LIčNOSTI


VREME BR. 357. 23. AVGUST 1997. >

Zakoračiti u ponor

Igor Mandić piše za "Vreme" o motivima i odjecima objavljene prepiske sa Stankom Lasićem

Ovakav razgovor o književno-duhovnome "kompleksu" suodnošenja hrvatske i srpske kulture nije čekao sedam (7) godina, nego možda sedamnaest (17), ako ne i četrdeset sedam (47) godina! Bilo je nešto mučno u toj klimi, budući da su obje strane - predstavljene svojim najutjecajnijim i najboljim sinovima- izražavale nelagodnost. što su 'stjerane pod (zajednički) jaram'. Napokon je s hrvatske strane netko progovorio - autoritativno kao g. S. Lasić - otklanjajući ne samo potrebu, nego i nužnost daljnjega opstanka u istome jezičnome prostoru. Kako je ovih proteklih tjedana, u Hrvatskoj njegova postavka već oduševljeno prihvaćena (npr. od g. Z. Berkovića u "Globusu" od 8. i od 15. VIII i od g. A. Stamaća u "Slobodnoj Dalmaciji" od 19. VIII), očito je da se u ovoj prepisci otvara ponor, u koji su mnogi spremni zakoračiti. No, da ne bi bilo sumnje ili samo jednostranoga osuđivanja valja reći, da će nešto od onoga, što je moj korespondent ustvrdio, naići na dobar odziv i u Srbiji. U njenome prostom spomenuta će se "nelagodnost" također razriješiti operativnim rezom, koji je velikodušno ponuđen u tekstu g. S. Lasića. Preostaje mi -samo (!?)- da se s time ne složim.

Najprije želim naglasiti, da moje privatno pismo nije tendiralo ni na kakvu plamenu polemičnost, već je bilo sročeno kao pristojan odgovor uglednijemu kolegi, koji je prema mojoj malenkosti iskazao svojevrsnu snošljivost. Da je ona bila potrebna može lako zaključiti svatko, tko dozna koliko je hrvatskih uglednika - pisaca, političara, publicista -odbilo uopće dati najobičniji intervju srpskoj štampi (v. NIN. 8. VIII). a kamoli se upustiti u neki ozbiljniji razgovor.

No, kako je iz posve privatnih pobuda ova razmjena pisama (na relaciji Pariz -Zagreb) došla u javnost, drago mi je što će se o netaknutome "kompleksu" napokon raspraviti na raznim razinama. Unaprijed mogu reći, da već svojevrsna 'demodiranost' našega epistolarnoga raspravljanja - kao što je željeni izolacionizam jedne male kulture, u vremenu integriranja i mundijalizacije - biti rado prihvaćena u hrvatskome ozračju. Toplina dobro ograđenoga gnijezda zrači samozadovoljnošću, koja se u klasnome smislu diči svojim "stališima", a u duhovno-kulturnome svojom zaparloženosti, kakva je i jedino moguća na dnu ponora. Međutim, ne bih jednostavno dalje komentirao postavljeni problem, dok i u mojem građanskome okružju on ne bude bio potenciran barem toliko, koliko već sada odjekuje u srpskoj sredini. Razlika u ovim reakcijama također je govorijiva!■


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net