Bojkot Srba
Referendum na severu Kosova završen mirno i bez glasača
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
Istraga u slučaju ubistva predsednika UO AMSS i potom samoubistva generalnog sekretara ove organizacije, možda će, a možda i neće pokazati prirodu i motiv tog zločina. Ipak, već sada se ne može izbeći utisak da određeni način poslovanja i života ima svoje granice i da može da košta života
Odavno se nije desilo da jedna smrt toliko potrese zvanični Beograd kao likvidacija Mirka Butulije, predsednika UO AMSS, zaljubljenika u rukomet i pokret bajkera. Kada se pogleda ko je sve „dao čitulju“ u „Politici“ i „Večernjim novostima“, te da objavljivanje tih poslednjih pozdrava traje već nekoliko dana, stiče se utisak da se jedan deo političko-bezbednosnog i poslovnog Beograda oprašta od nekoga ko je bio neverovatno važan u ovom društvenom sistemu; kao da su se svi utrkivali da objave svoj „poslednji pozdrav“ i to da bude što veće i u oba dnevna lista iako za „širu javnost“ ime Mirka Butulije nije mnogo značilo.
Zato i deluje da se ceo Beograd i dobar deo Srbije pita kako je moglo da se desi ono što smo saznali u petak 22. februara 2019. po podne kada je javljeno da se u prostorijama Auto-moto saveza Srbije u Beogradu dogodila tragedija u kojoj su nastradali generalni sekretar tog udruženja Predrag Đurđev i predsednik Upravnog odbora AMSS Mirko Butulija.
Iako u danima nakon „tragičnog događaja“ nije bilo zvanične verzije događaja, dakle niti se oglašavao neko iz MUP-a
niti neko iz tužilaštva, a ni predsednik Srbije nije našao za shodno da o tome govori, javnost je na osnovu izveštaja koji su curili u tabloide stekla neku sliku o tome kako je generalni sekretar ovog sportskog saveza ubio svog kolegu čija je funkcija bila da nadgleda njegov rad.
Prema toj, novinskoj verziji, „kobnog dana“ Đurđev se posvađao sa nekim ljudima iz AMSS, očevidno zbog nekih privilegija. Taj sukob je Butulija pokušao da razreši tako što bi saslušao sve strane, i u trenutku kada je pokušavao da u svojoj kancelariji umiri Đurđeva i navede ga da dâ izjavu o sukobu sa kolegama, ovaj je potegao pištolj i hladnokrvno ga ubio sa više hitaca. Butulija je bio krupan čovek, i Đurđev je u njega ispalio više metaka. Potom je, prema istim izvorima, seo u fotelju i presudio sebi.
Ovo ubistvo i samoubistvo otvorili su više tema od kojih mnoge zasad nemaju sva potrebna objašnjenja, i u danima koji predstoje možda ćemo saznati više i o prirodi odnosa unutar AMSS, o tome kako je bilo moguće da Đurđev ima dozvolu da nosi pištolje sa sobom, ali i o tome na koji način radi ovo udruženje građana koje je jedna od najvećih kompanija u Srbiji, i šta rade ljudi koji su na njegovom čelu.
Za sada se zna sledeće.
ĐURĐEV I BUTULIJA
Ovaj par naprednjačkih lidera došao je u lukrativni AMSS u aprilu 2014. godine i proterao, na neki način, starog espeesovca Aleksandra Nikačevića koga Beograđani pamte samo po lošim stvarima: dok je bio mlađi, napadao je studente koji su bili u protestu, a krajem devedesetih je oteo Radio B92 iz ruku Verana Matića i ekipe koja je vodila taj nezavisni radio godinama.
Đurđev, stari SNS kadar, ako tako nešto postoji, i intimus ministra policije dr Nebojše Stefanovića, dolazi iz JKP Parking servis, posle akvizicija u opštinama Voždovac i Zemun, a Butulija, kršni i lepi Hercegovac, zalizan i uglađen, sa bradicom starom pet dana, dolazi iz sektora osiguranja. Oni preuzimaju AMSS, tvrđavu SPS-a, u trenutku kada se tamo vodi rat između Nikačevića i Orhana Dragaša, stručnjaka za bezbednost, koji će docnije biti namiren „akcijama“ u Agenciji za bezbednost saobraćaja, kontrolnoj ustanovi koja sa AMSS deli kolač od taksi koje svi vozači u Srbiji moraju da plate po raznim osnovama.
Butulija i Đurđev su u javnosti potpuni anonimusi. Međutim, došli su u jedno od najboljih „partijskih preduzeća“, udruženje građana koje decenijama unazad služi kao mesto na kome se namiruju koalicioni partneri, zapošljavaju partijski drugovi i drugarice, te zarađuju milioni na račun svih vozača u Srbiji koji su osuđeni na korišćenje njihovih usluga. Sve u svemu, SNS je uzeo „zlatnu koku“, sportsko udruženje koje u svom poslovnom portfoliju ima 42 povezana privredna društva i to pre nego što je krajem aprila 2014. Aleksandar Vučić izabran za predsednika Vlade Srbije.
Izgleda da je bilo važno da se radi brzo i da se i ovaj resurs stavi pod kontrolu najjače političke partije. Nikačević – stara SPS kuka – povukao se neprimetno na mesto predsednika Skupštine Udruženja, a Đurđev i Butulija su preuzeli upravljanje.
Do njihovog imenovanja generalni sekretar bio je glavni operativac, a onda je „pravnom akrobatikom“, promenom statuta, došlo do toga da je najvažniji čovek u Udruženju predsednik Upravnog odbora – što je svuda samo kontrolno telo upravljanja.
Butulija se nadalje tako i predstavljao, i odjednom je AMSS dobio predsednika, što je značilo da je Đurđev, koji ima jači partijski bekgraund, bio potisnut, i možda u toj činjenici leži motiv za onako surovu odmazdu prema Butuliji.
Đurđev je po liniji prijateljstva sa Nebojšom Stefanovićem napredovao u SNS društvenom sistemu i bilo mu je omogućeno da uprkos njegovim očiglednim limitima bude na značajnom mestu koje daje brojne privilegije, ali i drži podalje od javnosti. Teško će se naći neka njegova izjava osim nekoliko protokolarnih, a nije postao ni deo „nove“ beogradske elite.
Danas za Đurđeva govore i zaposleni u AMSS i njegovi partijski drugovi da je bio „lud“, „blesav“, da je „voleo sukobe“, da je živeo sa majkom uprkos tome što je dobro zarađivao i imao 43 godine, i da su ga „retko viđali sa devojkama“ – što bi valjda trebalo da ukaže na njegovu devijantnu prirodu, i da posluži za rutinsko pronalaženje motiva za ovaj strašni čin ubistva i samoubistva.
S druge strane, kada se vidi ko je javno zaplakao za Butulijom i kakav su mu oproštaj vlasti priredile u Skupštini grada, ljudi bi mogli da shvate koliko je taj čovek bio važan, a opet nepoznat u javnosti. Između ostalih, pored brojnih javnih ličnosti i medijskih kuća, čitulju su mu „dali“ i ljudi iz Vojnoobaveštajne agencije, što predstavlja kuriozitet, a nije ostalo nezabeleženo da su se od njega na zvaničnoj Fejsbuk stranici oprostili i Noćni vukovi, bajkersko udruženje predsednika Ruske Federacije Vladimira Putina, i to lično čuveni Hirurg, vođa te družine.
ZAŠTO JE REVIZOR BIO ZABRINUT
Za Butuliju sada tabloidi tvrde da je od AMSS napravio čudo, da je pod njegovom upravljačkom rukom to udruženje „stalo na noge“ i da je radilo besprekorno.
Međutim, poslednji objavljeni i javno dostupni finansijski izveštaj koji je moguće naći na internet stranicama Agencije za privredne registre ne govori dobro o poslovanju AMSS – naprotiv.
Revizor je ukazao i na brojne nepravilnosti u načinu na koji radi ovo Udruženje koje „pod sobom“ ima još 42 povezana pravna lica (što privredna društva, što druga udruženja), i koje je očigledno vođeno prilično voluntaristički: izdavana imovina predstavljana je kao imovina u kojoj se obavlja osnovna delatnost, oprema koja je predstavljena kao amortizovana koristila se i dalje u punom kapacitetu i donosila novac koji nije knjižen, a uočeni su, i revizor je skrenuo na to pažnju, brojni propusti u obračunavanju poreza i plaćanju poreza.
Uglavnom, iz revizorskog izveštaja teško se može zaključiti da je Butulija valjano vodio firmu i da ju je stavio na stabilne noge. No, o njemu kao velikanu upravo pišu svi oni kojima je on davao novac kroz različita sponzorstva, a koja su više bila sakrivena nego objavljena.
Svako ko vozi u Srbiji zna da je AMSS „moćna i bogata firma“ ali je zanimljivo da li će se u periodu konsolidacije – posle ovog tragičnog događaja – utvrditi na koji način se raspolagalo ogromnim novcem što se svakodnevno slivao na račune ovog maltene monopoliste u oblasti motornog saobraćaja. Naime, ko god je u Srbiji seo za volan bio je na neki način njihov klijent, i to je donosilo silan keš u firmu čije beogradsko odeljenje u centrali u Ruzveltovoj do pre dve godine nije ni primalo ništa drugo osim keš uplata: za tehnički pregled, za registraciju, za različite ateste, međunarodne dozvole i članarine.
I sam Butulija je s vremenom od skromnog Trebinjca skočio na društvenoj lestvici Beograda i uspevao je da spoji članstvo u Noćnim vukovima, u toj pararuskoj organizaciji, sa redovnim odlascima na Molitveni doručak u Sjedinjenim Državama nastavljajući ih ekskurzijama u Las Vegasu. Beograd će ga, svakako, pamtiti i po tome da je bio redovan u dorćolskoj kafani Sokače; to je poslednjih godina postalo jedno od top mesta za gradsku „elitu“ i dokaz za uspeh u životu.
ISTRAGA I POSLEDICE
Događaj ide „na račun“ dr Nebojše Stefanovića, i vidi se da ga je stranka pustila da se sam znoji i objašnjava ko je bio njemu Đurđev, ubica, otkud mu sva ta džebana i naoružanje, kako su mu dali dozvolu da nosi oružje sa sobom i slično.
Posle pada Dragoljuba Simonovića, predsednika opštine Grocka, zbog napada na Milana Jovanovića, novinara portala Žiginfo, ovo je drugi slučaj za kratko vreme u kome Stefanovićevi potčinjeni prave teške svinjarije, što će dodatno čini se oslabiti njegov autoritet u stranci, a u MUP-u ga izgleda nema već duže vreme.
Specifičnost ovog slučaja je i u tome da se Aleksandar Vučić zasad drži po strani. On koji govori o apsolutno svemu što se događa u Srbiji i koji nije propustio nijednu priliku da bar komentariše različita ubistva i druge kriminalne radnje, ovog puta gromoglasno ćuti.
Srbi su bojkotovali referendum na poziv Srpske liste. Izlaznost bila je veoma niska, bilo više posmatrača i članova biračkih odbora nego samih građana
“Mislim da nije dobro rešenje neizlazak na beogradske i izlazak na izbore u drugim mestima. To bi doprinelo padu poverenja u političke stranke, u institucionalnu borbu, u formu organizovanja koja kaže – organizovali smo se oko osnovnih postulata, a to je učešće na izborima i osvajanje vlasti na izborima. To bi vodilo i još jačem talasu populističkih pokreta koji bi onda koketirali sa različitim vaninstitucionalnim delovanjem. Sve ovo bi stvorilo još veći društveni haos. Posle ovoliko godina vlasti Srpske napredne stranke, naše društvo je sluđeno”
Izgleda da je deo opozicije shvatio kako je bojkot-zamešateljstvo bio greška. Iz nekih lokalnih samouprava, kao što je recimo Novi Sad, dolaze vesti koje izgleda znače da će opozicija sigurno izaći na ostale lokalne izbore, kad god se oni budu održavali. Najgore od svega je ako odluka o bojkotu bude značila kraj teško stečenog opozicionog jedinstva, koje bi valjalo očuvati i jačati ga po širini i dubini
Za razliku od “beskompromisnih” opozicionara sa Tvitera i društvenih mreža, Vučić ne misli da su “svi isti” (mada to često govori). I i te kako se trudi da – razume se, iz ugla sopstvenih potreba i interesa – detektuje i “pogura” ne samo one koje (in)direktno kontroliše, nego i one koje smatra “manjim zlom”. I to je upravo ono što smo mogli da vidimo na izborima 2022. i 2023. Više se ne trudi da spreči da opozicija uopšte uđe u Skupštinu (niti je to sada moguće), ali nastoji da tu, po mogućstvu, bude što više onih “prihvatljivih”. Pa, ako se slučajno prevari, tj. ako oni “iznevere očekivanja”, Bože moj. Ništa. Promešaće ponovo karte
Kad je Aleksandru Vučiću svanulo da ne može sprečiti ulazak Kosova u Savet Evrope – što je na mnogo načina kontroverzna odluka članica ove organizacije – on je za taj segment pripremio više poruka. Počeo je sa “Videćete šta će Srbija da uradi”, nastavio sa “Srbija će da istupi iz Saveta Evrope” i zaključio da “Savet Evrope ne postoji ako je u njemu Kosovo”. Jasno je da je u pitanju politika “naljutio se čobanin na selo”. Poseta Emanuelu Makronu bio je samo neuspeli pokušaj da sakrije svoju spoljnopolitičku golotinju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve