Loader

Komentar dana

Crna rupa

01.maj,11:45

Nije isto, osim što je i tada i sada bilo vanredno stanje, ali ipak ima sličnosti između onih 88 dana bombardovanja i ovoga što se dešava danas. Posle početnog šoka, straha, neverice mozak počne da se navikava, i mnogi se nesvesno navuku na nenormalno koje je postalo normalno. Ima nečeg mračno zavodljivog u tome da ne mora da se razmišlja unapred već samo o sledećem danu, u višku adrenalina koji dolazi od predoziranosti svakodnevnim tragičnim vestima, smenjivanjima apatije i besa koji se pojačavaju što haos duže traje.

Izlazak iz svega liči, paradoksalno, na ulazak u crnu rupu, dublju od one u kojoj se bilo. Adrenalin padne, potrebno je vratiti se onome što se kolokvijalno zove normalan život, mada ni pre vanrednog stanja nije bio normalan, a posle njega će to biti još manje; u glavi je pustoš, i zbog onoga što je bilo i zbog onoga što će biti. Težak je i dug posle juna ’99. svima bio izlazak iz te crne rupe, psihološke, emocionalne i svake druge, teturalo se u očajničkoj potrazi za smislom. Možda je do varljivog pamćenja, ali kao da je bar malo olakšalo to što je ostatak sveta delovao isto kao pre „našeg“ vanrednog stanja, činilo se da postoji bar nešto stabilno za šta se može uhvatiti.

Ovoga puta sličnog oslonca nema. I mnogo stabilnija društva će iz pandemije izaći u šoku i obamrlosti, tek će se pisati knjige i snimati filmovi o tome kakvu je sve pustoš korona ostavila (kad prođe) među ljudima, ne samo u izgubljenim životima. I mada je solidarnosti po svetu bilo, svaka država će se prvo pozabaviti sobom, kako da sama leči tu pustoš i strah koji će iza pandemije ostati.

Hvala BSG vakcini, nebesima koja su se smilovala sirotinji ili pak nečem trećem, u onome što se naziva region Balkana posledice u ljudskim žrtvama nisu bile tako tragične kao u pojedinim zemljama sveta. Samo, pomenuta pustoš se ne razlikuje mnogo, jer i manji udari u krhkijim društvima liče na razoran zemljotres u onim moćnijim.

U državama na Balkanu na pandemiju se reagovalo manje-više slično, uz zajedničku svest da su tim zemljama zdravstveni sistemi ruinirani i da neće izdržati iole jači nalet epidemije do koga, srećom, nigde u regionu nije došlo. Ovde mere jesu bile nešto strože nego drugde, ali nije to ono što je učinilo Srbiju različitom od svih drugih. Ni u regionu, ni šire nema države, osim Kosova (mada se Kosovo pre može nazvati provizorijumom nego državom), gde je politika igrala tako veliku ulogu tokom krize. Pritom, ne radi se o politici koja bi se ticala zdravstvene krize, normalno je da su se u svim zemljama političari pojavljivali i oglašavali, negde manje, negde više.

U Srbiji, međutim, epidemija je od samog početka bila kombinacija bespoštedne izborne kampanje vladajuće partije i borbe protiv korone. Borba protiv virusa je takva kakva je, a kampanja je ista kao i u prethodnih osam godina – neprekidna i brutalna. Metode su ostale nepromenjene, svakodnevno obraćanje podanicima Aleksandra Vučića, ovoga puta u vidu mesije koji spasava svima živote, sam nabavlja respiratore, zove lično bolesnike, uz petparačke priče o ličnoj žrtvi, nespavanju, danonoćnom radu i uz preglumljene izlive žalosti i besa; pa onda hvalisanja kako smo u svemu bolji od svih ostalih, kako nam se svi dive, kako njega, Vučića, svi u svetu obožavaju i cene i sl.; partijski oficiri i vojnici svako oglašavanje počinju zahvaljivanjem i panegiricima velikom vođi, pa razrada njegovih teza i tako unedogled.

Sve u svemu, nije bilo i nema ničeg novog što se nije dešavalo od kada su naprednjaci zajahali vlast, ali situacija je drugačija. Kriza je izazov, gura dole, ali daje i šansu za neko otrežnjenje, solidarnost, biva često da ljudi pred metafizičkim strahom počnu da se preispituju i promene nešto nabolje kod sebe. Ako neko kroz krizu, i to takvu sa kojom se niko u svetu odavno nije suočio, gura na potpuno isti način kao pre toga, to je opasan put sa neizvesnim krajem.

Koleginica Zora Drčelić u poslednjem broju „Vremena“ napisala je da bi Milošević glatko dobio izbore da ih je raspisao odmah posle bombardovanja, iako su rezultati tog bombardovanja u svakom pogledu bili katastrofalni – u pomenutom teturanju pri izlasku iz crne rupe mozak radi drugačije i lakše ga je manipulisati. Znaju to i Vučić i njegovi spin doktori, bio to Beba Popović ili famozni Izraelci koje svi pominju, a niko ne poznaje.

Osam godina je ista taktika osvajanja i držanja vlasti, a osnova te taktike je izmišljanje neprijatelja. U novim okolnostima to je prvo bio virus, pa gastarbajteri, sada se fokus vraća na kukavnu opoziciju koja jedva da postoji i daje glasa od sebe. Jedan dan stidljivog lupanja u šerpe i potegnuti su tenkovi na komarca, eto stranačke mašinerije kako organizuje sumanute bakljade po krovovima uz „Đilase, lopove!“, rafalnih priča o pokradenim milionima i onima koji su hteli da što više stanovnika Srbije pomre od korone, a to su svi koji imaju bilo šta protiv Vučića. Novi izraz je „korona koalicija“, majstori crne propagande laboratorijski spajaju virus i opoziciju, kad su već propustili da na početku nekako smisle da su zarazu doneli Đilas, Šolak, Jeremić, Obradović.

Ali, u ovakvoj situaciji u čemu je poenta izborne pobede same, ma kako ubedljiva bila (a istraživanja pokazuju da će biti)? Ima li smisla sve snage i energiju društva uložiti samo u borbu za vlast, ako je to društvo potpuno razoreno i podeljeno, i baulja u pomenutoj crnoj rupi? Šta kada se ova vlast opet bude legitimizovala na izborima? Šta sa sedam miliona sluđenih ljudi od kojih se u ogromnoj većini strah od virusa već pomešao sa strahom za golu egzistenciju, koji je i ranije postojao, a sada će, s pravom, preći u paniku i očaj? Hoće li priče o Srbiji kao budućem ekonomskom predvodniku Evrope i dalje upumpavanje mržnje među te ljude pomoći da se taj strah prevaziđe?

Posle juna ’99. društvo je skliznulo u još dublji ponor u kome je nasilje postalo ogoljeno, a mržnja potpuno legitimizovana. Rezultat je, na kraju, 5. oktobra ipak bio pozitivan, ali je moglo biti i drugačije. Krvavi obračuni su samo čudom izbegnuti, ali se čuda retko dešavaju. Danas nisu baš onakve podele i nije ono vreme, ali mržnja i bes tutnje ispod površine. Da, delom tutnje i u buci koju izaziva udaranje u šerpe, ali se miris nasilja neprijatno oseća u vazduhu samo u smradu izgorelih baklji, koje tokom policijskog časa na krovovima zgrada pale neki nepoznati momci u kapuljačama, u znak podrške vlastima.

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve