Komentar
Nestorović reloaded: Bućkalo za somove
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Hoćemo li se vraćati principima slobodnog društva, ili će nam se vanredno stanje toliko dopasti da ćemo navijati za neku od formi njegovog okamenjenja u večnosti?
Ne znam koliko je ova informacija relevantna, ali ove redove ispisujem sedeći na bolničkom krevetu. Bolnica je, kao i kasarna ili zatvor, svet za sebe, u priličnoj meri izolovan, u njemu važe posebna pravila, načelno „stroža“ nego drugde. Oni drugi, koji nisu u bolnici (zdravi), kasarni (civili) ili zatvoru (slobodni) pripadaju, iz našeg ugla, svetu srećnih i privilegovanih. Sve što mi zapravo želimo jeste da izađemo iz Ustanove i pridružimo se „normalnom svetu“, onom koji vodi tzv. normalan život. Takvo je i moje bolničko i kasarnsko iskustvo; zatvorsko me je, srećom, do sada zaobišlo – što se ubrzo može i promeniti, npr. ako prekršim policijski čas.
Šta, zapravo, pisac u zelenoj pidžami hoće da kaže? Naravno da „privatno“ žudim da izađem odavde i krenem kući, ali sada po prvi put ne znam i ne mogu da budem siguran hoću li napolju biti slobodniji i srećniji nego unutra.
Napolju je, naime, vanredno stanje i vojska na ulicama, a ja, znate, uopšte ne volim vanredna stanja. Zato što su ona, ma koliko neposredan povod za njihovo uvođenje mogao izgledati razumno i opravdano, zapravo pretekst za diktaturu. Ozbiljne su i temeljne knjige o moćima i čarima vanrednog stanja napisane, od Šmita pa nadalje. Može li da bude drugačije? Možda i može, u zemljama duboko ukorenjene demokratije, u kojima ni sadašnje generacije ni njihovi daleki preci ne pamte bilo kakvu diktaturu (vreme okupacije sad na stranu) i u kojima se mnoge ključne stvari i standardi koliko-toliko podrazumevaju. Srbija nije među takvim zemljama, a nije ni bilo koja zemlja našeg okruženja.
O čemu ja ovde govorim? Naravno da ne govorim o virusu korona jer – šta pa ja znam o njemu? Razume se da je važno šta o tome kažu (ozbiljni i nekompromitovani) stručnjaci, a ne kako teče free jazz tok misli nekog kolumniste, ili bilo kojeg drugog laika. Ne pišem, dakle, o virusu i njegovoj ćudi, nego o čoveku i njegovom ponašanju. Ima, naime, indicija da će bar neki od nas pripadnika ljudske vrste nadživeti napad korone, i da nam nekako valja organizovati društvo nakon njega. E sad, hoćemo li se vraćati principima slobodnog društva, ili će nam se vanredno stanje toliko dopasti da ćemo navijati za neku od formi njegovog okamenjenja u večnosti?
Razume se, ni u ludilu ne pretendujem na to da baš ja znam „pravu meru“ između nedopustive nehajnosti na jednoj, i preteranog, gušećeg opreza i restriktivnosti na drugoj strani – bilo da je u pitanju ponašanje pojedinaca ili država i njihovih vlasti. Zapravo, reklo bi se da u ovom trenutku niko ne zna tu pravu meru – svi pipamo u mraku. To je razumljivo i normalno. Ono što je možda takođe normalno, ali meni nije baš razumljivo, a pogotovo ne mogu da vidim kako može da bude dobro i korisno, jeste kad panika postane gospodar naših osećanja, misli, reči i postupaka, i kada vanredno stanje – tretirajte ovaj pojam u najširem smislu te reči – postane ne samo nešto što ćemo, ako drugog izlaza i rešenja nema, kao odgovorni građani da trpimo, nego nešto što prizivamo. Zahtevamo. Potražujemo. I da se, kao vrli kritički umovi, čak ljutimo na „Vučića“ ne zbog možda preterane strogoće i nesumnjive ustavno-zakonske neutemeljenosti nekih od mera koje su stupile na snagu ili se najavljuju, nego zato što to vanredno stanje nije uveo ranije i radikalnije!? Znate, scena u kojoj, recimo, demokratski opozicioni političar ili slobodoumna novinarka ili neki NGO mag traži od ovdašnjih vlasti – pri tome dobro znajući s kojima i kakvima ima posla! – da čim pre uvedu to vanredno stanje i da što drastičnije ograniče što je god moguće više osnovnih građanskih sloboda (da i ne spominjem, da ne bih bio spaljen, da je sloboda uvek tesno povezana s temeljnim pravom na preuzimanje rizika…), mene ispunjava najdubljim nespokojstvom. I čudim se svakome ko nema tu „stomačnu reakciju“. Sve to, bojim se, iznova potvrđuje koliko je kod mnogih tanušna i lako probojna pokorica „demokratskih uverenja“ i koliko je lako postići da neki drastičniji poremećaj svakodnevne životne rutine u njima probudi one koji bi slobodu odmah trampili za sigurnost. Pri čemu će u toj trgovini dobiti garantovanu neslobodu i vrlo krhku i varljivu sigurnost… Baš kao što niko ne može biti siguran da će ovo ekonomsko-političko samoubistvo u koje veliki deo sveta srlja zaista zaustaviti koronu, ali je zato sigurno da će onima koji preteknu učiniti život mizernijim.
Ali, da se vratimo kući. Ne znam koliko vas je, u prastrahu od nevidljivog, mikroskopskog neprijatelja, spremno da zatvori oči pred jednom potencijalno fundamentalnom promenom društvene paradigme koja je na delu. U demokratskom društvu, dakle, političari na vlasti polažu račune građanima. Kad se Vučić, međutim, breca i preti globama, zatvorom i policijskim časom onima koji su po njegovim (prilično proizvoljnim i dnevno promenjivim) merilima nevaljali, ili kad Ana Brnabić krši prste nad „slabom disciplinom građana“, onda je jasno da oni misle da je došlo naopako vreme u kojem ćemo mi da polažemo račune njima. A ako misle da je takvo vreme došlo, zašto, zaboga, mislite da će ikada dozvoliti da takvo vreme prođe?
Hoću da kažem: jeste, korona je ubila hiljade ljudi, možda će ubiti milione. Diktature svih boja, međutim, pobile su i unesrećile mnogo više ljudi nego svi opaki virusi zajedno. Mislite o tome, to bar možete da radite i u svojoj sobi, i pod maskom, i na pustom ostrvu, ili gde god ste već sada.
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Naklapa se o tome ko će biti Brnabić umesto Brnabić, to jest predsednik nove vlade. Zašto, kad je potpuno svejedno
Četvrt veka od bombardovanja, niko ništa nije naučio. U Srbiji smo rešili da jedni drugima pričamo poluistine i svoje žrtve koristimo kao adute u produženom obračunu za „našu stvar“
Goran Vesić je na društvenoj mreži X rekao da je Tito srušio dve zgrade na čijem mestu sada stoji Generalštab jer su ga „podsećale na srpsku istoriju i stari poredak“, a da su ovi koji bi sad da sačuvaju to kulturno dobro isti takvi
Stanimir B. je okončao život zbog zverske torture u ćeliji zatvora Padinska Skela – državne ustanove u koju nikad i nikako nije smeo da dospe. Pravo pitanje zato glasi: gde mi to živimo? Jer Stanimir B. je slika u ogledalu i društva i svih nas
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve