Korona u Potemkinovom selu

Dakle, ovako: u Italiji su milioni ljudi u karantenu, po čitavom svijetu otkazuju se javne i sportske manifestacije, predsjednik Portugala Marselo Rebelo de Sousa je u dvonedjeljnoj samoizolaciji kako bi doprinio poduzimanja preventivnih mjera, a Aleksandar Vučić kaže de će pristati da ga testiraju na korona virus samo ako N1 reprizira dokumentarni film „Vladaoc“. To što je govorio na zasjedanju Američko-izraelskog komiteta za javne poslove kome su prisustvovale i dvije zaražene osobe, njega ne očito ni što ne obavezuje. Naprotiv – duri se poput razmaženog derišta.

Aktualni predsjednik i Prvi Paničar (PP) Srbije za vrijeme poplava 2014. ovim postavlja novi lični rekord u neodgovornosti i bahatosti. Umjesto da vlastitim primjerom doprinese prevenciji kao ključnom elementu u borbi protiv korone, on dezavuira sve što je po tom pitanju poduzeto u zemlji. Ima li ičeg što je više u suprotnosti sa predizbornim sloganom Srpske napredne stranke „Za našu decu“? Kratko i jasno – nema.

Kao i u svemu, Vučića će slijediti glavešine iz njegove stranačke mašinerije uz zdušno podvriskivanje režimskih medija. Svi oni zajedno proglašavaće za širitelja panike i stranog plaćenika svakoga tko ukazuje na opasnost od korone i traži da se i u Srbiji poduzmu mjere slične onim Evropskoj uniji i drugim razvijenim zemljama. Ako se tamo sa neusporedivo boljim sistemom zdravstva od našeg rješenja traže u prevenciji, što li tek nama preostaje? Svaki građanin koji je potražio pomoć liječnika u nekoj od domaćih bolnica zna kako stvari stoje – ovdje nema dovoljno kirurških maski, a kamo li respiratora…

Suočavanje sa realnošću oduvijek je problem za aktualni režim: to em ruši propagandna Potemkinova sela poput kula od karata, em u prvi plan gura struku. Može li se u Srbiji zamisliti da umjesto Vučićevih monologa narod na televizijama sluša konkretne informacije, preporuke i uputstva zdravstvenih radnika; može li itko sebi predočiti situaciju u kojoj odluke donose visokokvalificirani ljudi na bazi znanja i dugogodišnjeg iskustva, a ne jedan čovjek pogleda stalno uperenog na tabelu sa političkim rejtingom? Teško, praktično nemoguće.

I upravo zato što je tako, umjesto podizanja svijesti javnosti o opasnosti od korona virusa i poduzimanju svih raspoloživih preventivnih mjera, imamo razmaženo durenje, rakiju kao cjepivo i infantilnu sprdnju sa najvišeg mjesta. Predizborni mitinzi i izlaznost na glasanje u Srbiji su, slično Iranu, očigledno važniji od zdravlja samih glasača.