foto: radovan dangubić

Intervju – Draško Sikimić, pisac >

Knjige sa šumom gramofonske ploče

"Moja rečenica je laka zato što nisam oduševljen činjenicom da pišem. Potrebno je zaboraviti da si pisac, a u nekim slučajevima je, čak, poželjno zaboraviti i šta si želio da kažeš. Ta neopterećenost pomaže. A ono što zovemo stilom, to je samo muzika koju smo u stanju da čujemo. Ko nema sluha, nema ni stila"

Prvi roman Draška Sikimića Čvor na omči (LOM, Beograd 2019) privukao je pažnju u čitavom regionu, a mladog pisca iz Ljubinja u Bosni i Hercegovini "izmestio" iz rutine svakodnevnog života, onako, otprilike, kako je i glavnog junaka romana, Vuka, izmestio pad s konja i smestio ga u bolnicu. U bolnici Vuk čeka da mu se amputira šaka, upoznaje sestru Helenu s kojom razvija dvosmisleno prijateljstvo, da bi po izlasku iz bolnice, u ritualu obojenim humorom, zajedno sa ocem sahranio odsečenu šaku, upoznao izvesnu Lanu, nastavio da skida raspetog Isusa s krsta (zbog čega je kao dete dobio batine), suprotstavio se lokalnom kabadahiji i intenzivno živeo svoj tihi život. Sa ovim mladim piscem razgovaramo o motivima njegovog romana, o životu daleko od gradskih centara, o pisanju politike i politici pisanja, humoru i drugim demonima.

"VREME": Da li vas je odjek romana iznenadio?

DRAŠKO SIKIMIĆ: Nedavno sam sebi postavio jedno drugačije pitanje, koje me zanima možda i više od ovog koje ste mi vi postavili, ali nisam siguran da li na njega imam odgovor: Kako bih se osjećao da Čvor na omči nije privukao veliku pažnju? Čini se kao da sam, iako čitavog života nesiguran u svaki svoj korak, jedino za ovaj roman bio siguran da će biti primijećen; a možda o tome nikako nisam ni razmišljao. Možda su za tako nešto odgovorni moja iskrenost i poštenje u postupku pisanja, za koje vjerujem da su postojali tokom rada na tekstu. Imao sam svoju priču koju nisam silovao nijednom od tema koje su provučene kroz radnju romana; postupio sam onako kako to i u životu radim: trudim se da ne dozvoljavam drugima (ljudima i događajima) da opterete moj život, pa tako sebi nisam dozvolio da opteretim život koji stvaram, i vjerujem da je možda to taj važni element koji su čitaoci prepoznali.

Međutim, uspjeh svog romana ne mjerim, na kraju, ni time što se našao u užem izboru za NIN-ovu nagradu, nego time što sam uspio da napišem priču smještenu u ovu "nevidljivu" sredinu, koja je toliko daleko od svih centara naših država, napisao sam priču u koju nisam ubacio nijedan element kojim se, ako nije glupo da tako kažem – s lakoćom kupuju čitaoci i kritičari: rat, rat, rat, lična tragedija, bolest, ideološka pozicija (što je takođe bolest). A imam živo iskustvo iz svega toga. Kada čovjek "postaje piscem", bilo svojom voljom ili mu se slučajno dešava kao meni, prvu grešku koju, po mom mišljenju, može da napravi je da se prepusti nagonu da "i on" piše o ratu, i da odmah piše o svojoj "životnoj patnji". To je ono čemu sam silno želio da se oduprem, odbio sam tu senzacionalističku primamljivost. Ponekad volim da se zabavljam mišlju da sam sve prevario tako što sam namjerno napisao roman koji nije važan, ali ipak su ga čitaoci zavoljeli.

Poštenje i iskrenost kod vas su, utisak je, više književne nego etičke kategorije. Kako, međutim, prepoznajemo iskrenost i poštenje u književnosti? Da li dopuštate mogućnost da pisac bude neiskren ili nepošten, a da ipak napiše sjajan roman?

Možda je bolje da ne osuđujemo pisce na tako teške osobine, nego samo njihov metod koji su koristili da urade svoje djelo. Postoje romani koje mogu da nazovem poštenim, ali su izrazito loše napisani jer autor nema umijeće. Veliki umjetnici, stilisti, poput Flobera, Hamsuna, ili Crnjanskog, imaju sjajne romane, ali i za neke od njih možda možemo reći da bi bilo pošteno, ili bar poštenije, da su kraći za 100 ili više stranica. To se, uostalom, za mnoga velika djela može reći. Nesreća je, međutim, kad se spoje nedostatak talenta i nepoštenje, a to možemo nazvati – ambicijom. Poštenje u književnosti je kad, dok čitaš nečiji roman, ne osjetiš da je pisac imao veliku ambiciju, nego da je to što je napisao išlo nekim svojim tokom; dakle, kad su gotovo izjednačeni njegova želja da piše i očekivanje same priče da joj da podlogu na kojoj će da zaživi; i onda kad završimo čitanje jedne takve knjige, mi naprosto osjetimo da je to moralo da bude tako napisano.

Živite u Ljubinju, koje i nije baš velegrad. Verovatno vam život "daleko od razuzdane gomile" obezbeđuje mir za pisanje, ali mislite li, s druge strane, da nešto gubite time što niste u većem gradu?

Svakako da postoje nedostaci u tome što živim u tako maloj sredini. Jedan od njih je – a to sam tek nedavno shvatio tokom nekoliko uzastopnih dolazaka u Beograd – to što u velikom gradu postoji bezbroj ulica kojima možeš da hodaš i u svakom momentu vidiš nešto novo. Čini mi se da je samoća, koja mi je uvijek potrebna, ipak poetičnija u velikom gradu. Osim toga, nedostaje mi, nekada, i mogućnost da posjećujem događaje kao što su muzički koncerti, pozorišne predstave, izložbe, književne promocije i tako dalje. Do pojave interneta bio sam suviše izolovan od većine mogućnosti, život je bio takav da nisu postojali realni uslovi da saznajem sve ono što danas čini moja interesovanja; kasnim sa otkrivanjem dobre muzike, filma, književnosti, i svakog drugog oblika kulture i života. Sada je sve na svom mjestu, moglo bi se reći.

S druge strane, mir koji imam u Ljubinju dragocjen je iz mnogo razloga, posebno sada, u ovom periodu dok je još uvijek aktuelna priča o mom romanu, smiješim se svojoj udaljenosti od svega toga, osjećam se zaštićeno jer prosto s lakoćom mogu da se ne odazovem na mnoge pozive za promocije i slične nastupe, a to mi i te kako odgovara. Odgovara mi, naposljetku, i to što sa ove umirujuće distance radimo ovaj intervju.

Roman, čini se, proističe iz najdubljeg iskustva...

Potrebno mi je da, bar maštanjem, ili kroz snove, ako već ne kroz lično iskustvo događaja, duboko proživim ono o čemu pišem. Roman Čvor na omči nije autobiografija, Vuk nije Draško, ali sve to što je napisano jeste istinski dio mene. Istina je da su se neki događaji zaista odigrali u stvarnom životu, ali ta granica između stvarnosti i fikcije, naposljetku, nije važna, pa zato neću ni otkrivati šta je stvarnost, jer djelo, kad je završeno, ono samo po sebi postaje stvarnost koja je zaživjela. Ono što je, međutim, za nas, mene kao autora i druge kao čitaoce, važno, jeste – uvjerljivost. Ništa od događaja iz romana nisam mogao da zapišem dok nisam dovoljno uvjerio sebe da se to Vuku zaista dešava. Kako sam to radio? Ako je u pitanju nešto što se nije dogodilo u stvarnosti, onda bih morao tu izmaštanost da držim u sebi danima, ili mjesecima, i ako je moje tijelo ne odbaci, ako ta materija ostane u krvi, onda to dopišem Vukovom životu, jer vjerujem svom organizmu koji je za ovih 35 godina iskusio dovoljno toga da ga mogu smatrati mjerodavnim instrumentom.

S jedne strane, Čvor je duboko intimna priča. S druge, postoji u romanu snažan politički motiv. Da li je ta kombinacija ličnog i zajedničkog (političkog) ono što vas u književnosti zanima, ili vas je, naprosto, priča sama odvela do takvog sklopa?

U jednom momentu, tokom pisanja Čvora na omči, shvatio sam da želim napisati roman koji izgleda kao jedan veoma sadržajan pejzaž, sa ne previše jasnim detaljima, da čitalac može da se zagleda u nedorečenosti, ali da ga ipak čvrsto drže lijepo povučene glavne konture priče. Politički motiv se, naime, nametnuo sam, jer on toliko boji stvarnost oko mene, bar ovu koju sam do sada živio, da je bilo nemoguće da moj pejzaž ne bude uzdrman političko-ideološkim vjetrom. Ono što je meni, međutim, bilo najvažnije, jeste da se ne prenemažem ni sa jednim od motiva koji čine priču romana. Igrao sam se, sve vrijeme imajući u vidu cijelu sliku (ili bar dio) koju izrađujem: vukao bih linije čvrsto držeći pisaljku, i onda bih se najednom odmakao, bivajući svjestan da će neke čitaoce to odustajanje nervirati. Uostalom, svi motivi iz Čvora su nam zajednički, zar ne, ne samo taj politički? Ako se nešto ne dešava nama, ne znači da se upravo ne događa nekome pored nas: samoubistvo, gubitak ekstremiteta, nezaposlenost, smrt, ljubav, finansijska kriza, nepripadanje, emigracija, saobraćajna nesreća, pad sa konja, ideološki sukobi, nerazumijevanje, ljubav, poraz, poezija, i tako dalje. Mislio sam da je za oslikavanje neposredne današnjosti, iz koje je ova priča izvučena, važno da sadrži sve te elemente koji se svakodnevno intenzivno događaju.

Jedan od najupečatljivijih motiva romana jeste Vukova opsednutost Hristom: on ide okolo, pronalazi raspela i, doslovno, skida raspetog s krsta. Zbog toga će, između ostalog, da dobije batine. U isto vreme slab je vernik. Otkud ta epizoda? Šta ona znači?

Na tu ideju da dječak oslobađa Isusa sa krsta došao sam dosta ranije, možda i prije sedam-osam godina, ali iskoristio sam je tek sada, kad mi se za to ukazala odgovarajuća prilika. Gledajući često oko sebe banalnost poimanja vjere i religioznosti uopšte, a posebno kroz primjer kada roditelji fotografišu svoju djecu – u većini slučajeva dosta mlađu od Vuka u toj pomenutoj sceni – kako drže svijeću pred ikonom, ili krst sa razapetim Isusom, čime na krajnje neozbiljan način ugađaju svojoj nedoraslosti onome čemu, kao, teže – duhovnoj prosvijećenosti – shvatio bih, nažalost, da je ta fotografija djeteta kako se "moli" često ujedno i krajnji domet u ličnom duhovnom razvoju njegovih roditelja. Gledajući jednu takvu fotografiju, dao sam sebi za pravo da tom djetetu dam moć svijesti koju u tom trenutku ne možda da ima, i ono je pred mojim očima bacilo svijeću i "ljutito" skinulo Isusa sa krsta. Vuk u romanu ne zna zašto je to uradio kao šestogodišnjak, ostavio sam to nepojašnjeno da bi čitaoci mogli da se zamisle nad tom nesvakidašnjom scenom, ali se tog događaja sjeća zbog batina, i on na neki način nesvjesno koristi taj incident za kasniji razvoj svoje ličnosti u odraslom dobu: Vuk više ne može da poveže "ljubav prema čovjeku" sa neprestanim razapinjanjem Isusa na muke. Osim toga Vuk se i sam suočava sa svojevrsnim razapinjanjem u životu – od lične nesreće do sukoba sa svijetom – i čini mu se da će spasavanjem Isusa, "najvećeg među nama", osloboditi na određeni način i sebe, ali i druge. To što on nije vjernik važno je da bi se cijeloj toj priči oko Isusa i njegovoj "upotrebi" dao još jedan sloj značenja, jer naposljetku važan je samo taj odnos prema življenju, a ne zauzimanje pozicija i uloga, što se u romanu, čini mi se, kroz cijelu priču jasno i pokazuje.

Misli vašeg pripovedača izdvojene su kurzivom, što stvara neobičan književni efekat. Šta vam taj postupak omogućuje?

Takav književni postupak prvi put sam uočio kod Džordža Martina u Igri prestola; prateći lik Tiriona Lanistera u njegovim knjigama, shvatio sam da je taj kurziv idealno rješenje za sarkazam i ironične momente u priči. To dopunjavanje priče ispisivanjem junakovih misli značajno obogaćuje doživljaj tokom čitanja, a koliko bi Vukov lik bio siromašniji bez toga najbolje bi se primijetilo ako bismo ekranizovali Čvor na omči, kao što je taj nedostatak bio veoma uočljiv u televizijskoj seriji snimljenoj po Martinovoj epskoj sagi, i iskreno me začudilo da u toj ekranizaciji nisu ubacili narativni glas za sve važne Tirionove kurzive iz knjiga; ja bih za Vuka tako uradio. Taj odnos izgovorenog i neizgovorenog je srce humora, jer taj unutrašnji glas je nekako uvijek bogatiji i važniji, on kao da je serum kojim Vuk samog sebe liječi od onoga što mora da izgovori.

Vaša rečenica je laka, čak i kada govori o stvarima veoma teškim. Kako ste pronašli tu rečenicu? (Ili je ona pronašla vas?) U kojoj meri je vaše iskustvo pisanja pesama uticalo na ovu i ovakvu rečenicu?

Po prirodi sam ćutljivac i kad sam konačno našao odgovarajućeg sagovornika – knjigu, koja je prije svega strpljiva prema meni, jer mi daje vremena da je čujem, pa onda i pisanje, koje je takođe strpljivo i koje mi ne prigovara što odmah ne odgovaram – onda sam se raspričao. Zatim je bilo potrebno da mi se ta nova komunikacija zgadi, da se opet vratim svojoj ćutljivosti, i da onda oprostim knjigama i pisanju što su me takvom iznenadnom mogućnošću povrijedili. Tako opečen dvjema krajnostima – dubokim ćutanjem i brbljanjem sa knjigama – sada čitam koliko treba i pišem koliko treba. Moja rečenica je laka zato što nisam oduševljen činjenicom da pišem. Potrebno je zaboraviti da si pisac, a u nekim slučajevima je, čak, poželjno zaboraviti i šta si želio da kažeš. Ta neopterećenost pomaže. A ono što zovemo stilom, to je samo muzika koju smo u stanju da čujemo. Ko nema sluha, nema ni stila. Ne znam, zapravo, šta je najviše uticalo na moju rečenicu. To može biti nametnuto i ambijentom u kome se nalazi tekst na kome radim. A možda je i humor? On sve čini prohodnim. Iskustvo sa poezijom mogu smatrati samo iskustvom u pisanju uopšte; procesom, dijelom svog odrastanja.

Koje su to ćutljive knjige (ili ćutljivi pisci) s kojima ste se najslađe naćutali?

Sve one u kojima postoji filozofska misao, jer tjeraju te da ćutiš, a i one same, u sebi, nekako, sadrže ćutnju iza onoga što govore; osjeća se čovjek prijatno u društvu tih ljudi. Niče, Šopenhauer, Sioran. Osim njih tu su i romani Knuta Hamsuna koji su, svaki od njih čini se, kao neka šuma u kojoj, kada zađeš u nju, neprestano čuješ neku tišinu koju samo dobri pisci, poput njega, mogu da stvore. Slična situacija je i sa knjigama Srđana Valjarevića, Andreja Platonova; njihove knjige imaju šum gramofonske ploče.

Među deset najboljih romana za NIN-ov roman godine, vaša se knjiga našla zajedno s romanima Steve Grabovca i Elvedina Nezirovića. Svi živite i pišete u Bosni i Hercegovini. Reklo bi se da BiH nije preterano dobra sredina za život, ali za pisce je, ako je suditi po broju zaista sjajnih savremenih pisacaodlična. Da li pratite savremenu bosanskohercegovačku scenu?

Tek sam se uključio i prema meni leti mnoštvo knjiga domaćih autora; strah me da ću ih iznevjeriti. Ja ne mogu da pratim scenu, to rade kritičari i ostali čitaoci, a ja nikada nisam bio veliki čitalac, sporo to radim, jer teško je, pored svega ostalog što se mora, stići da ispratiš savremenu domaću književnu produkciju. Ali istina je da su se istakla neka imena posljednjih godina; međutim, ja to smatram običnim spletom okolnosti. Jer, ako je suditi po trenutnom broju trudnica u Ljubinju (više od 20), da li to znači da je ovo dobra sredina za novi život? Ne. Imamo sreće, ili je nemamo. Za tridesetak godina će neko, ko uskoro bude pušten u život kad se odveže ovih dvadeset čvorova, možda ući u uži izbor za NIN-ovu nagradu.

Puno je humora u vašoj knjizi. Da li ga koristite i u takozvanom životu ili ga, kao i raspričanost, ostavljate za roman?

Siguran sam da je nemoguće ostaviti humor i ne koristiti ga u životu, to je nešto čime si nepopravljivo obilježen, isto kao što je i ćutljivost dio tebe. Kada bi se čovjek, koji je okružen kilometrima dubokog snijega u Sibiru, neprestano samo smijao i smijao, ili bar samo imao tu toplinu humora u svom tijelu, otopio bi sav led i bio bi spasen. Ja uvijek imam povišenu temperaturu tijela i shvatio sam da je to, zapravo, humor što me tako nepopustljivo grije.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net