Recept iz života
Gnječena salata od kupusa
Banuli su nam mrtvi gladni, a ničeg u kući. Imamo grapu, odlično crno, masline, neke sireve i još nekoliko gluposti tipa sladak kupus, i beli i crni luk. Evo šta je ispalo
"... Kać, selo moje malo postoji samo još u ovoj knjizi i u snovima i sećanjima moje generacije. Njega tamo više nema. Ima neko drugo selo, veće i lepše, ali nije moje" (Đorđe Randelj, Patetična simfonija detinjstva, Prometej)
Knjiga Đorđa Randelja Patetična simfonija detinjstva može se čitati i kao humoristički roman, i kao bedeker kroz Kać kojeg više nema i kroz bitne topose jednog odrastanja, i kao panoramski prikaz nekadašnjeg detinjstva i nekadašnjeg deteta, kojem odrasli pripovedač (onako ispotiha, kao da neće) „vadi mast“, osvetljavajući komični nesklad između onoga kako to dete sagledava svet i onoga što on sad „kao veliki“ zna (ili misli da zna) o tom istom svetu i ljudima. Priče o vremenu, ljudima, čudima nepoznatog i velikog sveta nanizane su na onu nevidljivu nit koja vezuje nekadašnjeg Đoku popinog – majkinog princa i glavobolju, tragača za čudima, zaljubljenika kojeg voljena istuče nasred školskog dvorišta, letača na „slatkoj ptici mladosti“ – i odrasloga Đorđa, novinara, pisca zaljubljenika u knjige, koji, pripovedajući, traga za nekadašnjim sobom.
U tom nekadašnjem svetu, čija su leta bila beskrajna, a zime prave, kako Bog zapoveda, a ne kako nekakav „poderani ozon“ hoće, žive svi koji su bitni – roditelji, sestra, majkica, uja, rođaci, komšije i drugovi. Stranci koji, takođe, naseljavaju tu planetu detinjstva nisu ovi sadašnji, belosvetske od moći pijane starkelje, rušitelji mostova, klovnovi s bojenim kosama koji mogu jednim potezom uništiti svet, pobednici izbora i rijalitija, selebritiji (malo gadnijih reči od ove znam), koji iz našeg života polako isteruju stvarno važne i bliske ljude. To su, zajedno, Karl Maj, Zen Grej, Henrik Sjenkjevič i Stanislav Staša Tarkovski i Nela Raulson i, naročito, glumci, zapisani na plakatima po engleski, a pročitani „po naški“: Kirk Douglas, Grace Kelu i „najjači čovek našeg detinjstva“ Steve Reveres.
Randelj svom čitaocu, pogotovo onom (davno) odraslom, postavlja neodgonetljivo pitanje: je li to nekad i sad, uopšte, isti svet? Je li onaj mršavi majkin princ s pocepanim plaštom i polomljenim kartonskim mačem, koji se boji gusana i ćurana (mitskih čudovišta svakog normalnog bačkog detinjstva, i ja se do danas više plašim gusana nego zmije) isti ovaj odrasli Đorđe, novinar, putnik, otac? Pripada li istom univerzumu nekadašnji Kać, centar sveta, i London, u koji dolazi gorak, poharan, odrasli pripovedač? Kać je mitsko i mitizovano rodno mesto „šesnaesterac države i šesnaesterac celog našeg sveta […] jedina planeta“.
Portreti roditelja, ocrtani posredno, prevashodno kroz odnos prema dečaku, bitan su deo tog nekadašnjeg sveta. Otac, prota Jevrem, povezuje prostor kuće, crkve, učionice u kojoj predaje veronauku, on je dominantna figura u prvim odlascima u grad, pouzdani pratilac na „prejezovitom“ putovanju na platformi „londonera“, spratnog autobusa, prisutan je i kao ona nevidljiva ruka koja mladog studenta teologije, umesto na Zvezdinu utakmicu, vodi u zoološki vrt. Iza službene uozbiljenosti i zvanične zakopčanosti prote Randelja, koji ne pije i ne puši pred parohijanima, svakoga jednako pozdravlja i uvek vodi računa o dostojanstvu svešteničkog čina, prozire se kao iza prosenjene maske vedar, nasmejan, uravnotežen lik. Jedan od onih ljudi koji su u svom životu na svome mestu, zadovoljni onim šta je i koliko je Bog dao, vedri delatnik na vlastitoj životnoj njivi, pouzdani oslonac bližnjima. Duhovit i vedar, on s osmehom prihvata sinovljeve mangupluke i bez velike drame rešava, recimo, pitanje hoće li njegov mezimac, iako je sve što mu treba u životu već naučio, ponovo najesen krenuti u školu: „Nemam pravo glasa“, kaže tata i pritom se samo smejulji. Tiho, da me i ne obruka, jer je svakako svestan da me je već, ako ne razočarao, a ono bar pecnuo ili jako najedio. Nasekir’o.“ Upravo on svog radoznalog sina kroz šalu upućuje na traganje za nizom važnih odgovora: Piše li baba Stana Novinarka (a novinar je u našem detinjstvu mogao biti samo onaj ko novine prodaje, kao što je filmadžija bio onaj ko pušta filmove) sve tekstove u novinama, i kako stigne na sva „mesta događanja“? Kako antipodi ne padnu sa matere Zemlje kad, nasuprot nama, vise naglavačke? To jest, ako je Zemlja stvarno okrugla, a ne, kako se lepo vidi, ravna k’o tepsija.
Ipak, dominantna figura tog nekadašnjeg kaćkog detinjstva nije otac već majka Đurđinka. Štaviše, jedino ona je nepromenjena, s istim neopozivim autoritetom, prešla preko vremenskog jaza: „eno je moja mati, na Limanu, živa i zdrava i sa memorijom zlopamtila“, „ima tu majku Đurđinku koja ga svaki dan na Limanu dočeka i preslišava i kontroliše ko malog“. Majka Đurđinka ne pripada ovim modernim majkama koje se majčinstvu podučavaju iz knjiga, novina, na fejsbuk forumima i internet čet-rumovima. Ona je stroga, uvek zabrinuta zbog svog nestašnog jedinca, koji je nagoni da pije kombinovane praškove, neopozivi je zagovornik škole i reda, legendarna kuvarica i sveprisutna i sveprožimajuća zaštitnička toplina. Ulaze u Selo moje malo i mnogi drugi: duhoviti uja Milenko sa svojim „buvama“; braša Dragomir, koji nikad ne može pokvariti ručak koliko god kolača pojeo.
Tu su i neki Novosađani koje većina zna i uvažava: Duško Đurđev, odnosno Pop D. Đurđev pesnik, sestra Milica, profesorka na Departmanu muzičke umetnosti Akademije umetnosti u Novom Sadu i primadona Opere Srpskog narodnog pozorišta, lekari, putnici, pisci, a, istovremeno, van vremena i nenačeti njegovim proticanjem, svi se oni, zajedno s onim nekadašnjim princem još uvek igraju u sokacima nekadašnjeg Kaća, u koji se ne dolazi zapetljanim asfaltnim putem na kome za bicikl i čeze nema mesta. Do nekadašnjeg Kaća u kome vreme ne postoji, kao ni praznine na klimavim klupama ispred kuća, vodi drugačiji put: „onaj sa drvoredima topola i dudova i belom kukuruznom svilom nad krošnjama i njivama, kao iz Diližanse snova Soje Jovanović“. Tamo će se, kao u Milnovoj Kući na Puovom uglu, dečak koji priča ovu knjigu zauvek igrati.
Banuli su nam mrtvi gladni, a ničeg u kući. Imamo grapu, odlično crno, masline, neke sireve i još nekoliko gluposti tipa sladak kupus, i beli i crni luk. Evo šta je ispalo
Kada je američka kantautorka Tejlor Svift pozvala fanove da izađu na glasanje, među pripadnicima ekstremne desnice počele su da kuljaju teorije zavere o saradnji pop zvezde sa Pentagonom. Ipak, ekonomski uticaj Tejlor Svift je toliko veliki da nije čudno što se Republikanci plaše njenog uticaja na politiku. Pevačica je, pak, dugo krila svoje partijsko opredeljenje
OFK Beograd igraće od ovog leta kao domaćin na stadionu „Kraljevica" u Zaječaru, navodno zbog katastrofalnog stanja Omladinskog stadiona na Karaburmi. A i treba neko da igra na novom stadionu u Zaječaru, koji inače može da ugosti tek srpskoligaški fudbal. Taj i drugi stadioni u manjim mestima bili su opsesija predsednika Vučića
“U Srbiji je možda jedino teže od istoričara biti selektor fudbalske i košarkaške reprezentacije. Svako ima svoje mišljenje kako bi ta Srbija (fudbalska, košarkaška, istorijska) trebalo da izgleda, što je donekle razumljivo i u redu, ali problem nastaje kada prevladaju neznanje, nacionalni romantizam i mit i dnevnopolitička propaganda”
Katarina Mendiondo iz Brazila, unuka Flore Špicer i praunuka Edvarda i Ane Špicer, nekadašnjih suvlasnika Beočinske cementare, posetila je prošle nedelje ovo mesto i zatekla ostatke sjaja vile i dvorca koje su posedovali njeni preci
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve