Loader

Komentar dana

Žutiranje ispod stola

16.maj,17:15

Da li je Demokratska stranka poslednja stranka u ovoj zemlji koja je osnovana iz nekih autentično političkih, intelektualnih i etičkih motiva, i sa nekom koliko-toliko koherentnom ideologijom? A osnovana je 3. februara 1990, u vreme kad je Isus još zemljom hodao. Mada, i to za ideologiju je naizgled malo čudno jer šta je, zaboga, ikada moglo da spoji, na primer, Vladimira Gligorova i Gojka Đoga? Pa zapravo, moglo je: otpor prema represiji jednopartijskog režima. Nevolja je u tome što je njihova tačka povezivanja upravo u tom istorijskom trenutku novog nastanka DS postajala prošlo svršeno vreme, samim tim i politički nevažna. A tačke razdvajanja su postale važne: nacionalizam ili „Evropa“, inividualizam ili kolektivizam, liberalni ili konzervativni model vrednosti, slobodna ili dirigovana privreda, nasilje u ime nekog „višeg prava“ (recimo, etničkog) ili pravo kao osnov svega.

Kako god, čak i kad od nje ne preostane skoro ništa, Demokratska stranka je Nešto, i nije nam svejedno šta se u njoj i sa njom dešava. Nije uvek lako objasniti tu (al)hemiju, ali DS je za trideset godina uglavnom gordog posrtanja uspeo da prenese kroz vreme neku supstancu koja je drugima uporno izmicala – a najupornije baš njenim sopstvenim derivatima. Da nije tako kako jeste, verovatno biste bez prisećajnog napora znali da navedete ime stranke Dragana Đilasa, i stranke Borisa Tadića, i stranke Vuka Jeremića, a ne znate ih ili ih znate tek ovlašno, dok ih velika većina građana ne zna uopšte; o strankama, šta znam, Borka Stefanovića, Slobodana Samardžića ili bilo kojeg drugog „otpadnika“ od matične DS još od preistorijskih vremena Koste Čavoškog i Nikole Miloševića, bolje da i ne govorimo.

Sva ta imena „veća“ su, dakle, od imena svojih stranaka; s druge strane, ime Demokratske stranke „veće“ je od imena bilo kojeg svog predsednika, s uslovnim i tragično specifičnim izuzetkom Zorana Đinđića. Ovo se svakako odnosi i na Zorana Lutovca: anketirajte „obične“ ljude – svi znaju za DS, tek poneko za Lutovca. Dobro, je li to neki problem? Ne bi morao da bude, u nekim drugačijim okolnostima i u nekoj pomalo drugačijoj političkoj kulturi. Problem sa Demokratskom strankom ovde i sada je što se, po prvi put u ovih trideset godina, i sama nekako sve više anonimizuje: još malo pa će njen preostali simbolički kapital prestati da funkcioniše čak i u svojstvu negativnog simbola iz arsenala naprednjačke propagande, jer će se sasvim prorediti ljudi koji još znaju ko i šta to behu tzv. žuti lopovi.

Ta i takva stranka, suočena s prvom uistinu po njen život opasnom egzistencijalnom pretnjom od odumiranja i utapanja u političku irelevantnost i anonimnost, još jednom se žestoko deli, preteći da se raspoluti. A raspolućivanje malenkosti na koje je svedena možda ne bi preživela ni jedna od novonastalih polovina. Blago onima koji su voljni da kupe narativ neke od sukobljenih strana, jer oni valjda – što mora biti utešno – znaju i kako se iz ovako nezavidne pozicije izlazi. Meni, međutim, nije baš uverljiva ni priča stranačkih buntovnika da su Lutovac (kojeg znam kao pristojnog čoveka) i njegovi neki strašni tirani koji ubijaju demokratski duh DS, ali nisam nimalo impresioniran ni mejnstrim demokratskim narativom, promovisanim i od sve opskurnijeg Saveza za Srbiju, da je zahtev da se DS politički emancipuje od puke podložnosti jednom društvu sa neograničenom neodgovornošću u kojem je stranka sasvim zagubila bilo šta nalik na prepoznatljivost, nužno isto što i potmula saradnja s „režimom“. U redu, verovatno neki vuku i na tu stranu – oni najbolje znaju zašto – ali neće biti da će time neko da mi objasni zašto, na primer, Dragoljub Mićunović ili Vida Ognjenović nisu baš presrećni dok nemoćno gledaju utapanje stranke u bezlični miš-maš vođen od nekadašnjih stranačkih otpadnika sve sa njihovim anonimnim strančicama, a ideološki hegemonisan od jednog nesuvislog, nepredvidivog i na mnoge načine opasnog i štetnog desničarskog ekstremiste.

I zato se čini da je besmisleno „navijati“ u ovom sukobu koji može da vodi ka još jednom rascepu: ko god da „pobedi“, mogao bi da iz te pobede izađe manji i beznačajniji nego što je bio kada je u sukob ušao. Možda se u tome krije i odgonetka za koga, to jest za šta bi imalo smisla navijati: za ono što bi Demokratskoj stranci dalo priliku da iznova postane korisna i neophodna Srbiji kao (jaka i postojana) kičma građansko-demokratskog mejnstrima, a ne da tavori kao sektica polupenzionisanih luzera koji se hvataju za guše ili se šutiraju (žutiraju?) ispod stola u sukobima u kojima niko osim njih ne vidi nikakvog smisla.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve