foto: ziga intihar

Intervju – Brano Jakubović i Vedran Mujagić, DUBIOZA KOLEKTIV >

Napred u feudalizam

"Prije nego mašine preuzmu naše poslove, narodi i narodnosti sa Balkana će preuzeti sve one poslove za koje su trenutno upražnjena mjestu u Njemačkoj i ostalim razvijenim zemljama. Mi smo zbog toga razvili svog robota, jer postoji ozbiljan deficit kadrova na muzičkoj sceni. Problem je što smo mu stavili previše memorije i ispao je prepametan"

U nekoj tamo zemlji bratskih naroda i narodnosti na brdovitom Balkanu, čijeg se imena uglavnom više niko i ne seća... popucali su svi šavovi, i likovi iz "Top liste nadrealista" umakli su sa malih ekrana, a umesto Novog talasa, Novog primitivizma, Neue Slowenische Kunst i svega novog u svoje vreme, buknuli su kvazipatriotski i mnogi drugi stari krvožedni zanati i te sablasti razvejale su svoje niske majstorije svuda preko zenica očiju naših. I kada su se zgarišta konačno nagutala dima i mrak smogao snage da prizove kakvu-takvu novu zoru, trebalo je zapevati posle rata, ali kako, o čemu? I, bi svetlost: Dubioza kolektiv eksplodirala je 2003. kao supernova usred toponima po imenu Bosna i Hercegovina. Samo što danas niko živi ne govori više o Dubiozi kao bosanskom b(r)endu, već svetskom u pravom smislu te reči.

I tako, u trenutku pisanja ovih redova, Dubioza kolektiv bez sumnje jeste najveći muzički fenomen sa ovih prostora. Posle preko 15 godina trajanja, njihova karijera dobija polako obrise istinski značajnog internacionalnog uspeha, dok jednostavno sjajan najnoviji album – spevan na engleskom i svim drugim jezicima – nepogrešivo nudi prepoznatljivost Balkana celoj planeti, na euforičan i gorak, ali uvek ponosan način, kako samo ljudi odavde to znaju. Sa video-spotovima i izdanjima koja su već ugrađena u jedan novi međunarodni kontrakulturni pokret – predvođen Manuom Čaom, ali raširen u svom pravednom alterglobalističkom žaru do svih krajeva našeg digitalizovanog univerzuma – sa žestokim koncertima koji poprimaju status legende, Dubioza kolektiv su od svih ovdašnjih sastava najbolje shvatili kako da iskombinuju poruku i strast, probude savest na način novog milenijuma i ugase nemir u nama, a da se sve vreme zajedno stvarno dobro provodimo. Zato ih masovno vole.

Poslednji, deveti po redu album ove bespoštedne družine, što svojim istinoljubivim rasecanjem realnosti ne sudi "ni po babu, ni po stričevima", zove se #fakenews (a i kako bi drugačije!), a od 28. januara – u izdanju diskografske kuće Menart – biće dostupan svim obožavaocima na "divljem, divljem Istoku" i šire. Imali smo zadovoljstvo da ekskluzivno zavirimo u svet novih pesama – koje kao da mapiraju trasu od Ferusa Mustafova, preko The Prodigy, pravo do Rage Against the Machine – a sve ostalo objašnjavaju Brano Jakubović i Vedran Mujagić. Dubioza!

"VREME": Kako se Dubioza ovih dana snalazi u ex-SFRJ državicama plagijatora i prekarijata? A još do pre neku deceniju bili smo tek zemlja radnika i seljaka, ehšta nam se to svima desilo od padamrske’ Jugoslavije?

VEDRAN MUJAGIĆ: Radnici i seljaci su početkom devedesetih kolektivno odlučili da žele promjenu, jer su nas ubijedili da će sve da bude sjajno i šareno kao u Holivudu. I dobili smo Holivud, ali samo onaj dio koji se bavio ratnim, a nakon toga i gangsterskim filmovima. Slobodno tržište je proleterijat pretvorilo u prekarijat i preko noći je ono čuveno: "ne mogu me tako malo platiti koliko ja mogu malo da radim", postalo: "ne postoji dovoljno mala plata za koju neću raditi". Usput smo dobili povlaštenu, nedodirljivu klasu koja je profitirala od ratova i privatizacijskih pljački i koja danas, po svojim potrebama, kreira nova pravila igre. Tranzicija je kod nas uspjela, samo što socijalizam nije prešao u kapitalizam, već smo na korak od feudalizma. Sada je kasno žaliti za "dobrim, starim vremenima" koja se neće vratiti, već nam preostaje da pokušamo "pregurati" sadašnjost.

BRANO JAKUBOVIĆ: Dubioza kolektiv u tim vodama pliva kao i ostatak prekarnog društva – ništa nije sigurno i nema pravila. Danas imaš posla, a sutra te se možda niko neće sjećati. Nema odmaranja na lovorikama minulog uspjeha. Ono što je olakšavajući faktor za nas je da smo mi i počeli sa radom u takvim okolnostima i od početka sve radimo po "uradi sam" principu. I to je jedini način na koji znamo funkcionisati.

Šta je to bilo dubiozno u državi po imenu Bosna i Hercegovina 2003, pa ste se odlučili da napravite bend?

VEDRAN: Kad smo počinjali, na sceni baš i nije bilo bendova koji eksplicitno govore o politici. Mi smo bend napravili sa idejom da, prije svega, bude komunikacijska platforma putem koje ćemo moći da razgovaramo o temama koje su nam bile važne. Puno stvari je tom postratnom bosanskohercegovačkom društvu i nama, tada dvadeset-i-nešto-godišnjacima, bilo dubiozno i nejasno i htjeli smo i sebi samima da, kroz neki oblik grupne terapije, pojasnimo neke pojave, artikulišemo neke ideje i izgovorimo ih naglas.

Koja vam je bila najomiljenija muzika u to vreme, ko vas je najsnažnije inspirisao na samim počecima? Postoje li starije preteče na jugoslovenskoj sceni, za koje biste mogli da kažete da su vas nadahnuli svojim originalnim muzičkim izrazom, ali i po svom moralnom stavu?

BRANO: Članovi benda dolaze iz svih krajeva bivše Jugoslavije, tako da je svako sa sobom donio svoje uticaje i svoje idole. Na mene lično, od domaćih izvođača, najviše uticaja su ostavili "New Primitivsi" na čelu sa Elvisom J. Kurtovićem i Zabranjenim pušenjem, te Rambo Amadeus. Mislim da su i oni najraniji uticaji imali dosta efekta – prve kasete koje sam samostalno izabrao bili su prvi albumi Plavog orkestra i Bajage. Kupio mi ih stari za poklon kada sam postajao pionir. Poslije svečanosti me pitao šta da mi kupi za poklon, a ja tražio ova dva albuma na kasetama.

VEDRAN: Meni su KUD Idijoti i danas jedan od najdražih bendova, a kao klincu bili su jedan od glavnih motiva da se uopšte uhvatim gitare… Oni su živjeli punk koji su svirali, i to se moglo čuti iz svake izgovorene riječi i svakog odsviranog tona. Beskompromisno i muzički i ideološki. Takođe, sviđala mi se i njihova DIY – "uradi sam" estetika i vizuelni identitet benda koji je oblikovao bubnjar Ptica. Godinama kasnije, kada smo imali sreću da ih i lično upoznamo, uvjerio sam se da su i u stvarnom životu sjajni i beskrajno duhoviti likovi kakvim sam ih namaštavao slušajući njihove ploče.

Koliko je teško bilo probijati se iz Bosne, gde muzičke industrije nema u pravom smislu, i pokušavati da se posle 2000. nađe izlaz iz generacijskog škripca i besperspektivnosti?

VEDRAN: Na početku karijere su nam još uvijek trebale vize za sve zemlje osim Srbije i Hrvatske, pa smo više vremena provodili u redovima ispred ambasada, nego na samim turnejama. Samo iz nekog inata nismo željeli priznati da, gledano sa strane, to što radimo i nema baš previše izgleda za uspjeh. Ali inat se isplatio, danas nam za putovanja treba malo manje viza, a bend je zbog te istrajnosti u ranoj fazi napravio prvi korak, koji je bio neophodan da bi bili tu gdje smo danas.

Vaš pogled na svet je pozitivno aktivistički, vi ne dopuštate da muzika bude samo vid zabavepo vašem uspehu na globalnom planu, jasno je da svuda postoji publika koja obožava ovakav pristup. Zašto je to tako?

BRANO: Mi pokušavamo da balansiramo negdje između. Sa jedne strane – bitno nam je da iza svake pjesme ili albuma stoji jasna ideja ili koncept, a sa druge strane – ne želimo sebe da shvatimo preozbiljno kao nekakve djelioce pameti. Pokušavamo da komuniciramo sa što širim krugom publike koristeći tekstove koji imaju šta da kažu, ali na opušteniji ili humorističniji način. U procesu stvaranja muzike koristićemo sve oblike i žanrove koji nam u tom trenutku idu uz tekst.

VEDRAN: Desilo se i to da su priče o kojima smo od početka govorili kao o našem balkanskom iskustvu, gotovo preko noći postale globalni fenomeni. Od uspona nove desnice, ekonomskog kraha 2008, pa sve do populističkog cirkusa koji predvode Tramp i Boris Džonson. Umjesto evropeizacije Balkana, desila se balkanizacija Evrope. Odjednom se mnogo širi krug ljudi mogao identificirati sa pričama iz Apsurdistana (naziv njihovog albuma iz 2013, prim. aut.)…

Koliko je vaša muzika deo jednog političkog pogleda na društvene odnose? Šta bi danas bila politika ispod koje biste se i sami potpisali?

VEDRAN: To je tragični dio naše današnjice. Situacija u kojoj se svim svojim bićem protiviš svjetonazoru i ideologiji partija koje su na vlasti, a istovremeno ne postoji opozicija koja nudi suštinsku alternativu i iza koje bi imenom i prezimenom javno stao. Previše puta smo se opekli očekujući mnogo od ljudi koji nisu imali ni kapaciteta ni stvarne želje da mijenjaju stvari. Previše je bilo "trulih koalicija" i "programskih ekspertnih vlada", koje su nastavile sa katastrofalnim politikama svojih prethodnika.

Zbog toga danas podršku radije dajemo borcima protiv mini-hidrocentrala na našim rijekama, radničkim sindikatima u štrajku ili volonterima koji pomažu ljudima na tzv. Balkanskoj ruti. Političkim partijama ionako ne nedostaje podržavatelja, finansijera i tapšača.

Do koje mere laži danas pokreću svet?

VEDRAN: Cilj laži nije da pokrenu svijet, već upravo suprotno – da zaustave napredak i održe status quo koji savršeno odgovara vladajućoj klasi.

Da li je ono što i dalje zovemo informacijama koje se emituju kao "vesti dana", danas samo hrpa dezinformacija, kreirana da unese još haosa u svakodnevni život? Šta se time skriva?

VEDRAN: Živimo u takozvanim "post-truth" vremenima i svi oblici dezinformacija su postali norma, a ne izuzetak. Socijalne mreže su naglavačke izvrnule međuljudsku komunikaciju i potpuno promijenile pravila igre i posljednjih godina smo svjedoci kako lažne vijesti i spinovi koji ciljaju na emocije i strahove odlučuju rezultate izbora ili referenduma… Uz to su ranije marginalne grupe dobile savršenu platformu za neometano širenje svojih ekstremističkih ideja i stavova, a sve pod maskom "slobode govora". Svaki dan smo bombardovani gomilama informacija i u toj kakofoniji je sve teže razabrati šta je istina, a šta laž. Sve se relativizira, a svaki skandal ili afera bivaju jako brzo pregaženi nekim novim senzacionalističkim naslovom i prebrzo zaboravljeni. Naravno da to odgovara isključivo akterima tih "davno zaboravljenih" afera od prekjučer.

Vaš najnoviji album je furiozna mešavina rege-tehno-panka, elektro-ska pogona, dab-metala, nešto grandža i balkanskih ritmova, plus neodoljiva truba. Kako ste uspeli da stvorite toliko originalan zvuk koji se ne stidi svojih korena, a da bude relevantan i na svetskoj sceni, dakle upravo ono što je uvek nedostajalo bendovima sa ovih prostora? Da li je ta muzika koja nadilazi žanrovepravi odgovor na svetsku konfuziju?

BRANO: Meni se čini da se na našim prostorima i dalje, iz nekog razloga, previše potencira muzika sa anglosaksonskog govornog područja. U zadnjih nekoliko godina otkrio sam mnoštvo vrlo zanimljivih bendova i izvođača sa prostora istočne Evrope, kao i španskog govornog područja. Svakodnevno smo kroz putovanja i upoznavanje drugih muzičara izloženi direktnim uticajima na našu muziku. Žanrovi nam nikada nisu bili važni, i ta sloboda da kombinujemo sve što nam padne na pamet stvari čine zanimljivim.

VEDRAN: Globalno se u muzici dešava bezbroj interesantnih pojava i žanrovske odrednice postaju sve manje važne. I zapravo je danas potpuno neprirodno slijepo držanje zadatih normi i provjerenih muzičkih formi unutar isključivo jednog žanra. Potpuno je normalno da žanrovi pucaju po šavovima i da se spajaju u neke nove oblike. Za to vrijeme, u narativu branitelja čistoće domaćeg R’N’R-a, mi smo smrtno zgriješili, jer smo rokenrol uprljali zlim narodnjačkim zvucima, i to nam mnogi ni danas ne opraštaju.

Na novom albumu #fakenews pevate na nekoliko jezika i pretpostavljamo da će svuda svako razumeti svekako ste došli na ideju da napravite jedan novi žargon-dijalekt koji očigledno funkcioniše u svakoj sredini? Da li je taj miks neka vrsta govora budućnosti?

BRANO: Mi dolazimo sa relativno malog kulturnog prostora i govorimo jedan od manjih jezika u svjetskim okvirima. Trudimo se da naučimo bar pomalo od svakog od velikih jezika i to koristimo na koncertima za komunikaciju sa publikom. Namjerno u pjesmama koje pjevamo na stranim jezicima zadržavamo jak balkanski akcenat, jer to daje dodatni karakter i ljudima je lakše da shvate kontekst i pozadinu naše priče.

Šta vama znači ličnost Manua Čaoa, sa kojim ste objavili singl Cross the Line, što otvara vaš novi album? Da li biste se složili da je znak vremena to što se Manu preselio na Balkan i živi u Grčkoj? Da li je Balkan ponovo važan, ovaj put iz pravih razloga, kao žarište velikog pop-kulturnog potencijala?

BRANO: Manua smo upoznali prije dvadesetak godina, kada je bio na turneji sa Radio Bemba Sound Systemom. Od tada smo se često sretali na koncertima i festivalima. Imali smo sreću da se njemu svidjelo to što radimo i da nam je pomagao dosta koristeći svoj uticaj. Od njega smo puno naučili. Njegovo iskustvo je ogromno, i tu vrstu znanja ne možeš naći u knjigama.

Ja ne mogu reći da li je Balkan važan i da li ima ikakav uticaj na globalna muzička kretanja, jer prava muzička industrija na Balkanu nikada nije ni postojala. Možda je podatak da u zemljama ex-Yu još uvijek nema većine muzičkih streaming platformi – najbolji pokazatelj koliko smo bitni u globalnim okvirima. Čak i ovi servisi koji su počeli da rade tu kod nas, posluju sa izuzetno malim kapacitetima.

VEDRAN: Balkan je, kao i kompletan istok Evrope, trenutno jako interesantan, jer su se pojavile nove generacije umjetnika koje su – nakon višedecenijske fascinacije zapadnom kulturom i umjetnošću – krenule da se okreću sebi i pronalaze neke nove i zanimljive ideje u "vlastitom dvorištu". Dobar primjer je rumunski bend Subcarpați, koji jako uspješno spaja moderni hip-hop sa rumunskim folk melosom.

foto: chadi ilias / za uvećanu sliku desni klik pa »view image«

Imate i druge veoma zanimljive muzičke prijatelje koji gostuju na novom albumuneverovatna imena kao što su pomenuti Manu Čao ili Earl Sixteen, ali i Toma Feterman iz Soviet Suprem, meksički Los de Abajo, čak izvesni Robby Megabyteusput, je li ovaj poslednji zaista robot? Recite nam nešto o ovom superstar jatu worldbeat alternative, kako ste ih upoznali i počeli da sarađujete?

BRANO: Sve ove saradnje su zaista plod spontanog druženja. Pjesmu Minimal smo sa Tomom iz Soviet Supreme napisali u kafani u Parizu. Pjevanje Earla Sixteena smo slušali čitav svoj život na albumima omiljenih bendova poput Leftfielda ili Dreadzone. Taj refren za pjesmu Space Song smo praktično skrojili za njega i njegov glas.

Ove godine smo se upustili u projekat pravljenja našeg vlastitog robota. Rezultat tog rada je upravo naš novi član benda koji se zove Robby Megabyte. Shvatili smo da godine brzo prolaze i da je bolje da, umjesto neprikladnih reuniona, napravimo robote koji će nastaviti da sviraju naše pjesme umjesto nas kada ostarimo. To se zove investiranje u budućnost.

Šta će se dogoditi ako mašine zaista preuzmu većinu ljudskih poslova i prouzrokuju novu nestašicu radnih mesta u budućnosti? Hoće li to biti trenutak za pojavu nekog novog pokreta ludista? Ili će nas pre toga pobiti klimatske promene, koje smo sami prouzrokovali neopevanom pohlepom?

BRANO: Prije nego mašine preuzmu naše poslove, narodi i narodnosti sa Balkana će preuzeti sve one poslove za koje su trenutno upražnjena mjestu u Njemačkoj i ostalim razvijenim zemljama. Mi smo zbog toga razvili svog robota, jer postoji ozbiljan deficit kadrova na muzičkoj sceni. Problem je što smo mu stavili previše memorije i ispao je prepametan. Odmah je skont’o da smo mi kao narod fakat glupi i da je sa nama jako lako manipulisati. Sada već prijeti stvaranjem "Sindikata robota, mašina i elektronskih pomagala". Planira i registrovati "Demokratsku robotsku partiju" i kandidovati se za predsjednika. Da ne govorimo o tome kakvu bi nefer prednost imao kada jednom na naše prostore konačno dođe elektronsko prebrojavanje glasova.

VEDRAN: Trenutno Robbyja držimo u kućnom pritvoru bez pristupa internetu i uz dnevne redukcije električne energije. Prikazujemo mu šest sati rijaliti programa dnevno i sve dnevnike državnih televizija u pokušaju da ga malo zaglupimo, da bismo ga mogli lakše kontrolisati. Postoji i rezervni plan da ga rastavimo, ako shvatimo da postoji šansa da se potpuno otme kontroli i pokrene akciju za preuzimanje vlasti – prvo u Dubiozi, a onda i šire.

Koji su po vama najvažniji problemi danas u svetu i ovde kod nas?

BRANO: Mislim da je glavni problem u svijetu to što svojim djelovanjem civilizacija bespovratno uništava jedino mjesto u kosmosu na kojem imamo uslove da živimo. Umjesto da ubrzano rješava taj gorući problem, svijet se još uvijek zabavlja uz rasprodaje na Crni petak.

Danas se na ex-Yu prostoru mnogo govori o patriotizmusmatrate li vi sebe patriotama? Šta danas uopšte znači ta reč?

BRANO: Da bih odgovorio na ovo pitanje, iskoristiću riječi genijalnog pisca i našeg prijatelja Selvedina Avdića: "Ako je patriotizam ljubav prema domovini, parapatriotizam je ljubav prema vlastitoj poziciji u toj domovini. Patriotizam može biti koristan u doba društvenih kriza, kada može postati pokretačka snaga svih građana, da budu odgovorniji i vrijedniji. Parapatriotizam buja u doba društvenih kriza, uglavnom u vidu parazita koji se kače na budžet."

Pa, šta nam je onda činitiu muzici i u životuu Novoj 2020?

BRANO: Mi u 2020. planiramo započeti sa pisanjem novih pjesama na maternjem jeziku i odsvirati veliki broj koncerata na kojima ćemo promovisati pjesme sa novog albuma #fakenews. A šta ćete vi i kako ćete u muzici i životu u 2020. godini, pojma nemam.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net