Izložba
„Magi kao da se rodila sa muzikom u sebi“
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Novi roman Zejdi Smit kroz "feranteovsku" priču o dugom i nestabilnom ženskom prijateljstvu progovara o postkolonijalnom svetu i limitiranosti životnih šansi u njemu
Ne samo u Americi, nego i u Britaniji i drugde po bivšim (?) kolonijalnim silama, ovih nas dana žestoke demonstracije podsećaju na to da su „I crni životi važni“. To jest, životi „crnih“. A šta je sa „braon“ životima? Junakinje novog romana Zejdi Smit Vreme svinga (prevela Irina Vujičić; Arete, Beograd 2019), jedan devojački par po gotovo elena-feranteovskoj mustri, meleskinje su koje odrastaju u multi-kulti Londonu osamdesetih godina XX veka, pa prema prelazu vekova i dalje od toga, proučavajući na svojim i tuđim kožama pedeset braon nijansi i mereći koja je, ipak, svetlija, jer to jeste, ipak, prestižno i važno, u jednom dugačkom istorijskom tranzitnom trenutku, u kojem biti „ne-beli“ možda više nije stigma, ali je i dalje sasvim ne-loše biti onoliko beo koliko je to moguće… I imati takvu frizuru, i akcent, i stil života… Jer, sve se to i te kako računa, čak i u društvima mnogo manje strogo i drevno klasno stratifikovanim od engleskog.
Samo što Zejdi Smit zna, a njene junakinje tek naslućuju, da je pitanje šanse za uspeh – a i stvarno operabilne definicije uspeha, bar do neke mere – na jednoj strani, to jest osuđenosti na autsajderstvo ili makar na tavorenje u (možda) nezasluženom mediokritetstvu, na drugoj strani, klasno barem koliko i rasno, a po svoj prilici i više; i da je to pitanje kulturološko, da je i pitanje obrazovanja, koje je mnogo više od famozne „ćage“: to je pitanje širine i potencijala mogućnosti, vidika, sposobnosti sagledavanja i prepoznavanja načina dobrog samoostvarenja, što je za „(polu)obojenu“ devojku sa polunezgodne londonske poluperiferije zapravo prečica ka izbavljenju iz loše beskonačnosti životarenja u… pa, ne baš nekoj starinskoj potlačenosti, više nekako u neimanju prava na očekivanje da se prebaci sopstvena senka, unapred deprimirajuće nisko postavljena. A to je, to sa obrazovanjem kao faktorom emancipacije, opet jedan jako feranteovski motiv, mada se tu negde srodnosti okončavaju.
Neimenovana naratorka i njena imenovana prijateljica Trejsi unekoliko su tipični izdanci onog Londona u kakvom je, skoro u isto vreme, rasla jedna Neneh Cherry – s tim da je našu Ekstra Nenu njen eksplozivni talenat i scenska harizma (a valjda nije odmoglo ni što joj je ćale veliki Don Cherry, makar u smislu dobrih uzora…) uzneo u visine, dočim su Zejdine junakinje bile pred nešto, hm, drugačijim izazovima. Odrastajući u što disfunkcionalnim što tek prividno i privremeno celovitim porodicama, jedna u „belom“ (Trejsi), a druga u „crnom“ tj. jamajčanskom kulturnom ambijentu (diktiranom od njene ja-pa-ja-majke), a obe zatočene unutar vrednosnog imaginarijuma niže srednje klase sa naraslim ambicijama, obe maštaju o probitku u sanjane Više sfere preko muzike, to jest plesa, i to ne bilo čega što bi bilo generacijski očekivano i tipično, nego uživajući u starinskim filmovima i fred-asterovskim egzibicijama… Odatle i naslov romana, koji bi neupućene mogao zavesti na pogrešan trag. Naravno, dar nije demokratska tekovina koju prijatelji(ce) dele na ravne časti; Trejsi će krenuti putem uspeha, ali će ubrzo biti osujećena a da nikome, pa ni čitaocu, neće do kraja biti jasno „čija je to krivica“ u poglavitoj meri; kao da tu postoji neki zli fatum klasno-kulturne naravi koji ekstraordinarnoj, ali na svaki način nestabilnoj sanjarki nužno potkresuje krila – gde ćemo opet prizvati jednu feranteovsku paralelu, ne zato što ove knjige bilo kako uistinu „liče“, nego što je evidentna strukturna srodnost pozicija njihovih junakinja, mada ih dele i decenije i državne granice i jedan mali engleski kanal, takoreći moreuz. A i nešto razlike u pigmentu; mada su i napolitanski „južnjaci“ neka vrsta braon Italijana, bar sa stanovišta hegemone paradigme, opet klasne, samo maskirane u geografsku.
