Komentar
Nestorović reloaded: Bućkalo za somove
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Urbani je prostor do poslednjeg kvadratnog metra dizajniran sa jasnom idejom o njegovoj upotrebi. Tu šetaj, tu trčkaraj, tu napravi selfije, tu poljubi devojku, tu bleji u reku i razmišljaj o životu. Nema više nedizajniranog iliti degradiranog prostora
Davno sam čitao čudesnu knjigu David Weiser poljskog pisca Paweła Huellea i samo se približno sjećam te priče o nestanku židovskog dječaka u poslijeratnom Gdanjsku, ali je u meni još živ prostor po kojem pripovjedač priče bezuspješno traga za svojim nestalim poznanikom. Zapravo je to duh prostora, duh ispražnjenih skladišta i zatvorenih tvornica, duh nasipa sa kojih se spuštaju pogledi na Sjeverno more, na luku i na brodogradilište, napuštenih kuća, zaraslih dvorišta punih sjenki nekadašnjih žitelja, prigradskih livada koje presijecaju željezničke pruge i prašni drumovi, šumaraka kroz koje se naziru rubovi grada…
No kada bolje razmislim, taj prostor u mom sjećanju i nije toliko Gdanjsk Paweła Huellea koliko su to Ljubljana, Pula i Visoko mog djetinjstva. Čitajući Huellea ja sam, kako to obično biva, Davida Weisera tražio po pulskim brežuljcima, po obalama rijeke Ljubljanice i po blatnjavim seoskim avlijama nadomak Visokog. Pisac me svojim pisanjem nehotice preselio u moje djetinjstvo jer je prostor njegove knjige nosio u sebi nešto meni beskrajno blisko i poznato iako mi se Poljska tada činila dalekom i stranom.
Danas, doduše, ne bih bio u stanju taj prostor prepoznati u gradovima svog djetinjstva, jer dijete prostor poima na posve drugačiji način od odraslog čovjeka. Kao dijete, recimo, nisam razlikovao lijepe od ružnih kuća, bio sam slijep za sve vrste odbojnosti i odvratnosti, ništa za mene nije bilo ni prljavo, ni blatnjavo, ni zanemareno. Dvorišta puna staklenih krhotina, šupe pune dasaka iz kojih prijeteći izviruju zarđali čavli, sve je meni bilo privlačno i drago. Ničeg ljepšeg od nepokošene livade ili nedovršene kuće. Jer crkveno se dvorište začas pretvori u nogometni stadion, ulica se presiječe nevidljivom teniskom mrežom, a u bašči nikne atletska staza.
Kao dijete imao sam neograničenu slobodu kretanja, slobodu posjedovanja prostora. Izaći napolje za mene je značilo ući u današnjoj djeci nezamislivu prostranost. U Ljubljani moj je prostor obuhvaćao čitavo, vrlo rasprostranjeno naselje, a često se širio i van njegovih granica. Kao mali, sedmo-osmogodišnjaci, mi smo prelazili na drugu obalu rijeke, išli kroz selo i penjali se na brdo. Na rubu naselja, odvojena tek jednom većom livadom, stajala je psihijatrijska bolnica, a ispred nje košarkaško igralište, niže prema rijeci nalazio se dvorac čiji su stanovnici imali opasne pse, a sjeverno, prema pruzi, bila je pustopoljina puna građevinskog otpada.
Ljeti, u Puli, moj je prostor kretanja bio i manji i veći istovremeno, neograničen pojmom naselja. Iza samoposluge preko puta bilo je zvanično okupljalište djece, ali to „iza“ moglo je značiti i „ispred“ i „pored“ i „ni blizu“ samoposluge. Kao da tražimo nekog izgubljenog Davida Weisera, mi smo ulazili u tuđe haustore, dvorišta, podrume i skladišta, zalazili smo u puste, slijepe ulice, penjali se na terase, na potkrovlja i na krovove. Ponekad bi tako šireći svoj, zašli u prostor nekih drugih dječaka pa bi dolazilo do teritorijalnih sukoba. Jer je prostor svima nama bio važan i za njega smo se bili spremni potući.
Danas su djeca u svom kretanju krajnje ograničena i to ne samo radi nas, njihovih roditelja koji ih držimo bliže sebi nego što su naši roditelji držali nas. Urbani se prostor u zadnjih tridesetak godina veoma izmijenio. Izgradio se. Uredio se. I dizajnirao. U Ljubljani gotovo da nema više praznog, nenapučenog i nenamjenskog prostora kojim bi djeca mogla besciljno lutati. U naselju u kojem sam odrastao u proteklih je desetak godina sagrađeno pet nemalih supermarketa, nekoliko parkirališta, jedan bike park, veliko dječje igralište i starački dom.
Urbani je prostor do zadnjeg četvornog metra dizajniran sa jasnom idejom o njegovoj upotrebi. Tu šetaj, tu trčkaraj, tu napravi selfie, tu poljubi djevojku, tu bleji u rijeku i razmišljaj o životu. Nema više nedizajniranog iliti degradiranog prostora, prostora koji bi mogla uobličiti dječja mašta. Pa čak da mi djecu i pustimo da kao mi nekada slobodno lunjaju gradom, ona ne bi mogla probiti granice koje su im dizajneri prostora postavili. Jer urbanisti i arhitekti su danas jedini kojima je dozvoljena igra s prostorom, a na svima ostalima je, pa tako i na našoj djeci, da prihvatimo pravila njihove igre.
U toj potrebi da se gradska vreva koreografira, da se gradski život uobliči, a čovjek u gradu uokviri, ima po meni nešto zagušujuće, nešto neslobodno, pa me danas kada prolazim pored napuštene ljubljanske tvornice bicikla Rog i kada kroz vrata zavirujem na njeno neugledno dvorište obuzima neka čudna nostalgija. Odraslome meni taj je Rog iskreno rečeno jedno krajnje depresivno i odbojno mjesto na koje nipošto ne zalazim, ali u njemu ipak prepoznajem prostor kojim bih kao dijete mogao slobodno švrljati i u njemu dangubiti. Samo bih još u Rogu, čini mi se, mogao tražiti nestalog Davida Weisera.
Tvornicu Rog su inače prije petnaestak godina okupirali raznorazni skvoteri i aktivisti koji se od tada uspješno upiru gradskoj vlasti koja bi na elitnoj gradskoj lokaciji rado izgradila nekakav art centar. Rogovci, kako ti skvoteri i aktivisti sebe nazivaju, bore se za zadnje pedlje neuređenog, neosvojenog gradskog prostora. Rog je njihov oslobođeni teritorij, to je njihov prostor slobode. I kad jednog dana gradske vlasti dobiju i zadnju sudsku parnicu i istjeraju iz Roga zadnjeg skvotera, jadni će David Weiser biti zauvijek izgubljen. A zajedno sa njim izgubit će se i ono malo djece što je ostalo u nama.
Doktor Branimir Nestorović predstavio je još bolji i noviji pokret „Mi snaga naroda“ i opet će na izborima glumiti opoziciju. I opet će odneti neke glasove
Naklapa se o tome ko će biti Brnabić umesto Brnabić, to jest predsednik nove vlade. Zašto, kad je potpuno svejedno
Četvrt veka od bombardovanja, niko ništa nije naučio. U Srbiji smo rešili da jedni drugima pričamo poluistine i svoje žrtve koristimo kao adute u produženom obračunu za „našu stvar“
Goran Vesić je na društvenoj mreži X rekao da je Tito srušio dve zgrade na čijem mestu sada stoji Generalštab jer su ga „podsećale na srpsku istoriju i stari poredak“, a da su ovi koji bi sad da sačuvaju to kulturno dobro isti takvi
Stanimir B. je okončao život zbog zverske torture u ćeliji zatvora Padinska Skela – državne ustanove u koju nikad i nikako nije smeo da dospe. Pravo pitanje zato glasi: gde mi to živimo? Jer Stanimir B. je slika u ogledalu i društva i svih nas
Intervju: Miloš Jovanović, predsednik Nove Demokratske stranke Srbije
Ako ne sprečimo krađu, možemo Vučića proglasiti za maršala Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve