Revizija >

Zaboravljeni uvod u remek-delo

Pekinška patka: Strah od monotonije

(Jugoton, 1981)

Ploču Nestvarne stvari grupe Luna kupio sam u prodavaonici ploča u pothodniku osječke NA-ME u maju 1984, dan nakon koncerta Katarine II u Školjci. Na taj sam koncert nabasao na povratku s plivačkog treninga i tako, slučajno, prvi put uživo čuo Katarinu II. To nije bio, shvatio sam kasnije, običan rok koncert, već sirovi ekstatični muzički kovitlac koji me usisao u sebe. Probio sam se u prvi red i vidio Milana kao nekog fakira kako svira u potpunoj ekstazi: i tako sam zakoračio u paralelnu muzičko-rokersku stvarnost.

Sutradan sam pomislio kako je svaki trenutak proveden bez ploče Katarine II nenadoknadiv životni gubitak i otrčao do pothodnika na Trgu Slobode. U to vrijeme nije uvijek bilo lako nabaviti ploču koju bi poželio, no primjerak Katarine II još me čekao na polici. Na polici iznad ugledao sam kričavu crno-žutu omotnicu s čudnovatim žutim suncem, žutim psom i stiliziranim bijelim slovima LUNA. Pomislio sam da je to moj sretan dan, i kupih obje ploče.

O Luni tada, mislim, nisam znao ništa. Možda sam tek u nekom listu pročitao nečiju kratku pohvalu. Nisam, naravno, imao nikakvu predodžbu što da očekujem od ovih ploča. Istina je da sam već bio zavolio albume The Stranglersa, Gang of Four, Talking Headsa, Blondie, The Clasha, Velvet Underground, Davida Bowiea, Roxy Music i mnogih drugih, ali to nije moralo značiti ništa osobito. Imao sam 15 godina i mislio sam da imam neki poseban talent za slušanje ploča, pisanje o muzici i otkrivanje novih svjetova.

Ploču Katarine II slušao sam onako kako se slušaju ploče u tim godinama, pomamno, natašte, bezobzirno i halapljivo, uvijek iznova, sve dok nisam upoznao svaku nijansu, detalj, sliku i emociju. Ploču Katarine II zaista nije bilo teško zavoljeti. Ali Nestvarne stvari!? Trebalo mi je nekoliko dana da uopće odlučim staviti ploču na gramofon Tosca 25. Uvijek sam bio protiv miješanja muzičkih utisaka, i Nestvarne stvari su došle na red tek kad sam sabrao dojmove o Katarini.

Pustio sam Nestvarne stvari i neki je fantastični noćni vlak protutnjao kroz moju sobu ostavivši iza sebe zapaljive umjetničke varnice. Već od prvih taktova Fakira postao sam urotnik jednog tajanstvenog muzičkog svijeta, lirskog, žestokog, originalnog, dalekog i prisnog, urbanog, i panonskog, zamotanog u neki plah umjetnički veo. Da me neko tada iz Lune pitao da im nosim instrumente, vozim kombi, pišem partiture, utjerujem honorare ili kuham čorbu, pristao bih zbog slobode koju je ta muzika širila oko sebe, zbog čudnovato lijepih tekstova kakve sam mogao tako pisati jednom kad usavršim spisateljsko umijeće. "Živim bez ikakvih misli/ Malo reči znam/ teško ja pamtim reči/ Neke smislim sam... Da li sam spreman/ Da li sam lak/ Da budem plen/ Lakog fakira".

Želio sam vidjeti Lunu izbliza i vidjeti kako ti ljudi stvarno žive – mislim da nikad više nisam poželio tako nešto. Naravno da nisam znao da se Luna raspala tokom snimanja ploče jednom zauvijek. Svejedno, i dalje sam išao na tu divnu muzičku šetnju u kojoj mi je netko svako malo ubrizgavao nove porcije frenetičnog umjetničkog ekstrakta. Luni je uspjelo savladati formu panka novovalnim sadržajima, a da zadrži i još razvije energičnost panka. Iz te ploče eksplodirao je neki fanatični muzički red razrađenih muzičkih ideja i strašne besprijekorno uvježbane svirke. Sirova energija kao da je dolazila iz nekog drugog plana, možda iz neke goleme špilje u koju smo mi prvi zakoračili. Čudesno se miješalo s pankom s finoćom, s nekim pritajenim buntom, melankolijom i poezijom. Podjednako je bilo lijepo slušati Nestvarne stvari u prljavo maglovito jesensko jutro ili mutno ljetno panonsko popodne. Buljili smo u naslovnicu i maštali o Tišmi, Baletu, Mini i Firčiju, koji kao da su živjeli i u komšiluku i na drugoj planeti.

I Novi Sad, naravno: nije bilo teško shvatiti da je Luna novosadski bend, no to uopće nije bio Novi Sad koji sam mislio da poznajem, već neki drugi, tajanstveni megapolis sposoban da u njemu raste ovakva muzika. Znao sam, naravno, za druge novosadske bendove, ponajprije za Laboratoriju zvuka i Pekinšku patku, no tada nisam pomislio da bi Luna mogla biti u bilo kakvoj vezi s ova dva benda. Laboratorija zvuka su, uostalom, bili moji stari znanci – s njihovim albumom Telo družio sam se još od 1980, no sad mi se činilo da je njihovu šaljivu vodviljsku poetiku oskrnavilo novo vrijeme, i zaista bi me začudilo da je misteriozni Artur iliti Slobodan Tišma (potpisan na Nestvarnim stvarima kao autor tekstova i vokalne muzike) napisao tekst za Laboratorijin radio-hit Zaboravljena draga i to pod pseudonimom Bobo Misteriozo. Ili da će Bale samo par godina kasnije surađivati na Laboratorijinom albumu Nevinost.

Pekinška patka pak ipak nije bila puno više od dva simpatična instant pank hita: Bolje da nosim kratku kosu i Biti ružan, pametan i mlad. Toliko sam je rijetko slušao da sam zaboravljao da posjedujem Plitku poeziju, njihov prvi album. Podsjećala me na masni preslatki kolač od kojeg te lako zaboli stomak, ili na nametljivca koji u prve tri minute ispriča sve o sebi, a zatim varira istu priču na manje-više isti način.

Ideja da imam nekog talenta za slušanje ploča i pisanje o muzici neočekivano je dobila prostor u lokalnom omladinskom listu i potpuno mi prevrnula život. Ono što je još jučer bila trauma odjednom se pretvorilo u poželjni socijalno-muzički ausvajs. U školi su me kolektivno maltretirali zbog simpatija prema grupi Disciplina kičme, a sad je baš Disciplina kičme bila točan odgovor na sva pitanja. Odjednom sam upoznao gomilu ljudi koji su preko muzike pokušavali nešto ušićariti: muzičare kritičare, radijske urednike, organizatore koncerata, voditelje muzičkih slušaonica, diskofile koji ne posuđuju ploče, fanatike, muzičke satrape, propalice, ovisnike, prevarante, fah idiote, buduće tamburaške zvijezde i predsjedničke kandidate, te ponekog istinskog muzičkog znalca. Zajedničko im je bilo da su svi voljeli tračati i omalovažavati muzičare, više i ne znam koliko sam puta viteški branio autorsku čast Štulićevu ili tko zna čiju, jedino se ne sjećam da je itko ikad pisnuo protiv Lune i Nestvarnih stvari.

Pisao sam klasičnu rok kritiku, feljtone, eseje, kasnije sam uredio klasične knjige Nicka Kenta i Jona Savagea. Vremenom sam shvatio što volim u rok glazbi a što neću nikada zavoljeti. Usput, možda i nehotično, postao sam – prilično neuredan – kolekcionar kojekakvih bizarnosti iz povijesti roka u Jugoslaviji.

Ali postoji, ipak, pokoji važan detalj koji mi je uspio promaknuti. Iz prvog izdanja Janjatovićeve Rock enciklopedije shvatio sam, primjerice, da Pekinška patka nije snimila jedan nego dva albuma i da je na drugom gitare svirao Bale iz Lune. Nitko živ od mojih poznanika nije imao tu ploču niti je slušao Pekinšku patku. Ploča Strah od monotonije, drugi album, 1981, producent Sloba Konjović. Takve ploče znaju biti konfuzne i zbrkane, pomislio sam, s ponekim neotkrivenim i nepomilovanim draguljčićem. Trebalo mi je deset ili više godina da je ukebam na nekom sajmu vinila.

I kad sam naposljetku stavio ploču na gramofon, ne više Toscin, već Pro-jectov, imao sam šta čuti. Prve dvije pjesme na ploči – Strah i Krug – bile su stvarno iznenađenje. Nije bila riječ o tome da su to bile dobre, odlične, izvanredne pjesme, zapanjujuće je bilo što je sve ono što sam silovito zavolio u Nestvarnim stvarima, već u nekoj formi već postojalo na ploči Strah od monotonije, malo drukčije, lakše, svjetlije, a opet stilski i muzički prepoznatljivo, sijamski povezano s Nestvarnim stvarima, izvanredno komponirano i još pitko i slušljivo. Tekstove nije napisao Tišma, ali tekstovi nisu uopće bili loši. Ni Čonta nije loše pjevao – tehnički, on je bolji pjevač od Tišme, svakako manje sugestivan, svakako i budalastiji i jednostavniji, lakši i razigraniji, sigurno i manje pretenciozan. Zapitao sam se kako bih doživio Nestvarne stvari da sam na vrijeme preslušao Strah od monotonije. Da li bi Strah od monotonije naškodio onom prvom slušateljskom šoku? Odgovor: ne znam.

Nakon sjajnog početka Strah od monotonije zapada u želatinastu entropiju. Dvije daljnje pjesme, uredno skockane, besramno plagiraju Joy Divison, treća se mota oko nezgrapnog "angažiranog" teksta – tu je ujedno neki suvišni muzički intermeco – i taman kad vam se učini da će ploča krenuti prema neizbježnom fijasku, tu su još dvije briljantne pjesme, Neko i Apatija, koje su kao i prve napisali Zoran Bulatović i Marinko Vukmanović Mare (poslije član "nulte" postave Lune), i stvarno je šteta što njih dvojica nisu tada dobili priliku da napišu čitav album.

Bilo bi, naravno, slatko da sad možemo proglasiti Strah od monotonije zaboravljenim remek-djelom i održati svima lekciju što sami ranije nisu shvatili. Istina je malo drukčija. Strah od monotonije je ploča bez stvarnog središta, bez jasnog koncepta, zapravo bez trbuha, ali je ipak možemo zamisliti kao odličan mini album, zgodan faksimil ili čak suvenirčić iz bajne prošlosti, ili kao dugu učenu fusnotu ili ponajprije nezaobilazan, dinamičan i fino upakiran uvod u jedno vječno muzičko remek-djelo.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net