Loader

Reagovanje

Lica i naličja pljačkaške politike

24.januar,16:23

Povodom teksta "Režimska internacionala" Filipa Švarma

Mladi ljudi u Srbiji koji protestuju protiv vlasti danas se razvrstavaju u dve grupacije – podobne i nepodobne. Šta je to što prve svrstava u „budućnost ove zemlje“, a drugima u jeku antirežimskih protesta lepi ciničnu etiketu, da se poslužimo rečima Filipa Švarma, „režimske internacionale“?

Podobni mladi ljudi su, baš kao i nepodobni, protestovali i u aprilu 2017. godine. Oni se danas (samo)proglašavaju organizatorima i organizatorkama protesta „1 od 5 miliona“. Jedina razlika između 2017. i 2019. godine je što su u međuvremenu prešli put od simpatizera opozicionih kandidata i partija do podmlatka tih istih partija. Time su inaugurisani u politički podobne „mlade nade“ Srbije.

Nepodobni mladi ljudi zavredili su svoju etiketu nepodobnosti još 2017. godine, kada su odbili da se stave u službu opozicionih kandidata i partija. Što duže sećanje, to žešća nepodobnost. Ako sećanje seže u godine koje su prethodile 2012, kada je SNS zaposeo državne jasle, ono je ne samo nepodobno, već je, odrešitim rečnikom sadašnje opozicije i svih njenih apologeta, prorežimsko. „Nema sredine“, tvrdi Dragan Đilas, ujediniteljska figura Saveza za Srbiju – ili ste protiv režima Aleksandra Vučića, ili ste za njega.

Nepodobni mladi ljudi tvrde da postoji još jedna mogućnost: dupla negacija. Ne režimu Aleksandra Vučića, ne režimu koji mu je prethodio. Ovo drugo ujedno znači: ne i režimcima koji su prethodili aktuelnim režimcima. Istina, nađe se u Savezu za Srbiju i poneki biser koji nije pao u blato kada se pokidala niska Demokratske stranke. Dveri su se blatnjavile i bez demokrata; sada su sa demokratama u Savezu, a već nekoliko godina su i u Skupštini. Iz blata uličnog fašizma u uzvišeno blato Narodne skupštine!

Nepodobni mladi ljudi ne bi bili nepodobni da ne stoje iza jedne nepodobne ideje: treba nam novi sistem, a ne samo druga lica i naličja jednog te istog sistema. Kada su se neki od tih nepodobnih mladih ljudi našli licem u lice s jednim od naličja aktuelnog režima, bivšim demokratom Draganom Đilasom, i sasuli mu – u lice – sve nezadovoljstvo i bes prikupljene u nekoliko decenija kontinuiranog, „tranzicijskog“ propadanja, bivši režimci skočili su na „nepristojnu decu“ i proglasili ih „korisnim idiotima“ Vučićevog režima, a Vučićevi režimci skočili su u odbranu „napadnute dece“ koju su pre dve godine i sami pljuvali i razvlačili po bljutavim kanalima dezinformerske medijske mašinerije.

Ali mi, nepodobni mladi ljudi, nismo nikakva deca koju će neko da štiti ili kudi. Mi smo ljudi u dvadesetim i tridesetim koji se sećaju petooktobarskih izdanih obećanja – koji ih, štaviše, proživljavaju.

Mi proživljavamo decenije privatizacija, otpuštanja i srozavanja kvaliteta života svih nas koji smo prinuđeni da živimo od prodaje sopstvenog rada. Mi proživljavamo paklenu deceniju svetske ekonomske krize, u kojoj se plate i penzije – što nas, što naših roditelja, baka i deka – zamrzavaju i smanjuju da bi se otplaćivali dugovi koje mi nismo napravili. Mi se suočavamo s budućnošću još takvih kriza, a kao navodno jedino rešenje podmeću nam smenu figura, smenu imena i partijskih obeležja pod kojima se sprovodi već decenijama neupitna neoliberalna politika.

Znamo da takva smena ne nudi rešenje, jer smo se takvih smena nagledali. Gledali smo Gorana Vesića, sadašnjeg zamenika gradonačelnika Beograda i jednog od najglasnijih branitelja SNS-ovog režima, kao ubeđenog demokratu i dobrovoljnog savetnika Dragana Đilasa sve do 2013. godine. Slušali smo Dragana J. Vučićevića, sadašnjeg urednika prorežimskog Informera, u podjednako zavereničkim tiradama protiv „ruke koja ga (sada) hrani“ dok je radio u drugim listovima i za pare političara drugih boja. Čitali smo izveštaje kritičkih novinara i novinarki iz 2011. godine, kada je (koji put?) uspostavljena dijagnoza „potpune kontrole“ nad medijima i gotovo sveprisutnog neobjektivnog izveštavanja.

Sećanje ne poriče mučnu realnost koju trenutno živimo – sećanje samo potvrđuje kontinuitet te realnosti. I ono nam daje pravo da zahtevamo drugačiju realnost. Sve naše borbe – nas koji živimo od prodaje svog rada – u poslednjih deset, dvadeset i više godina, daju nam legitimitet za onu duplu negaciju: ni Vučićevi režimci, ni povampireni predvučićevski režimci.

Nama ne treba vlada nekakvih stručnjaka – za šta, za vladanje? Ne treba nam da prevejana lica politike u Srbiji „ponovo pokušaju“, ili da pričaju o svojoj političkoj sadašnjosti i planovima za budućnost dok izbegavaju da budu suočeni s prošlošću. Ne trebaju nam elegantnija, „kulturnija“, „pristojnija“ pokrića za pljačkašku politiku kojoj smo izloženi već dugi niz godina. Ne trebaju nam floskule o sveujedinjenju protiv nekog ezoteričnog „zla koje vlada“.

Treba nam, vrlo konkretno, jedno NE neoliberalnom kapitalizmu i svim njegovim licima i naličjima. I treba nam još više ljudi poput nas, nepodobnih mladih koji subotu za subotom protestujemo u levom bloku; još više nas koji smo primorani da živimo od prodaje svog rada; još više nas koji se godinama borimo protiv gaženja po ljudskom životu i dostojanstvu, kako bismo mogli da to NE neoliberalnom kapitalizmu pretvorimo iz reči u zajedničku realnost.

Autorka je studentkinja sociologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu i aktivistkinja organizacije Marks21

Poslednje izdanje

Intervju: Dobrica Veselinović

Bojkot nije dobro rešenje Pretplati se
Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve