Pozorište
Mart je mesec za pozorišne premijere
Smatra se da je interesovanje za pozorište najveće u martu. Na primer u utorak, samo u jednom danu, biće dve premijere, prošle nedelje ih je samo u Beogradu bilo tri od kojih dve opet u istom danu…
Pedro Almodovar (i) u ovom filmu spaja arthaus osobenost, s jedne, i pitkost izraza i lakoću komuniciranja sa širokom i širom publikom, s druge strane
U popularnoj muzici decenijama unazad skraćenica AOR ima mahom pežorativno značenje; AOR je akronim za ‘adult oriented rock’, dakle, za muziku čija su ciljna grupa odrasli ljudi. To podrazumeva upadljivu težnju ka srednjačenju i neprekidnim porivom za uprizorenim izrazom i odveć sigurnim potezima. Na drugoj strani, u aktuelnoj postavci filmskih stvari (a o tome je ovih dana javno zborio i Frensis Ford Kopola), krilatica adult–oriented pak referiše na zaumnije i zahtevnije filmske sadržaje. A kojih je, ukupno uzev, danas sramno malo, baš kao da zrela populacija i nije platežno superiorna i sveukupno demografski važna.
A Almodovar je u svom filmu pružio ponajpre to – film koji se nedvosmisleno (na nivou teme, motiva, narečene zahtevnosti, kao i izraza, te metatekstualnosti kao važnog sastojka) obraća upravo odrasloj publici prefinjenijeg filmskog ukusa. Bol i slava (ovdašnji distributer je kuća Cinefest), između ostalog, nošena je i jakim štimungom testamentarnosti, koja nije puka posledica činjenice da je Almodovar ovde posegnuo za sijaset autobiografskih stavki i autoreferenci, stvorivši pritom i film koji se, pomalo nenadano, naslanja na dva ranija filma iz različitih delova njegove filmografije – na čuvena ostvarenja Zakon požude i Loše obrazovanje. Testamentarnost proističe i iz odluke da za krovne motive uzme i starenje, bolest, nužnost rastanaka, neizbežna kajanja i samoprekore, hipohondriju, a isto tako i iz preovlađujućeg tona koji ovaj film pozicionira na tačku spoja mizantropije, cinizma, splina, nostalgije i samopreispitivanja. Sve pomenuto, naravno, predstavlja ogroman zalogaj i teško inicijalno breme, ali Almodovar je, posle niza vrlo dobrih filmova kojima je pak manjkalo ponešto za njega prepoznatljive ekscentričnosti, kadar da izađe na kraj i sa tako zamašnim ambicijama.
U svakom relevantnom aspektu Bol i slava jeste (možda i očekivano) zreo, kvalitetan i iznimno važan film značajnog autora; uz sve to, Bol i slava se, reklo bi se, posve slučajno (jer Almodovar je i sve svoje ranije filmove punio i snažio manje ili više upadljivim odblescima i uplivima vlastitog svetonazora), nadovezuje na u poslednjih par godina snažnu i vitalno-viralnu struju koja počiva na moćima tzv. autofikcije. Ovaj film, uz sve ostalo, može biti vrednovan i kao odličan filmski rad na temu i datosti autofikcije, gde Almodovar kreće od sebe i lično proživljenog i individualno sagledavanog ali pritom ne završava u vazda jalovom solipsizmu, nego stiže do upečatljive priče i autohtonog dela na (za poštovaoce i poklonike njegovog opusa i pripovednog i šireg stila i izraza) dobro poznate teme. Istina, tu su prisećanja na rano detinjstvo u raljama teškog siromaštva, prikazi turbulentnih formativnih procesa iz ranih godina, motiv neprolazne vezanosti za majku, osvrt na stvaralačka lutanja i preispitivanja, ali tu je i nanovo nađena svežina u pristupu. Upravo stoga se da izvesti zaključak da se upravo tako snažno utemeljena i pozicionirana autofikcijska građa pokazala iznimno delotvornom kada je u pitanju rad jednog osvedočenog i usredsređenog veterana, što Almodovar, između ostalog, jeste. Na planu potonje recepcije pak Almodovar demokratično i staloženo prepušta gledaocima da sami razluče na koji način će ovaj njegov film gledati, iščitavati i pojmiti – kao autobiografsko delo već pominjanog jakog testamentarnog žiga ili kao potpuno fiktivnu priču u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima posve slučajna ili je možda deo svesne autorske manipulacije ili je sve to skupa i možda još nešto, već u skladu sa pojedinačnim filmskim i drugim svetonazorima svakog gledaoca ponaosob. Uostalom, baš kao što je sam Almodovar naglasio na samom početku predgovora svoje prozne knjige Pati Difusa i druge stvari (preveo Slavoljub Veličković, u izdanju Nova Holdinga): „Kada mislim na budućnost ove knjige, mislim naravno na listu bestselera; a kada mislim na nju, neprestano se pitam da li će se nalaziti u odeljku beletristike ili dokumentarne proze. Ja je neću klasifikovati, jer Pati Difusa i druge stvari pripada i jednom i drugom rodu.“
Upravo tako, Bol i slava je bezmalo odličan film koji u sebi miri još par značajnih oprečnosti – ako prihvatimo kovanicu dramedija (spoj drame i komedije) kao legitiman filmski rod i žanr, ostaje nam činjenica da Almodovar (i) u ovom svom filmu spaja arthaus osobenost, s jedne, i pitkost izraza i lakoću komuniciranja sa širokom i širom publikom, s druge strane. Pomenuti ton se kreće i po liniji razdvajanja opore drame o svođenju računa i britke crnohumorne komedije lične i okolnih i obližnjih naravi, naravno, imajući u vidu i potentnost dominantnog svešpanskog i iberijskog mentaliteta, a taj spoj ostaje konstanta u Almodovarovom radu, evo, do dela kojima se sugeriše skori fajront u toj čudesno vitalnoj i pouzdanoj filmskoj radionici. Na planu izraza, pak, Almodovar ostaje blizak proverenim i dalje učinkovitim obrascima, uz primetan dašak omaža majstorima italijanskog neorealizma. Tu je nanovo pop-kultura kao značajna mirođija i u ovoj Almodovarovoj čorbi, koja ovde stupa ruku pod ruku sa već pominjanom metatekstualnošću i autoreferentnošću, bez kojih Bol i slava svakako ne bi bio film ovakvog šarma, zamaha, gabarita, pa i sveukupnog kvaliteta i značaja. U domenu pojavnog Almodovar se, nimalo iznenađujuće, drži naglašenog kolorita, tu i tamo posežući za spokojnijim i nostalgičarski upotrebljenim pastelnim nijansama i ukrasima. U priči koja predstavlja i klackalicu reminscencijskih flešbekova i preglednog linearnog načina pripovedanja Almodovar do samog kraja održava i pipavu ravnotežu između ta dva aspekta naracije, i vešt ritam. Na kraju, kao što je to bio slučaj sa baš svim prethodnim njegovim celovečernjim filmovima, i ovaj dobar deo svoje moći i ubedljivosti crpe iz odličnih i vidno promišljenih i brižno artikulisanih glumačkih kreacija, što se ponajpre odnosi na vidno nadahnutog Banderasa, te Penelope Krus i Hulijetu Serano, ali i na brojne izvrsne epizodiste (sa Leonardom Sbaraljom na čelu).
Poznavaoci/ljubitelji Almodovara su svakako svesni koliko je u pripovedačkom i filmskom izrazu ovog majstora važna emotivna dimenzija priče (a to je ono što najpre pobuđuje pažnju, radost ili tugu prepoznavanja, kao i empatiju kod gledalaca); emotivnost, na svu sreću, brzo postaje i ključni adut i pogonsko gorivo ovog filma, te Bol i slava pokazuju kako se jedna očito autofikcijska ili autobiografska priča o poznijim godinama, raznim nevoljama, hipohondrijom, stvarnim mukama, prokrastinacijom, nepremostivim nezadovoljstvima i golemim nesigurnostima određenim i obojenim danima filmskog reditelja na zalasku kreativnih moći može iščitavati i doživeti kao vrsna priča o univerzalnim a neprolazno bolnim i složenim stradanjima i snalaženjima duše na nekom opštem nivou i u lako prepoznatljivom ruhu.
Smatra se da je interesovanje za pozorište najveće u martu. Na primer u utorak, samo u jednom danu, biće dve premijere, prošle nedelje ih je samo u Beogradu bilo tri od kojih dve opet u istom danu…
Rešeni su svi imovinsko-pravni odnosi, završen je tender, izabran je izvođač radova, a pre nedelju dana je sve postalo pravosnažno jer je potpisan ugovor sa izvođačem, rekla je danas Maša Mihailović direktorka pozorišta „Boška Buhe“ koje devet godina čeka da počne rekonstrukcija zgrade
Rimski vodovod, grobnice i sarkofazi sa lokaliteta „Antički Singidunum“ su upakovani i sklonjeni na sigurno, da sačekaju završetak gradnje podzemne garaže u Vlajkovićevoj ulici, kako bi bili postavljeni u arheo-park
Jugoslovenska kinoteka obeležava dolazeći stoti rođendan Miodraga Petrovića Čkalje izložbom o njegovim ulogama i radio i televizijskim emisijama zbog kojih su ulice ostajale prazne
Tokom najnovijeg gostovanja u Beogradu, veliki reditelj, koreograf i vizuelni umetnik promovisaće knjigu za koju kaže da je samo priručnik ne i metod. Knjigu je objavio Institut za umetničku igru, čijim će studentima Fabr biti gostujući profesor
Intervju: Sead Spahović, advokat
Ne možete da reformišete sud dok ne reformišete Službu Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve