Loader

Komentar dana

Niko ne smije biti odbačen

26.mart,10:04

Danas nam mnogo toga treba: kiruške maske, medicinski alkohol, rukavice, respiratori… Ali, više od svega, potrebno nam je uzajamno razumjevanje i solidarnost.

Krenimo od Zagreba, glavnog grada zemlje s kojom nas toliko toga spaja, a dijeli isključivo prokletstvo beznačajnih razlika. Pored korone, Zagrepčane je pogodio najteži potres u posljednjih sto i četrdeset godina. Objave na društvenim mrežama, telefonski pozivi prijateljima i znacima, te razni drugi oblici empatije i podrške, koliko god djelovali simbolično, izuzeno su važni. Kao prvo, pokazuju da je uprkos toksičnoj političkoj praksi sa obje strane, opstalo najvažnije – duboka uzajamna upućenost i povezanost; Zagreb je za Beograd i Srbiju uvijek bio i zauvjek će biti neusporedivo bliži srcu od svakog Londona, Moskve, Pekinga ili bilo kog drugog grada izvan bivše Jugoslavije. I drugo – ako možda i nismo u stanju pružiti konkretnu pomoć, važno je da ljudi u nevolji većoj od naše znaju da nisu zaboravljeni.

Kada je o ovome posljednjem riječ, ne smijemo zapostaviti osobe starije od 65 godina i one u izolaciji. Isto onoliko koliko je bitno da im uz sve potrebne mjere opreza ostavimo namirnice i lijekova na kvaci ulaznih vrata, toliko i da telefonski razmjenjujemo dojmove, brige, bistrimo vijesti ili naprosto – ćaskamo. Samo tako se neće osjetiti izopćeni i odbačeni; samo tako je moguće izbjeći poražavajući osjećaj psihološkog lapota.

Posebno neprihvatljivo je stigmatiziranje ljudi koji su stigli iz inostranstva. Nema ničeg podlijeg i lažljivijeg od optuživanja tih ljudi da šire koronu i da im je, koliko jučer, pucao prsluk za Srbiju. Na stranu to što je od njihovih doznaka živio velik dio zemlje i punjen budžet; na stranu državljanstvo i prava pristekla iz njega – suština je o nečemu drugome. A to je da ukoliko građani Srbije nisu u stanju pokazati solidarnost prema sunarodnicima, prema kome onda jesu?

Dijelenja na nas i one druge podjednako je porazno i kada se radi o socijalno ugroženim kategorijama stanovništva i izbjeglicama sa Bliskog istoka, eufemistički nazvanim migrantima. Niko nije u gorem položaju od njih. Socijali darvinizam i ksenofobija isto su što i fašizam. Ako im sada ne pomognemo onoliko koliko možemo novcem, hranom, odjećom, sredstvima za higijenu i ostalima – kada ćemo? Pogotovo što su mnogi u Srbiji na svojoj koži osjetili izbjeglištvo, beskućništvo, marginalizaciju, bijeda, egzistencijalnu zavisnost… Briga za izbjeglice i ugrožene nedovojiva je od vlastitog dostojanstva i časti.

Na kraju, Vreme je kako i ostale redakcije od Predsjedništva Srbije dobilo kiruške maske kako bi bezbjednije mogli nastaviti svoj rad. Iskreno zahvaljujemo. Ovo, svakako, ne znači da ćemo mi išta promjeniti u svojoj uređivačkoj politici, niti da očekujemo od Aleksandra Vučića drugačiji odnos od dosadašnjeg prema nama i ono malo preteklih nezavisnih medija. Što bi advokati za razvode rekli – razlike su nepremostive. Ipak, govore li maske sa početka pasusada u doba korone izvjesno razumjevanje nije rezervirano samo za istomišljenike? Odgovor na ovo pitanje može dati samo vlast.

Poslednje izdanje

Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije

Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve