Intervju – Tadija Janičić, slikar >

I andergraund je izduvao

"Da ovdje ukinete mnoge institucije koje se bave vizuelnom umjetnošću, nikakve štete ne bi bilo. Niti bi se to odrazilo na scenu, jer scena gotovo ne postoji"

Tadija Janičić (1980) rođen je u Nikšiću, a Akademiju umetnosti, odsek slikarstvo, završio je u Novom Sadu. Izlagao je puno u zemlji i u inostranstvu, pomenućemo samostalne izložbe "Bajke za nevaljalu decu" Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, zatim "Ljubav u Davosu" galerija Novembar, Beograd, "Pravi se da spavaš" Centar savremene umjetnosti Crne Gore, Podgorica, a od grupnih možemo izdvojiti onu u Studiju "Herman Miller" u Los Anđelesu i onu u galeriji Presence, Le Club des Arts, Palais de l’Europe u Strazburu.

Vrlo brzo dobija status kultnog umetnika. Radovi mu nose duhovitost i oporost. Slobodan Tišma svojevremeno piše da radovi Tadije Janičića slikaju kondomski poredak našeg doba. Janičić počinje karijeru na samom početku dvehiljaditih, u vreme kada svet već više od decenije nakon pada Berlinskog zida živi novu paradigmu definisanu globalizmom. U umetnosti kretanja postaju fluidna, granice među umetnostima postaju fleksibilne, prisutni su kako tzv. novi mediji toliko i stare tehnike. Jednom rečju – eklekticizam vlada. Ako govorimo o najvećem delu našeg postjugoslovenskog terena, ni tad, nepunu deceniju nakon ratova, nismo bili ozbiljno uređena društva, a situacija je slična i danas kada je prošlo četvrt veka od Dejtona: gotovo čitav region živi iscepkano u neprekidnoj tranziciji i privatizaciji koja nikako da se završi. Tokovi novca nisu fokusirani na kulturu.

U tzv. razvijenom svetu institucija Novog mecenata u vidu menadžerskog "dobitnog" ulaganja je novi oblik kretanja kapitala. S obzirom da smo pretkorporativno društvo sa vrlo tankom menadžerskom strukturom, ta vrsta investicija u našem društvu nije prisutna u vidljivoj meri.

To je svet iz kojeg i o kojem progovara Tadija Janičić, a svet koji stvara i kojim nam se obraća govori jasno i glasno. I ne podnosi kalkulaciju i laganje.

VREME: Došao si iz Londona, tvoj rad je izložen u okviru grupne izložbe "Alterego" u Unit galeriji. Kakve utiske donosiš?

TADIJA JANIČIĆ: Otišao sam tamo na poziv kustoskinje Katarine Srnić, ona vodi galeriju Unit, jednu od, mogu reći, boljih galerija u Londonu. Pozvan sam da učestvujem na grupnoj izložbi "Alterego" koja je otvorena 4. marta. Nisam bio na otvaranju, ali sam bio par dana posle toga u Londonu. Na izložbi su uglavnom zastupljeni mlađi britanski umetnici koji su veoma zapaženi na njihovoj sceni. Imponovao mi je poziv na izložbu, znači mi to što su moji radovi izloženi na jednom tako vidljivom mestu i značajnom u evropskom, pa i svetskom kontekstu.

Kod nas nema organizovanog umetničkog tržišta, pričali smo o tome, a jednom prilikom, ima tome već nekoliko godina, izjavio si da čoveka na ovim terenima uvaže tek kad se potvrdi spolja. Da li i dalje tako misliš? I koji je tvoj komentar na izdvajanja za kulturu i na način raspodele novca iz budžeta?

U suštini je tako, ali onome ko se potvrdi napolju ne znači ništa da ga potvrde naše institucije koje su nejake. A što se tiče budžeta za kulturu, bez obzira što je on mizeran, opet smatram da je problem našeg budžeta gdje te pare idu. Za šta se izdvaja? Kao neko ko živi i radi u Novom Sadu mogu da kažem da ovdje i te kako ima para za kulturu, samo te pare idu na pogrešna mjesta. Ima u Novom Sadu puno festivala koji se finansiraju iz grada,koji se finansiraju iz budžeta, a koji su paraziti. Mogu reći da je to postao porodični biznis. Imate festivale koji dobijaju ogromna sredstva za par dana nekog tandrbala.

Kad govorimo o odnosu umetnosti i novca, možemo spomenuti i Evropsku prestonicu kulture Novi Sad 2021. Petar Mirković i ti delite atelje u Kineskoj četvrti u Novom Sadu koja je centralni deo projekta novosadskog EPK. Imali ste i izložbu "Van Gog iz novosadskih kolekcija" koja je bila i vrsta umetničke i društvene akcije kojom ste izrazili negodovanje koje se tiče samog projekta.

Pera i ja smo to pokrenuli iz ličnog nezadovoljstva sadržajem izložbi koji je ekipa EPK Novi Sad 2021 servirala građanima Novog Sada, ne vidim da se u međuvremenu u tom segmentu nešto popravilo, ali iskreno, pitanje je koliko to Novosađane uopšte interesuje. Izložba "Van Gog iz novosadskih kolekcija" je izazvala veliku pažnju javnosti i mi tom akcijom jesmo uspjeli da ukažemo na aktuelne probleme. Kao dugogodišnji žitelji Kineske četvrti borimo se da očuvamo njen umjetnički karakter i da pokušamo da razvijemo neke od potencijala koje posjeduje.

Meni je nekako uvek najtačnija definicija tvojih radovada su to basne bez naravoučenija. Svojevremeno si rekao da dok slikaš životinje zapravo govorite o ljudima, i da ima ljudi za koje je lakše i jasnije reći da su medvedi nego da su ljudi. Kakav je tvoj odnos prema tvojim radovima? Za koje imam utisak da su deo jednog celovitog umetničkog sveta.

Evo vidiš da živimo u vremenu u kojem barem inspiracije ne fali. Da imam pet ruku, ne bih stigao da uradim ono što mi u toku jednog dana prođe kroz glavu. Sa inspiracijom nemam problem.

Karakteristične su i ironija i duhovitost za taj svet koji stvaraš.

Nedavno sam pročitao da ironija i duhovitost govore o nemoći onog ko ih koristi. Stvarno počinjem da vjerujem u to, da je to neka moja nemoć, pa stvari tako predstavljam.

Opet, bar spolja gledajući, po mom doživljaju, deluješ kao čovek koji gospodari svojom sudbinom. Na kraju krajeva, izborio si svoju karijeru i došao do tog statusa zvezde ne samo u regionalnim okvirima.

E, hvala ti ako tako misliš, ali sebe uopšte ne doživljavam ni blizu te tvoje zvjezdice. Ali sam sebi određujem kako ću živjeti i trudim se da me okolnosti, pogotovo u ovoj našoj sredini, ne dotiču mnogo, da me ne skrenu sa kursa koji sam zacrtao. Uspijevam nekako da zadržim taj kurs. Moj način je jednostavan, živim prilično reducirano na potezu stan–atelje. Spartanski.

Slobodan Tišma je rekao da tvoji radovi ukazuju na kondomski poredak sveta u kojem živimo.

Da, to je odlično. (smeh)

Balkan bojsi

Kako doživljavaš poredak koji živimo?

Živimo po principu kako se ko snađe. Pritom ne mislim samo na Srbiju i Novi Sad nego na veći dio Balkana, to je prilično nesređeno društvo. Kao neki mali feudi funkcionišemo, tako da se morate prilagoditi tome, a morate paziti da vas ta sredina ne okrnji, ne kontaminira nekim sranjima. Zato je dijagnoza: kako se ko snađe.

A ako proširimo sliku pa pogledamo Evropu, i ako hoćeš svet?

Generalno sve to srlja gdje ne treba, ali mi je lakše to podnijeti u Londonu ili Njujorku... Govorim samo iz pozicije umjetnika, ne znam kako je u industriji ili privredi... vjerovatno je povezano. A ako govorim iz ugla umjetnika, nemoguće je upoređivati te sredine. To ne možemo ni u jednom momentu dovesti u vezu. Ovdje se sve dešava na ličnom entuzijazmu, ovdje sistema nema. Pričam ponovo za Novi Sad – da ovdje ukinete mnoge institucije koje se bave vizuelnom umjetnošću, nikakve štete ne bi bilo. Niti bi se to odrazilo na scenu, jer scena gotovo ne postoji. Imate ljude koji su zaposleni u tim ustanovama, po kulturnim centrima, muzejima, velika većina njih ne radi svoj posao. To što vidim te izložbice po gradu, to je uglavnom ispod svakog nivoa. Sa druge strane, ovo je sredina koja ne mari za talenat. Ovdje je pobijedio taj palanački folklorni duh.

A kako stojimo sa andergraund scenom?

Mislim da je andergraund isto izduvao. To je bilo aktuelno do dvehiljadite i malo poslije toga. Mislim da je to gotova priča. Možda nisam informisan, možda se negdje nešto dešava…

Kako vidiš svoj rad danas i kako ga vidiš u budućnosti, nakon pandemije?