Kako god, „pući“ će ova naizgled neraskidiva veza na način mutan i naratorki zapravo neshvatljiv, a ona će se naći prvo u muzičkom TV novinarstvu (rani su, „herojski“ dani onoga što znamo kao MTV), a onda će postati personalna asistentkinja tj. „devojka za sve“ razmažene i sublesaste prekookeanske pop dive – Madona je sasvim očigledan stvarnosni model za nju, ali to je manje važno nego što deluje kada se tako napiše – i s njom će proći kroz sav onaj šušur pomalo nadzemaljskog života vrlo diskretno šarmantne pop buržoazije; no, prava stvar nas čeka tek kada Gazdarica – koja u slobodno vreme usvaja crnu decu po belom svetu – reši da se humanitarno angažuje tako što će, uz saradnju (beskrajno nekompetentnih i korumpiranih, dakako) lokalnih vlasti, izgraditi školu u zabačenom selu siromašne (kao da ima drugačijih) zapadnoafričke države. Naratorka je ona koja zapravo dobija zadatak da sve to „odradi na terenu“, a to je za Zejdi Smit prilika da superiorno isprede priču o tzv. kulturnim razlikama i emotivnim srodnostima, o osećanju „postkolonijalne krivice“, ali i površnosti i vetropirstvu dobronamernih belih bogatuna, koji mogu biti u isto vreme i prepredeni manipulanti i detinje naivni izmanipulisani, te o celom onom beskrajno složenom kompleksu odnosa Prvog i Trećeg sveta, gledanih sa jedne vrlo specifične, a opet vrlo zahvalne osmatračnice.
Mnogo je toga htela i započela Zajdi Smit u ovom obimnom romanu, ponekad joj se ti narativni tokovi više sudaraju nego što se prepliću, ali roman ima izvanredno zdravo jezgro, i uprkos svojim nesavršenostima – koje su ga takoreći u taj-brejku koštale statusa jednog od romana koji neizostavno definišu epohu – Vreme svinga je knjiga vredna nepropuštanja, a Zejdi Smit je deo one najbolje tradicije britanskog „postkolonijalnog“ pisma, ne manje esencijalno nego Hanif Kurejši ili Salman Ruždi. Jer, znate kako, i braon životi su važni, a o knjigama da se i ne govori.
Izložba „Magi – Kad krenem ka“, posvećena jedinstvenoj Margiti Magi Stefanović donosi do sada neviđene fotografije iz života članice kultne Ekatarine Velike
Razlog posve nenadanom fenomenu filma "Za danas toliko" Marka Đorđevića, koji je za kratko vreme videlo 41 i kusur hiljada ljudi, je zato što govori prvenstveno o emocijama i načinu na kojima se nosimo sa emocijama kada one nahrupe
Juče je ispražnjen prostor biblioteke „Fontana“ iz istoimenog kulturno-trgovačkog centra na Novom Beogradu, knjige su odnete kamionom, a danas je objavljeno da je to za njeno dobro
Za 6,6 miliona stanovnika, izdavači Srbije objave 12.470 knjiga, a u 1.988 biblioteka, učlani se njih 1.377,797. Na obeležavanje Svetskog dana knjige, osim biblioteka i izdavača, pozvala je i jedna stranka – Zeleno levi front
Grupa „Bajaga i instruktori“ predstavila je svoj kultni album prvenac „Pozitivna geografija“ pre 40 godina u tadašnjem Domu sindikata, a sadašnjoj MTS dvorani. Tim povodom su u nedelju napravili „rimejk“ nastupa, svirajući samo pesme sa debitantskog albuma
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve