foto: anastazija vržina

Intervju – Darko Rundek, pesnik i muzičar >

Hiljade živih vrsta izumire, a mi blejimo u ekrane

"Što se mene tiče, radim što mogu. Pokušavam u tom biti pošten. Iznositi na vidjelo nešto što mi se čini najtočnije iz moje perspektive. Ako to ljudima znači, nitko sretniji od mene"

Darko Rundek je mitska ličnost naših prostora. Frontmen Haustora, jedne od najuticajnijih grupa zagrebačkog novog vala, maestro scenskog nastupa kakav do osamdesetih nije bio viđen u Jugoslaviji, pesnik veoma prefinjenih rima za ono što se nekada uobičajeno smatralo tekstom rok pesme, autorska persona povezana sa pozorištem na autentičan način… Zbog svega toga, čak i da se Rundekova karijera završila sa karijerom njegovog matičnog benda, ostao bi upamćen u istoriji regionalne pop kulture kao izuzetna pojava. Da je i danas muzički relevantan, između ostalog dokazuje i činjenica da je zakazao pet različitih koncerata u Beogradu sa tri svoja benda (Ekipa, Cul-de-Sac, Rundek Cargo Trio). Biće to Dani Darka Rundeka od 1. do 7. marta, u Domu omladine.

"VREME": Prošlo je otprilike četiri decenije otkad je osnovan vaš legendarni bend Haustor, a toliko je proteklo i od našeg možda i ponajboljeg perioda života u nekadašnjoj SFRJ. Mnogi smatraju da smo samo tada krenuli ravnopravno u korak sa svetom, te da je umetnička kreativnost bila na vrhuncu, a našau tim danima nastajućanovotalasna muzička scena za ponos i u evropskim okvirima.

DARKO RUNDEK: Scena je bila dobra, ne samo muzička, odnosno rok scena, nego i ona kazališna, bilo je inspirativnih internacionalnih festivala i dobrih časopisa. Nažalost, to doba u kojem se afirmirala nezavisna misao nije dovelo u pitanje i nije imalo dovoljno sluha za dovođenje u pitanje osnova industrijske civilizacije. Ako pažljivije poslušate, većina pjesama bendova koje danas slavimo, Električnog orgazma, Šarla Akrobate, Azre, Buldožera, Filma, Haustora, izražavale su neku vrstu urbanog užasa, ali ta kritika nije jasno vidjela odakle je on i kamo vodi. Bilo je to vrijeme panka, alternativnog kazališta, društvo je bilo prosječno mnogo mlađe, pa je i mladost mnogo više davala ton društvenom životu.

Jeste li u to doba osećali ikakvu vrstu pritiska, političkog ili onog iz muzičke industrije? Taj prelaz između decenija nosio je određenu vrstu napetosti i možda već predosećao našu pogubnu budućnostna prvom albumu Haustora imate Crnog žbira, ali i priču o čoveku koji više ne mari "ako pri tom neko drag" mu strada, prisećam se i rečenice o zvuku telefona koji dopire iz kakve udaljene kancelarije, vrlo kafkijanski...?

Sve što ste naveli dodatno opisuje moj prethodni odgovor. Iako je važno spomenuti da je, sad već uvriježeno mišljenje, da smo djelovali u politički neprijateljskom okruženju – potpuno pogrešno. Zagrebačkog dijela novog vala sigurno ne bi bilo takvog da nije bilo potpore Centra za kulturnu djelatnost omladine, koji je bio organ omladinske organizacije što nam je otvarao koncertne prostore, pomagao u organizaciji i davao velikodušnu podršku. Državna firma Jugoton je u samim počecima pružila priliku beogradskim bendovima koji nisu imali dovoljno materijala za samostalne albume, da izađu na kompilacijskom (Paket aranžman – prim. aut.).

A da li se to radilo zato što je postojala iskrena potpora novim društvenim procesimačija su najava bile novotalasne grupeili zato da bi se one nadgledale i pacifikovale, kao i ceo fenomen rokenrola u Jugoslaviji?

Moja teorija je da se radilo o mini-kulturnoj revoluciji koja je trebala obodriti posustao i birokratiziran revolucionarni duh u zemlji sa režimom zasnovanim na revolucionarnim idejama. Bolje je bilo, u vrijeme Titove bolesti i smrti, da libertinski novi val spaja Jugoslaviju nego da je nacionalizam cepa.

Himna srpskih protesta 2000. godine bio je vaš Šejn u verziji benda Eyesburn, a stih "Izađi i bori se" glasno su pevali i roditelji i deca kada se obarao režim iz 90-ih. Jeste li bili ponosni na oživljavanje vašeg dela i one dimenzije hrabrosti u njemu kao inspiracije?

Pa, nekako se ne osjećam vlasnikom ni te pjesme ni tih stihova. Jedino kad me pitaju za upotrebu Šejna u nekom filmu ili predstavi – a bilo je upita i za korištenje u reklamnim kampanjama – preuzimam tu ulogu, ne bih li zaštitio nešto plemenito što se u toj pjesmi izrazilo, i mjesto mu je u situacijama koje su sa tim u skladu.

Imate li danas objašnjenje za naše devedesete i sve ono što nam se tada događalo... i možda nastavlja da se događa? Nedostaju li vam neki ljudi koji su nekud zalutali i izgubili se tokom te decenije?

Prošli smo kroz žalosna i teška vremena i njihovi se crni valovi još povremeno zatalasaju. Ljudi stvarno znaju pasti pod utjecaj mračnih sila. Sigurno postoji za sve to neko svijetlo svemirsko objašnjenje.

U ovo informatičko doba vi i dalje dospevate do ljudi i to na isti način kao nekadalepim stihovima i muzikom iz srca. Kako se to uklapa u savremenu visoko tehnologizovanu scenu?

Mislim da upravo zahvaljujući internetu više nisu mediji ti koji zadaju svjetske mode i zatiru raznolikost. Što se mene tiče, radim što mogu. Pokušavam u tom biti pošten. Iznositi na vidjelo nešto što mi se čini najtočnije iz moje perspektive. Ako to ljudima znači, nitko sretniji od mene. Ne zbunjuje me to. Više bih rekao da postavlja prečku visoko.

Vaša iskrena briga za zdravlje prirode i života u njoj tema je aktuelnih Dana Darka Rundeka. Posetioci neće piti iz plastičnih, već samo iz čaša koje se mogu reciklirati. Mislite li da će vaši poštovaoci ispravno shvatiti ovaj gest i potruditi se da i sami nastave da čine nešto kvalitetno u tom smislu?

Ja se nadam, jer svaka se gesta računa. Prvo, na ulazu u koncert ostavljate kauciju za čašu iz koje pijete cijelu večer, a na izlasku ili je vraćate i dobijate novce nazad, ili je ponesete sa sobom kao uspomenu, da vam služi na slijedećim koncertima, ponesete je na izlet, putovanje, posudite je ili poklonite. Samo to večer ćete na taj način baciti u prosjeku dvije jednokratne plastične čaše manje, a svakom novom upotrebom još mnogo njih. Više ne mogu podnositi prizor koncertne dvorane nakon što publika izađe, sa ogromnom količinom zgaženih plastičnih čaša koje će otići na smetlište, gdje će ih zatrpati bageri, razmrvit će se u zemlji, njihovi će djelići ući u vodu koju pijemo, trovati i nas i ribe i ptice, još generacijama.

S tim u vezi, živite na Braču, okruženi moremu kakvom je ono stanju? Šta ostavljamo našim kćerima i sinovima i njihovim potomcima u nasleđe? Sećate li se drugačije prirode u vreme kada ste bili dete?

Jadransko more umire. Dno na rivi u mom selu na Braču izgleda kao mjesečeva površina. Kad sam bio klinac, vrvilo je algama, ribama, trpovima, ježincima, vlasuljama… A na druge načine doznajem da CO2 kiseli oceane, koraljni grebeni su postali mrtvi i sivi i urušavaju se, ocean proizvodi sve manje kisika, ogromne količine morskih stvorova se surovo industrijski izlovljavaju, velik dio njihovog plijena se pretvara u stočnu hranu na industrijskim farmama, divljem životu na kopnu preostaju sitne krpice teritorija u kojima izumiru hiljade živih vrsta, a mi blejimo u ekrane.

Živeli ste u Parizu, koji sada opsedaju "žuti prsluci". Koliko je ta komplikovana multietnička, delom radikalno nacionalistička i očigledno ekonomski nepravedna situacija tipična samo za tu zemlju ili se može dijagnostifikovati i drugde?

Nisam dovoljno u Francuskoj da bih mogao taj prilično kaotičan pokret Žutih prsluka jasno sagledati. On očito nije iznjedrio ni jasan program niti ljude koji bi ga poveli, i odražava karakter društvenih mreža. Situacija je komplicirana i mnogo je sila u igri. Evropska zajednica ipak daje mogućnost da se neke stvari rješavaju ujedinjeno na velikom teritoriju i možemo se samo naivno nadati da će ta mogućnost pomoći da se, u trenucima krize koja je pred nama, bolje snađemo. Postoje i podrška i fondovi za razvoj lokalne samoodrživosti i normativi u vezi sa kontrolom zagađenja i destruktivnih efekata postindustrijskog potrošačkog društva. Šveđani i ostali Skandinavci stvarno daju primjer. Greta Tunberg, djevojčica od 15 godina, veliki je borac za budućnost današnje djece. Slijede je mnogi vršnjaci u Evropi. Petnaestog juna bit će u mnogim zemljama velike manifestacije. Potražite na Jutjubu njene istupe!

Konačno, važi li i dalje za vas ono: "Ja svoje loše dane volim gristi sam..."?

Pa, važi… Utoliko što nastojim svojim lošim danima što manje ugnjaviti druge.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net