Autor

provetravanje >

Gdje ćemo sutra tražiti Davida Weisera

Urbani je prostor do poslednjeg kvadratnog metra dizajniran sa jasnom idejom o njegovoj upotrebi. Tu šetaj, tu trčkaraj, tu napravi selfije, tu poljubi devojku, tu bleji u reku i razmišljaj o životu. Nema više nedizajniranog iliti degradiranog prostora

Davno sam čitao čudesnu knjigu David Weiser poljskog pisca Paweła Huellea i samo se približno sjećam te priče o nestanku židovskog dječaka u poslijeratnom Gdanjsku, ali je u meni još živ prostor po kojem pripovjedač priče bezuspješno traga za svojim nestalim poznanikom. Zapravo je to duh prostora, duh ispražnjenih skladišta i zatvorenih tvornica, duh nasipa sa kojih se spuštaju pogledi na Sjeverno more, na luku i na brodogradilište, napuštenih kuća, zaraslih dvorišta punih sjenki nekadašnjih žitelja, prigradskih livada koje presijecaju željezničke pruge i prašni drumovi, šumaraka kroz koje se naziru rubovi grada...

No kada bolje razmislim, taj prostor u mom sjećanju i nije toliko Gdanjsk Paweła Huellea koliko su to Ljubljana, Pula i Visoko mog djetinjstva. Čitajući Huellea ja sam, kako to obično biva, Davida Weisera tražio po pulskim brežuljcima, po obalama rijeke Ljubljanice i po blatnjavim seoskim avlijama nadomak Visokog. Pisac me svojim pisanjem nehotice preselio u moje djetinjstvo jer je prostor njegove knjige nosio u sebi nešto meni beskrajno blisko i poznato iako mi se Poljska tada činila dalekom i stranom.

Danas, doduše, ne bih bio u stanju taj prostor prepoznati u gradovima svog djetinjstva, jer dijete prostor poima na posve drugačiji način od odraslog čovjeka. Kao dijete, recimo, nisam razlikovao lijepe od ružnih kuća, bio sam slijep za sve vrste odbojnosti i odvratnosti, ništa za mene nije bilo ni prljavo, ni blatnjavo, ni zanemareno. Dvorišta puna staklenih krhotina, šupe pune dasaka iz kojih prijeteći izviruju zarđali čavli, sve je meni bilo privlačno i drago. Ničeg ljepšeg od nepokošene livade ili nedovršene kuće. Jer crkveno se dvorište začas pretvori u nogometni stadion, ulica se presiječe nevidljivom teniskom mrežom, a u bašči nikne atletska staza.

Kao dijete imao sam neograničenu slobodu kretanja, slobodu posjedovanja prostora. Izaći napolje za mene je značilo ući u današnjoj djeci nezamislivu prostranost. U Ljubljani moj je prostor obuhvaćao čitavo, vrlo rasprostranjeno naselje, a često se širio i van njegovih granica. Kao mali, sedmo-osmogodišnjaci, mi smo prelazili na drugu obalu rijeke, išli kroz selo i penjali se na brdo. Na rubu naselja, odvojena tek jednom većom livadom, stajala je psihijatrijska bolnica, a ispred nje košarkaško igralište, niže prema rijeci nalazio se dvorac čiji su stanovnici imali opasne pse, a sjeverno, prema pruzi, bila je pustopoljina puna građevinskog otpada.

Ljeti, u Puli, moj je prostor kretanja bio i manji i veći istovremeno, neograničen pojmom naselja. Iza samoposluge preko puta bilo je zvanično okupljalište djece, ali to "iza" moglo je značiti i "ispred" i "pored" i "ni blizu" samoposluge. Kao da tražimo nekog izgubljenog Davida Weisera, mi smo ulazili u tuđe haustore, dvorišta, podrume i skladišta, zalazili smo u puste, slijepe ulice, penjali se na terase, na potkrovlja i na krovove. Ponekad bi tako šireći svoj, zašli u prostor nekih drugih dječaka pa bi dolazilo do teritorijalnih sukoba. Jer je prostor svima nama bio važan i za njega smo se bili spremni potući.

Danas su djeca u svom kretanju krajnje ograničena i to ne samo radi nas, njihovih roditelja koji ih držimo bliže sebi nego što su naši roditelji držali nas. Urbani se prostor u zadnjih tridesetak godina veoma izmijenio. Izgradio se. Uredio se. I dizajnirao. U Ljubljani gotovo da nema više praznog, nenapučenog i nenamjenskog prostora kojim bi djeca mogla besciljno lutati. U naselju u kojem sam odrastao u proteklih je desetak godina sagrađeno pet nemalih supermarketa, nekoliko parkirališta, jedan bike park, veliko dječje igralište i starački dom.

Urbani je prostor do zadnjeg četvornog metra dizajniran sa jasnom idejom o njegovoj upotrebi. Tu šetaj, tu trčkaraj, tu napravi selfie, tu poljubi djevojku, tu bleji u rijeku i razmišljaj o životu. Nema više nedizajniranog iliti degradiranog prostora, prostora koji bi mogla uobličiti dječja mašta. Pa čak da mi djecu i pustimo da kao mi nekada slobodno lunjaju gradom, ona ne bi mogla probiti granice koje su im dizajneri prostora postavili. Jer urbanisti i arhitekti su danas jedini kojima je dozvoljena igra s prostorom, a na svima ostalima je, pa tako i na našoj djeci, da prihvatimo pravila njihove igre.

U toj potrebi da se gradska vreva koreografira, da se gradski život uobliči, a čovjek u gradu uokviri, ima po meni nešto zagušujuće, nešto neslobodno, pa me danas kada prolazim pored napuštene ljubljanske tvornice bicikla Rog i kada kroz vrata zavirujem na njeno neugledno dvorište obuzima neka čudna nostalgija. Odraslome meni taj je Rog iskreno rečeno jedno krajnje depresivno i odbojno mjesto na koje nipošto ne zalazim, ali u njemu ipak prepoznajem prostor kojim bih kao dijete mogao slobodno švrljati i u njemu dangubiti. Samo bih još u Rogu, čini mi se, mogao tražiti nestalog Davida Weisera.

Tvornicu Rog su inače prije petnaestak godina okupirali raznorazni skvoteri i aktivisti koji se od tada uspješno upiru gradskoj vlasti koja bi na elitnoj gradskoj lokaciji rado izgradila nekakav art centar. Rogovci, kako ti skvoteri i aktivisti sebe nazivaju, bore se za zadnje pedlje neuređenog, neosvojenog gradskog prostora. Rog je njihov oslobođeni teritorij, to je njihov prostor slobode. I kad jednog dana gradske vlasti dobiju i zadnju sudsku parnicu i istjeraju iz Roga zadnjeg skvotera, jadni će David Weiser biti zauvijek izgubljen. A zajedno sa njim izgubit će se i ono malo djece što je ostalo u nama.

Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net