Kako da im čovek ne veruje

„Nema vlasti koja ne sluša opoziciju. Ja sam slušao. Imam pravo da slušam. Hoćeš da ti donesem snimke šta se govori o tebi“, rekao je Milorad Dodik poslaniku Nebojši Vukanoviću iz Srpske demokratske stranke.

Šta je bilo poslije? Ništa, pojela maca. Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač kaže da tamošnja opozicija nije prisluškivana, već da je u pitanju Dodikova „parlamentarna igra“, što ovaj spremno potvrđuje. Kako im Vukanović ne vjeruje, podnio je krivičnu prijavu. Međutim, mala je šansa da stvarno očekuje da će od nje išta biti. Jer kad Lukač „na prvu“, bez ikakve istrage i provjere kaže da se Dodik malo zaigrao, sve je jasno. Neće valjda dati ostavku i tražiti formiranje parlamentarne komisije radi utvrđivanja istine…

Isto je i u Srbiji. Doduše, poligraf je trenutno van mode, sve je „na riječ“. Ministar odbrane Aleksandar Vulin izda tako saopćenje protiv Dragana Šutanovca zbog teksta koji je trebao biti objavljen u „Nedeljniku“, ali nije, i onda mrtav-hladan tvrdi da se ne bavi presretanjem elektronske pošte. Kakva crna istraga, kakvi bakrači – onako je kako Vulin kaže!

Inače, on veli i da je u Jovanjicu – najveću plantažu marihuane u Evropi maskiranu u poljoprivredno dobro za organsku hranu – išao da okopava rotkvice. Svom vrhovnom komandantu, jelte, nikad nije spomenuo Predraga Koluviju, vlasnika optuženog za narko-biznis, pa Aleksandar Vučić tvrdi da nema pojma tko je, uopće, taj čovjek iako ga je više puta vodio sa sobom u inostranstvo kao člana privredne delegacije. Što da se radi – predsjednik Srbije zna sve, ali ne i s kim je u avionu. BIA, MUP i pravosuđe uvijek su tu da mu potvrde svaku riječ.

U istom pravcu ide i suđenje poslaniku Miroslavu Aleksiću po tužbi Andreja Vučića. Naime, potpredsjednik Narodne stranke uporno je ponavljao da je prije hapšenja Koluvija telefonirao bratu predsjednika Srbije. No, kako stvari stoje, tužitelj ima čvrst slučaj: Specijalno tužilaštvo za organizirani kriminal izdalo je saopćenje da vještačenjem telefona Andreja Vučića nije utvrđen kontakt sa Koluvijom. I to bi bilo sve – ni slova tko je to radio, kada, gdje, kakvom tehnikom… Prosto, kako da im čovjek ne vjeruje?

Sličnih primjera svaki čitalac može nabrajati koliko želi. Što ih spaja? Upravo potpuno razvaljivanje i podređivanje institucija političkim, materijalno-financijskim i svakim drugim interesima vrha aktualnog režima. Mogu što god hoće – da prikrivaju, zataškavaju, govore neistine, optužuju bez dokaza, podmeću, zastrašuju, prijete… Zašto onda ne bi prisluškivali opoziciju i neistomišljenike jer, kako reče njihov ortak Mile Dodik, „nema vlasti“ koja to ne radi?

A kada smo god toga, bivši ministar kulture Ivan Tasovac upravo prebraja tko od novinara u nezavisnim medijima, pa i u „Vremenu“, nema diplomu… Kako li se samo sjetio i otkud mu podaci?