Poslednjih sedam dana pokazali su da je između režima devedesetih i ovog sada najneuporediviji jezik kojim se Vučić i njegova političko-pretorijanska garda obraćaju građanima. Tek u tom domenu stižemo do one često ponavljanje teze da je Milošević bio pravi "gospodin" i "državnik" u odnosu na Vučića
Koliko god ih poredili, režimi Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića praktično su neuporedivi. Različita su vremena, okolnosti, „krediti“ iz prošlosti, ali razlika je pre svega u ličnostima nekadašnjeg i aktuelnog predsednika: kakav-takav, onaj prvi bavio se pre svega svojim političkim, na nacionalizmu i zločinima baziranim ambicijama, dok će se o drugom i njegovoj podsvesnoj želji da terorišući državu i građane zaleči neke svoje intimne rane, jednog dana verovatno pisati u udžbenicima posebne vrste.
Isto toliko neuporedivi jesu i protesti protiv ovih vlastodržaca: za razliku od Miloševića, čija je policija bila brza na „okidaču“, pendreku i vodenom topu, Vučić svoju teško pušta da mlati i „reaguje“. Ipak, baš kao što je i trenutno aktuelni suzavac drugačiji i jači od onog iz devedesetih, tako je i divljanje Vučićeve policije ne samo incident, već doživljaj za pamćenje.
Poslednjih sedam dana pokazali su, međutim, da je između te dve neuporedive epohe najneuporediviji jezik kojim se Vučić i njegova političko-pretorijanska garda obraćaju građanima. Tek u tom domenu stižemo do one često ponavljanje teze da je Milošević bio pravi „gospodin“ i „državnik“ u odnosu na Vučića.
PODIVLJALI PORTPAROLI
foto: rade prelić / tanjug…i A. Brnabić
Nije to, naravno, ništa novo. Za takav zaključak trebalo je samo posmatrati preobražaj Ane Brnabić, koja je u početku bila nazivana „fikusom“, a vrlo brzo postala osoba verovatno najotrovnijeg jezika u aktuelnoj vlasti i sasvim sigurno jedna od najomraženijih javnih ličnosti. Nema potrebe podsećati na njenu sramotnu izjavu o genocidu u Srebrenici ili npr. skandalozne izjave o medijima i pojedinim novinarima. Dovoljno je prisetiti se nedavne posete Novom Pazaru i ponašanju prema ženi kojoj je majka umrla od kovida dan ranije, ili prema unesrećenim ljudima koji su joj zviždali dok je pokušavala da održi propagandistički govor ispred bolnice. Dovoljno je zapravo gledati je i slušati gdegod se pojavi i samo sa setom konstatovati da u „Slobino vreme“ takvih portparola vlasti jednostavno nije bilo. Za bruku sličnu Brnabićkinoj bili su zaduženi Mira Marković, Ivan Marković i, gle slučajnosti – današnji ministar odbrane Aleksandar Vulin: sve perjanice JUL-a koje građani s vremenom više nisu ni posmatrali kao uravnotežene političare.
Ove sedmice, međutim, Anu Brnabić je svojim ponašanjem zasenio onaj koji joj je i inače najoštrija konkurencija, a koji je ovaj put još jednom potvrdio svoju suverenu nadmoć u ponižavanju ljudi čije mu se mišljenje ne dopada, ko se usudio da mu se suprotstavi ili ko ga naprosto ne smatra nepogrešivim božanstvom.
Tokom „obraćanja“ 8. jula, nepuna 24 sata posle prvog talasa protesta pred Skupštinom, predsednik Srbije konstatovao je najpre da su tim okupljanjem dirigovali „ekstremisti, desničari i oni koji za sebe tvrde da su profašistički orijentisani“. Nešto kasnije objasnio je da je grupa mladića koje je policija podigla sa klupe na kojoj su mirno sedeli i prebila ih pred kamerama – ranije te večeri učestvovala u napadima na policiju. Najgrublji je ipak bio u napadu na Petra Đurića, demonstranta koji je u suzama uzvikivao: „Ovo je za tebe, ćale“, i tako postao instant zvezda protesta. Alergičan na svakog koga samo okrzne svetlo reflektora (pored njega živog), konstatovao je kako dečko laže da mu je otac preminuo čekajući na respirator i da je ranije bio problematičnog ponašanja. Đurić je potom na društvenim mrežama objavio umrlicu gde se jasno potvrđuje da predsednik ne govori istinu, ali – bilo je već suviše kasno.
Svedoci Slobinog vremena neka se prisete da li bi „balkanski kasapin“ (kako su ga opravdano zvali), neosuđeni ratni zločinac, čovek koji je čitavim generacijama uništio život, a Srbiju doveo ne na rub već na dno propasti, ikada sebi dozvolio da se spušta na taj nivo da se bavi NN građanima, da javno čita izveštaje službi i kao seoska posvoduša olajava koga stigne.
No, to ipak nije bio vrhunac večeri, pošto je predsednik istinski zablistao tek na kraju, u jednočinki sa svojom medijskom savetnicom Suzanom Vasiljević. Kada je kolega sa N1 prekinuo jedan od njegovih monologa, insistirajući da dobije odgovor na pitanje koje je prethodno postavio, u sve se umešao glas Suzane Vasiljević koji počinje da objašnjava da „ne prekidate predsednika“ i da je ovo „obraćanje, a ne konferencija (za medije)“. A onda reflektori skreću ka glavnoj zvezdi.
„Suzana, Suzana, …da Vam kažem nešto….“
„Da….“
„Na nepristojnost morate da se naviknete, to je deo našeg posla.“
„A vi“, obratio se novinaru, „slobodno radite svoj posao. I štogod ste nepristojni, nevaspitani, nemojte da se sekirate. Ja mislim da je to dobro, da ljudi tako uvek mogu da vide razliku između pristojne Srbije i one koja to nije.“
JEZIČKA KORONA
Kad smo već kod Suzane, i ona je prethodne sedmice blistala jače nego inače. Najpre je koleginica Biljana Stepanović na društvenim mrežama objavila fotografiju srpskih studenata u Parizu koji su Vučića dočekali transparentima tipa „Ti si kovid Srbije“ i „Ovo je za Ćaleta“, uz tekst „Srpski studenti i doktoranti sačekali Vučića ispred rezidencije ambasadora u Parizu“.
Odgovarajući direktno na to, obično tiha i smirena savetnica pokazala je (poslovično oštre) zube. Uz fotografiju na kojoj Vučić stoji uz klavir i pijucka konjak sa francuskim predsednikom, napisala je nešto skoro nadrealno: „Dočekali ga možda, ali malo sutra (pa smajli kojem suze liju od smeha). Čekaćete vi deco još malo. Trenutno sa Makronom sluša kompoziciju Claude Debussy’s Reflets dans l’eau.“
Desetak sati pre toga, Vučić se – kao da mu nije dosta – građanima obratio ni manje, ni više nego iz aviona kojim je leteo ka Parizu. I opet smo imali situaciju kakva se ne pamti. Obraćajući se kroz osmeh Srbiji koja je prethodno veče plakala pod ko zna koliko patrona suzavca i bespomoćno štitila bubrege od pendreka, predsednik je demonstrante opisao kao gore od „fašističkih jedinica“, uz ohrabrujuću preporuku: „Molim samo naše ljude da se ne suprotstavljaju batinašima, to ćemo raditi mi kao država. Radićemo i pobedićemo! Sačuvaćemo mir za našu zemlju! Predaja nikad nije bila opcija! Ja sad letim za Pariz da se borim za našu Srbiju! Vidimo se uskoro! Srbija pobeđuje.“
Ovaj patetični nastup zaslužuje dublju analizu, ali za ovu priču dovoljno je samo da se zapitamo o kome to govori Vučić kada pominje „naše ljude“, a o kome kada kaže „batinaši“. I zašto „mi kao država“. Koji ste to „vi“? Zar svi mi nismo država? Da li smo na tragu onoga „Država, to sam ja“, koje je, navodno, izgovorio Luj XIV obraćajući se parlamentu?
Nezapamćeni bezobrazluk nastavljen je i na domaćem terenu. Valjda ohrabreni ovom kolektivnom jezičkom orgijom na državnom vrhu, oglasili su se oni koji bi trebalo da su položili lekarsku zakletvu i koji ni u snu ne bi smeli da diskriminišu ljude – posebno ne one koji godinama plaćaju kojekakve doprinose kako bi mogli da se leče ako ustreba.
Najpre je radiolog Gradimir Dragutinović u televizijskom nastupu najavio da neće da leči učesnike demonstracija: „Neću da lečim one koje je tukla policija, neki ih leči njihova mama.“ Svega desetak sati kasnije, direktor Doma zdravlja Palilula Aleksandar Stojanović je u razgovoru za Jutarnji program TV Prva objasnio da na kovid testiranje dolaze i „ljudi koji noću demonstriraju protiv svoje države“, a koje on prepoznaje na osnovu toga „kako izgledaju“ i na osnovu „intuicije“. Ipak, za razliku od Dragutinovića, Stojanović je odlučio da bude milostiv i da će svi oni biti primljeni „bez obzira na to“.
Sav ovaj užas dogodio se samo tokom jedne (1) sedmice, u periodu od 8. do 14. jula. Ako se to ima u vidu, ostaje nada da niko ne vodi nekakav „dnevnik uvreda“, u kojem bi na jednom mestu zauvek bila zabeležena njihova bruka i naša nemoć.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Možemo u nedogled da naglabamo šta bi bilo da je bilo. Politička realnost je, međutim, da je ideja bojkota propala. Najgore bi sada bilo da njeni pobornici miniraju kampanju onih koji na izbore izlaze, samo da bi dokazali da su bili u pravu. U Beogradu. Jer u ostatku Srbije ni bojkotaši ne pozivaju na bojkot
Svako ko išta zna o aktivnom opozicionom delovanju mora se čuvati ocena poput „trojanac“ ili „Vučićev čovek“ – najveći broj tih ljudi platio je ogromnu cenu svog političkog angažmana. Zato bi najgore bilo da oba krila podeljene koalicije umesto sa naprednjacima započnu uzajamni obračun
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!