STANJE STVARI

VREME BR. 46 | 9. SEPTEMBAR 1991. >

Pismo našim prijateljima u svijetu

Na prostoru koji su Južni Slaveni nastanili u ranom srednjem vijeku očituju se danas neke od najvećih evropskih i svjetskih antinomija

Je li to bio samo mit: sve što je dio svijeta (vjerojatno bolji dio) mislio o Jugoslaviji i Sto su mnogi Jugoslaveni mislili o sebi? 0 narodu koji se možda najsmionije u Evropi odupro fašizmu, o prvoj zemlji istočne Evrope koja se suprotstavila Staljinu, o društvu koje je izabralo drukčiji put u socijalizam od onog staljinističkog, o jugoslavenskom samoupravljanju i samostalnosti, o jednoj od rijetkih mnogonacionalnih država u svijetu koje su riješile pitanje suživota, o pokretu nesvrstanosti koji je povukao za sobom dio trećega svijeta. Je li u svemu tome ipak bilo neke stvarnosti? Jesu li desetine svjetskih državnika, koje su došle 1980. godine u Beograd da se poklone pred odrom čovjeka za kojeg su vjerovali da utjelovljuje tu stvarnost, bile obmanute njezinim mitom?

Takva se pitanja postavljaju sama od sebe.

Postavljaju nam ih prijatelji Jugoslavije, kojih unatoč svemu još ima (ove redove pišem za neke od njih, napose za Klaudija Magrisa s kojim razmjenjujem pisma о tome). I sami se pitamo što se dogodilo s nama. Odgovori koji nam se nude. Komentari koje čitamo u stranim novinama najčešće su općeniti ih površni Čehov je u jednom pismu upozorio one koji pišu banalnosti: "Englezi stanuju na engleskom keju, rabe sol iz Engleske, puše engleske cigarete... Bogati Perzijanci sjede na ćilimu, siromašni na proštcu". Tako Srbi i Hrvati, sad još Slovenci i neki drugi... Stanovnici Jugoslavije u većim slučajeva odgovaraju proturiječno na pitanja koja im se postavljaju, ovisno о tome kojoj nacionalnosti pripadaju. To čine i sredstva informiranja. To je, kažu, prirodno u ratu.

Ima prostora u Evropi, vjerojatno i drugdje, na kojima geografija i historija izazivaju jedna drugu. Tako je, očito, na Balkanu. Često ponavljamo da se tu začela evropska historija, ustanovila civilizacija Mediterana. Obično se potom zaboravlja da je Mediteran upravo na balkanskom poluotoku — čija je unutrašnjost više kontinent nego poluotok — odavno napuknuo: u pukotina presjeca današnju Jugoslaviju. Pokušao sam je opisati u Mediteranskom brevijaru: raskršće Istoka i Zapada, razmeđe istočnog i zapadnog carstva, stjecišta: bizantskog i latinskog svijeta, prostor kršćanske šizme, granica između katoličanstva i pravoslavlja, kršćanstva i islama. Prva zemlja trećeg svijeta u Evropi, ili pak prva evropska zemlja u trećem svijetu — teško je reći je li Jugoslavija više jedno ili drugo. Gotovo sve što se danas događa u njoj proizlazi, u manjoj ih većoj mjeri, iz tih protuslovlja. U posveti na jednoj od svojih knjiga Ivo Andrić nam je zapisao neobičnu opasku Leonaardovu: "Od Istoka na Zapad u svakoj točki je dioba." Miroslav Krleža je pokušao predočiti prisutnost južnih Slavena na ovom tlu, neposredno nakon sukoba sa SSSR 1948. kao "treću komponentu" između Istoka i Zapada, Rima i Bizanta, u prošlosti i u sadašnjosti: ta se komponenta pokazala, međutim, manje homogenom nego što je to veliki hrvatski i srednjoevropski pisac, Titov prijatelj. priželjkivao.

U međuvremenu, stvari su postale još složenije. Nekadašnji i današnji razlozi, etnički i vjerski, nacionalni i državni, suočili su se i suprotstavili jedni drugima: na ovom su prostoru ostaci nadnacionalnih carstava, habsburškog i turskog, i nove države, krojene po međunarodnim ugovorima i nacionalnim programima, nasljeđa dvaju svjetskih ratova i hladnoga rala, nacionalno-državne ideje iz XIX stoljeća i ideologije "realnog socijalizma" iz XX, suvremene tangente i transverzale Istok-Zapad i Sjever-Jug, stari i novi odnosi između Istočne i Zapadne Evrope, razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, između kapitalizma koji je prerastao sama sebe i komunizma koji se u sebi urušio. Nužno je, također, u procjenama, uzeti u obzir zamjenu bipolamih kriterija, manihejskih po svojoj prirodi, jednom vrstom policentrizma koji još nije djelatan, živimo kraj Evrope nacija i početak Evropske zajednice, želju ove posljednje da, umjesto dviju velikih sila koje su dosad odlučivale, pokaže kako je i sama kadra donositi odluke, kontrolirajući barem evropski prostor.

Jugoslaviji je, reklo bi se, još jodnom pripala nezavidna uloga: da bude, spram svih tih pojava i činilaca, nekom vrstom pokusa ili poligona. Njezina vlastita protuslovlja, poticana i umnožavana protuslovljima koja sam evocirao, došla su tako do vrhunca i iskazala se u svoj svojoj oštrini. Aporija se pokazala većom nego što se moglo očekivati. Duh negacije zasjenio je pozitivni um. Tamo gdje se činilo da u unutarnji procjepi zajaženi, a ožiljci zacijelim, javile su se ponovno napukline i rane. Volja za jedinstvom potisnuta je zahtjevima za razlikom. Ideja zajedništva ustupala je mjesto težnji partikularnosti. Nesrazmjere ekonomskog i kulturnog razvoja nadjačali su zahtjeve politike i partije. Utjecaj dviju kršćanskih crkava (u dijelovima zemlje i islama) nadmašio je hegemoniju ideologije.

U tom se, u stvari, najviše osjeća utjecaj i značaj šizme, koju još jednom posebno ističem, na duboka rasjeklinu na ovom dijelu Mediterana, koju površni pogledi obično zanemaruju. Šizma je. udružena s nacionalizmima, tj. uključena u njih i njihovu historiju, bila i ostala jednom od poticatelja sukoba što su u posljednjem ratu odnijeli tko zna koliko stotina tisuća života, vjerojatno ne manje od milijuna, pravoslavca i katolika, sinova i kćeri istočne ili zapadne crkve, Židova i muslimana. Uspomene na žrtve ostale su u pamćenju dublje i trajnije nego što se moglo pretpostaviti. Bez njih i njihovi fantazmi ne bi, sigurno, bilo današnjeg građanskog i vjerskog. Egzorcizmi nisu ovdje ishlapjeli ni ovdje ni drugdje: bjesovi su na djelu.

Bilo bi ipak suviše pojednostavljeno ako bi se sve o čemu je riječ svelo samo na to. Iskustvo laiciteta ograničeno je i u Srednjoj i u Istočnoj Evropi. Na Balkanu je možda ograničenije nego drugdje. Odnos nacija-država. presudan u većem dijelu evropskog prostora, očitovao se na različite načine u Južnih Slavena: Hrvati su izgubili vlastitu državu u srednjem vijeku i tako ušli 1918. godine u zajedničku jugoslavensku državu; Srbi su u devetnaestom stoljeću, s golemim naporima, stvorili vlastitu nacionalnu državu. Razlike koje proistječu iz toga odnosa utječu na historijsku svijest, jednih i drugih. Hegel je okrutno zabilježio u Filozofiji hstorije: "U svjetskoj historiji može biti govora tamo o narodima koji tvore državu". Marksističko "odumiranje države" pokazalo se utopijskim. Traženje vlastite državnosti — kao izlaska iz anonimata historije — uočljivo je danas na raznim stranama svijeta, od Jadrana do Baltika, u Evropi jednako kao i u Aziji ili Africi.

U maloj srpskoj državi prošloga stoljeća javila se, po prirodi stvari, zajedno s nacionalnom idejom, i konkretna državna ideja, s težnjom ekspanziji koju takve ideje u pravilu imaju. Još manja Crna Gora imala je, također, svoju državnost, premda je u nekim razdobljima dijelila nacionalnost sa Srbijom. Hrvatska i Slovenija, kao i Bosna i Hercegovina i Makedonija, bile su tuđoj državi, siromašni rođaci Austro-Ugarskom Carstvu, raja a onom turskom. Hrvati su isticali svoje državno pravo, veoma staro, ali isprekidano historijom: nacionalna ideja Ilirskog pokreta XIX stoljeću bila je i hrvatska i jugoslavenska. Hrvatski sabor je odlučio za zajedničku Državu Hrvata, Srba i Slovenaca prije Versajskog ugovora, koji je išao u prilog Srbiji. Dvojnost hrvatske i jugoslavenske nacionalne ideje bila je u pojedinim razdobljima moderne historije krajnje konflikiualna: hrvatski nacionalizam je razrješavao potpunim odavanjem jugoslavenstva. Srpski nacionalizam pokušavao je, pak, poturiti vlastitu državnu ideju kao jugoslavensku. Slovenci su se dugo prilagođavali tome, podržavajući najčešće Srbe, približivši se tek na kraju Hrvatima. Makedonci, bosanski Muslimani kao i nacionalne manjine bili su nepriznati i marginalizirani.

Kralj Aleksandar Karađorđević, sklon birokratiji. nastojao je nametnuti vrstu unitarizma, što, unatoč svemu, nije bez stanovite analogije s onim kojim je demokrata i republikanac Masarik pokušavao asimilirati Čehe i Slovake: I jedna i druga varijanta može se, na ovaj ili na onaj način povezati s jakobinskom političkom tradicijom. Ubojstvo Stjepana Radića u Jugoslavenskoj narodnoj skupštini 1928. godine,. političara koji je utjelovljavao spoj hrvatske nacionalne i državne stvari, Hrvati su doživjeli kao napad na vlastiti nacionalitet.

Srbi su atentat na kralja Aleksandra, u Marselju protumačili kao udarac na državnost, na svoje mjesto u historiji. S takvim se bremeno ušlo u II svjetski rat: strahotni pokolji ustaša nad pravoslavnim srpskim narodom, ograničeniji ali jednako krvavi obračuni četnika s katoličkim Hrvatima i osobito Muslimanima, bili su rezultat mnogobrojnih činilaca. Time su ostali opterećeni današnji sukobi, nacionalni i vjerski u isto vrijeme, etnički i državni: na sceni su se ponovno pojavile, ovdje prikriveno, ondje javno, ustaška i četnička ideologija, njihovi simboli i govori. Srpska štampa rehabilitira, gotovo bez rezerve, četničkog vođu Dražu Mihailovića: Hrvatsko narodno kazalište stavilo je u svoj repertoar Milu Budaka, ministra u ustaškoj Pavelićevoj vladi.

Nakon Oslobođenja, mnogi su od nas vjerovali da je s tim zauvijek svršeno. To su vjerovali i naši prijatelji u svijetu (sigurno i ti, dragi prijatelj, kojem pišem ovo pismo). Prevarili smo se. Titov autoritet — i autoritarnost kojom se uspješno služio — dugo su održavali ravnotežu i privid, neutralizirajući incidente i krize manjih ili većih razmjera. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, javile su se naglašene nacionalne revandikacije u Sloveniji i, još naglašenije, u Hrvatskoj.

Obračun s njima pokazao je skromnu ili zastarjelu političku kulturu titoizma, ostatke boljševizma u njoj. Pod karizmom ostarelog heroja Josipa Broza nisu izrastali novi, demokratski političari. Za to nije kriv samo Tito nego i potreba za ujediniteljskom figurom kakvu je njegova karizma oličavala: naš strah da se ne ponovi prošlost, da ne moramo ponovno živjeti tragičnu historiju. Tita su zamijenili na kraju krajeva novi nacionalni lideri. Slabiji od njega, u svakom slučaju manje sposobni. Tradicionalne nacionalne kulture s komponentama odgovarajućih ideologija i potporom religija (uvijek kadre, ovdje možda više nego drujgdje u Evropi, da se pretvore u klerikalizam), poticale su na jalnoj strani učvršćenje identiteta, destruirajući na drugoj zajedničke oblike i projekte, kulturne i osobito političke: to se pravdalo opasnošću od unitarizma: zanemarivala se pri tom šteta od provincijalnosti.

Kosovo se dogodilo nakon Titove smrti. U Miloševićevoj ultrasrpskoj politici "dogodio se narod": erupcije populizma, potaknute nacionalnom i državnom ideologijom. One su onemogućile svaki racionalni pristup kosovskoj drami, teškoj i za srpski i za albanski narod u toj zaostaloj pokrajini, zatrovale međusobnu komunikaciju u cijeloj zemlji, uzdrmale federalne institucije, dovele vojsku na scenu, uvele izvanredno stanje. One su, također, pridonijele pobjedi Hrvatske demokratske zajednice na slobodnim višestranačkim izborima. Ta pobjeda, pripomognuta znatnim sredstvima koja su priskrbili krugovi emigracije, većim dijelom tradicionalistički ili desno orijentirani, praćena s gromoglasnim nacionalnim trijumfalizmom, kojem je povremeno davao ton novi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Sve to je, odmah na početku "demokratskih promjena", unosilo strah medu Srbe iz Hrvatske. Njihova traumatizirana memorija, s jedne strane (politika u takvim prilikama rijetko uzima u obzir antropologiju), s druge strane izravni poticaji i ohrabrenja koja im je pružila srpska vlast, vodili su korak po korak (uz dosta pogrešnih koraka) prema ratnom stanju. Dio konzervativnih armijskih kadrova, većinom srpskoga porijekla (među kojima i oni koji, vjerujući naivno da štite Titovu Jugoslaviju, podržavaju, zapravo, paranoičnu državnu ideju što pomiče granice Srbije do krajnjih "mjesta na kojima žive Srbi"), stvorili su alternative koje nismo mogli ni zamisliti: razbili su posljednja uporišta uzajamnog povjerenja, da li sva i zauvijek, pokazat će historija. Nacionalni i državni ideolozi pozivaju se, po običaju, na stare geografske karte: rekao sam već da je ovo jedan od prostora na kojima geografija izaziva historiju. Rat koji se vodi traumatizira ranjivost hrvatske nacije. Izaziva nečuveno nespokojstvo u cijeloj Jugoslaviji Altemativa rat ili mir potiskuje alternative diktatura ili demokracija, teror ili sloboda, totalitarizam ili pravna država. Na sličan se način moralne kategorije zamjenjuju jedna drugom: dobro i zlo, razum i ludilo, idealizacija sebe i demonizacija drugog, vlastita nevinost i tuđa krivica za rat ili mir.

Stanoviti izrazi modeme političke kulture, nagoviješteni ne samo u Sloveniji i Hrvatskoj, bivajju sve češće sužavani nacionalnim frustracijama. ili preplavljeni egzaltacijama nacionalizma. Ratno stanje i besprimjerna arogancija Slobodaru Miloševića nude, doduše, alibije za takva ponašanja: to pomaže vlastima da zadrže popularnost, na zapadu kao i na istoku zemlje, da se trajno predstavljaju u ulozi nezamjenjivih branitelja posebnih nacionalnih i državnih interesa, uzajamno suprotstavljenih.

Jugoslavija je, unatoč svemu, zaslužila bolju sudbinu od ove koju živi, od balkanizacije Balkana kakvu ovaj put sama nad sobom provodi. Mogla je izbjeći, ako ne surovu i bolnu podjelu, barem građanski i vjerski rat. Do jučer je bila smatrana uzorom mnogonacionalne zajednice. Pretvorila se u zastrašujući primjer. Svijet se počeo bojati da zemlja na koju su se trebale ugledali države sovjetskog bloka, spram kojih je imala tolike prednosti, ne potakne nacije u samom Sovjetskom Savezu da započnu na sličan način rješavati uzajamne odnose.

Na prostoru koji su Južni Slaveni nastanili u ranom srednjem vijeku očituju se danas neke od najvećih evropskih i svjetskih antinomija. Ne znam što mogu i što kane učiniti Evropa i svijet da ih ublaže ili prevladaju. ■

(Copyright Garzati Milano i autor)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

Novinarnica

 

Novosti

 

Naslovi.net