. Iako je sama misterija, koja se plete oko istinskih otmičara i ostalih učesnika u zaveri u kojoj je nastradalo kidnapovano odojče, dovoljno maštovita i vešto isprepletana i znalački ispripovedana, i uprkos nekolicini bočnih podzapleta, tu naprosto nema dovoljno građe i pokrića za osam jednosatnih epizoda. U nekom trenutku priča zapada u vrtlog ponavljanja i pojašnjavanja već dobrano jasnog, dok taj ciljani sporovozniji izraz stupa u čeoni sudar sa konsekventnim izrazom kanonskog noir žanra, koji je ovde odabran za opšte ruho.
Ali, da stvar malo zabasa i u vode paradoksalnog, gorepomenuto nije osnov za tvrdnju da je novo viđenje Perija Mejsona kreativni/autorski promašaj, jer on to nikako nije i ne može biti. Peri Mejson je zreo i osoben televizijski rad, u kome se „osvežavanje“ nije zadržalo u dimenziji puko pojavnog i površno-vizuelnog; Peri Mejson je u viđenju za 2020. godinu iz ondašnjeg, suvoparnog i tipskog sudskog ruha preveden u vode punokrvnog i sočnog noira, pa još i u eru koja je bila zlatno doba za procvat priča upravo tog (promišljenog i inteligentnog) mračnjačkog tona i profila. A upravo je to, čini se, u samom korenu primetnog nesporazuma sa dobrim delom i kritike i publike – od Perija Mejsona, kakvog su upamtile generacije i generacije američkih konzumenata serijskih sadržaja ostao je tek okvir nepokolebljivo-neustrašivo-dovitljivog istražitelja, dok je sve ostalo preinačeno u skladu sa novoizabranim noir štihom. To jeste sasvim legitiman autorski zahvat i izbor, tim pre što krajnji ishod čini na čast i liku Mejsona, i ponudi HBO-a, i baštini noir-filma kao vodećeg nadahnuća.
Tom, reklo bi se, radikalnom promenom suštine po pitanju tona izgubio se lahorast obrazac ranijih radova na ovu temu, ali se zato dobilo na zaumnosti i dodatnim značenjima, kao i na prikazu sveta koji posle rata mora da vaskrsne i krene dalje, a teret preživljenog užasa i dalje počiva na leđima i ramenima većine unesrećenih. Metju Riz (koji je u poslednjem trenu odmenio Roberta Daunija Džuniora) je savršen odabir za tumača tog lika, ovde određenog i nevoljnim preispitivanjem nestale vera u Boga koji dopušta takve užase, a odlično mu pariraju i Džuiljet Rajlens, Džon Litgou, Tatjana Maslani, Lili Tejlor, Šija Vigam, Robert Petrik; tome treba dodati izvanrednu rekonstrukciju ere, kao i hrabro posezanje za grafički naglašenijim nasiljem ili njegovim posledicama. Tako da, i mimo tog upadljivog povremenog praznog hoda na planu zapleta i priče u širem smislu, Peri Mejson jeste vredan televizijski rad koji čak transcendira u pravcu viših sfera, a ovde navedimo ono na šta je Igor Mandić podsetio negde pri sredini svojih čuvenih Principa krimića (objavila Mladost, 1985. godine): „Još i danas radije čitam Crnu seriju nego Wittgensteina – zapisao je negdje u Riječima Jean-Paul Sartre…“ A upravo ovakav Peri Mejson može da ukaže na makar deo privlačnosti noira i u doživljaju onih uz koje zgodno ide ta sintagma hiperintelektualca.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve