Od lako ćemo do kako ćemo

Jedino predvidljivo kod aktualnog režima u Srbiji jeste njegova nepredvidljivost. Od samog vrha pa naniže, građani su nedjeljama uvjeravani da je korona „najsmešniji virus u istoriji civilizacije“ kako to reče dr Branimir Nestorović. U tom pravcu, ministar prosvjete još je u petak prijetio direktorima škola zbog obustavljanja nastave. A onda je – svega četrdeset i osam sati kasnije – objavljeno vanredno stanje…

Način na koji je to obavio predsjednik Srbije duboko je zabrinjavajući. Koliko do jučer, bagatelizirao je pandemiju, a sada na rubu suza zapomaže, ljuti se na Evropsku uniju i građane te, nadasve, djeluje pasivno-agresivno: svi su krivi osim njega, niko ništa ne sluša i tko zna šta bi bilo s nama da on o svemu ne brine „makar ga streljali.“ Tko se ranije nije uzbuđivao zbog „situacije“, od tog trenutka je počeo.

Šta ovakvo Vučićevo ponašanje govori o njegovom režimu? Uglavnom – da je kontradiktoran, sklon panici, neuvjerljiv, nesposoban da prihvati odgovornost, sa krajnjem niskim kapacitetom upravljanja i još mnogo toga, nimalo laskavog. Također i da on lično ne odustaje od predizborne kampanje, samohvalisanja, nastojanja da svaku, pa i ovu sitauciju iskoristi kako bi cementirao svoju vlast.

Umjesto dramskog nastupa na televiziji u nedjelju, za građane i državne institucije mnogo bi korisniji bio smiren i državnički istup sa jasnim objašnjenjem što ih konkretno čeka u vanrednom stanju. U tom kontekstu, Vučićeva parola „Predaja nije opcija“ više djeluje kao priznavanje nesnalaženja i nesigurnosti nego odlučnosti i znanja što sve treba poduzeti.

Ovdje dvije stvari moraju biti jasne. Prva – poput gotovo čitave Evrope i Srbija se neadekvatno suočila sa koronom. I druga stvar – iako je umjesto vanredne situacije zbog izbora proglašeno vanredno stanje, drugo rješenje nije postojalo. Problem je, međutim, u nečem drugom. A radi se o tome da na vrijeme nije podizana svijest građana o opasnosti od korone, nisu im predstavljane potencijalne mjere u borbi protiv širenja zaraze, niti su osposobljene institucije i vitalni subjekti društva za njihovu primjenu. Zato sada i što jeste i što nije djeluje i suviše malo i suviše kasno.

Najveća žrtva jučerašnje politike „lako ćemo“ i današnje „kako ćemo“ jesu starije osobe. Dobar dio ove populacije vjeruje zvaničnim izjavama vrha vlasti i njihovoj ušećerenoj, samoreklamerskoj slici Srbije u režimskim medijima pa je, preko noći, potpuno nepripremljen dospio u svojevrstan kućni zatvor. Točno je da su oni najugroženiji od korone, ali je činjenica da o stvarnom i nedložnom rješavanju njihovih potreba niko nije vodio računa. Naprotiv, penzioneri sada nerviraju premijerku Anu Brnabić i prijeti im se kaznama samo zato što moraju kupovati hranu i lijekove, odnosno – živjeti.

Što dalje?

„Složili smo se da je situacija s građanskom disciplinom zaista zabrinjavajuća“, kaže Brnabić. Zaista? A što misli kakav su primjer građanima pružili ona i njene kolege iz vlasti nedjeljama prije proglašenja vanrednog stanja? I kakav sada pružaju?