Kako je počeo policijski čas, poprilično sam inspirisan. Uvijek poraz pretvorim u ličnu pobjedu, okrenem to na neku zajebanciju i pokušavam da isplivam. Dobro se zezam u tome.

A što se budućnosti tiče, ne znam, ne spadam u umjetnike proroke koji umiju nacrtati požar (smeh). Mislim da će se sve vratiti na staro. Vraćamo se na staro već trista godina, ne možemo mi da prebacimo, jednostavno šlajfujemo u mjestu.

Čini mi se da je idealan trenutak za pitanje: šta je sloboda?

Treba se izboriti za slobodu. To je način života. Imate ljude koji u prilično slobodnim društvima ne žive slobodno, i obrnuto – u represivnim društvima žive slobodno.

Kažeš da je priča o kiču deplasirana tema pošto je on sveprisutan i da ako govorimo o našoj sceni pitanje je samo: šta je u trendu?

Što se trendova tiče, naša scena je prilično stupidna i tome su umnogome doprineli kustosi, oni guraju te neke svoje pričice, ali to je sve nebitno.

Šta je ono što je bitno?

Ne klonuti, ne razočarati se, pošto je sredina takva da čovjek može lako da se deprimira i digne ruke od svega.

Da li po tvom doživljaju postoji nešto što bi moglo prokrviti scenu?

To je sve prilično atrofiralo, teško da se išta može prokrviti. Zaostali smo totalno za svjetskim tokovima. Ranije su ljudi govorili: mi smo kulturna margina, a danas, rekao bih, nismo ni to. Kad vam kaže neko da ste kulturna periferija, onda znači da ste dio nekog sistema, da ulazite u neki obzir, ali mi to nismo. Često pričam o tome sa kolegama, pa konstatujemo da smo, kao u seriji "Igra prestola", oni izvan zida (smeh).

za uvećanu sliku desni klik pa »view image«Huligani su opet bili nevaljali

Na koga bi ukazao od kolega, ko ti je važan?

Volim Rašu Todosijevića i smatram da je jedini umjetnik iz ove sredine koji je ovdje i dalje, a koji je napravio nešto sa svojim radom i karijerom (inače se dobro razumijem sa konceptualistima, u tom kontekstu i sa Slobodanom Tišmom, kog smo pominjali). Raša od starijih svakako, a od mladih Aleksandar Denić... Dobra stvar je da ima mlađih umjetnika koji su kvalitetni, samo daj bože da opstanu, da se ne razočaraju i negdje ne skliznu. Ima dosta ljudi iz ove sredine koji po mom doživljaju vrijede, koji su mi interesantni. Uvijek se obradujem dobrim radovima drugih umjetnika.

Posebna priča su nazivi tvojih izložbi. Pomenuću neke meni drage kao: "Pravi se da spavaš" ili "Sve ovo vidim po prvi put".

To su nas učili u osnovnoj školi, ako naiđe međed ti se pravi mrtav (smeh). Zamisli koja je gluma potrebna da se to izvede, to Bred Pit ne bi uspio. Stalno govorim za sebe da sam loš slikar, stalno improvizujem, ali se uvijek izvučem sa nazivom rada. Zato mi je naziv jako bitan, i da nije njega, rad bih mogao baciti (smeh).

Meni se čini da se, otkako imaš sina, pojavio jedan drugačiji pristup stvarima, koji se vidi u tvom radu, kao da pokazuješ neki deo sebe koji je do sada bio nevidljiv, mislim pre svega na seriju sa jelenima.

Hvala ti ako si to primijetila. Sve utiče na čovjeka, posebno je na mene uticalo rođenje mog sina i naravno da to utiče i na moj rad. Inače volim da otkrivam nove prostore u umjetnosti, volim da se mijenjam, pa makar i nagore, ne volim začaurenost u radu. Umjetnik mora da otkriva nove prostore.

Radio si u koautorstvu sa Marinom Marković.

Radili smo seriju radova "Ljubav u Davosu", to se namjestilo na moju raniju fazu. Ne sarađujem puno sa drugim umjetnicima, ali to se baš poklopilo i ispala je dobra saradnja. Nadam se da ćemo dalje razviti tu priču. Ona živi u Beogradu i nije lako organizovati se. Trenutno radim sa vajarom Mićom Stajčićem na jednoj skulpturi koja će ubrzo biti gotova.

Možda se odseliš za Beograd.

Da, dođe mi da se odselim iz Srbije i da se preselim u Beograd.

I šta bi bio tvoj savet mladom umetniku?

Da bježi odavde što prije. Makar za Beograd.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net